Hrvatsko stočartsvo često se promatra kroz površnu prizmu: "Koliko subvencija dobivaju?", "Kolika je cijena sira na tržnici?", "Je li bolje kupiti domaće ili njemačko?" Međutim, rijetko tko govori o njegovom multiplikativnom utjecaju na BDP. A upravo tu leži tajna ekonomske moći koju smo, iz nekog nama (ne)poznatog razloga, odlučili ignorirati, piše Agroklub.
Što je multiplikativni učinak?
Jednostavno rečeno: Svaki euro koji zaradite na farmi ne ostaje samo kod vas – on se vrti dalje kroz ekonomiju i stvara posao za druge ljude. Kad kupite litru domaćeg mlijeka, taj novac ne ostaje u džepu stočara. On se širi kroz cijelo gospodarstvo poput vala.
1. Input industrija
Stočar kupuje strojeve, stočnu hranu, gnojiva, sjeme, plaća veterinara Proizvođač stočne hrane plaća svoje radnike i sirovine (kukuruz, soju, pšenicu) Veterinar kupuje lijekove, plaća frizera, servis automobila, pumpu za bunar ...
2. Prerađivačka industrija
Mlijeko ide u mljekaru → nova radna mjesta, plaće
3. Logistika i usluge
Transport, energija, računovođe, banke, osiguranja...
Dakle, jedan euro uložen u stočarstvo kola kroz gospodarstvo poput dobro podmazanog kotača. Ili bi trebao, da stočarstvo još postoji.
Domaća proizvodnja djeluje kao pufer protiv uvozne inflacije. Kad globalne cijene žitarica ili mlijeka eksplodiraju (prisjetimo se Covida 2022.), zemlje s jakim stočarstvom – Irska, Nizozemska, Francuska – mogu apsorbirati šokove i zaštititi kupovnu moć svojih građana. Hrvatska to više ne može.
S kolabiranim stočarstvom, potpuno smo ranjivi na svaki trzaj svjetskog tržišta. Zato naše cijene hrane divljaju.
Irska je tek nešto veća zemlja od naše, ali s jednom malom razlikom: njihovo stočarstvo funkcionira. Zapravo, više nego funkcionira – ono čini 70% njihove poljoprivrede.
Irski multiplikatori (brojke ne lažu):
Ekonomska metrika Multiplikator Značenje
BDP multiplikator €1 → €1,49 Svaki euro na farmi stvara još €1,49 u preradi i uslugama
Povrat od potpore €1 → €2,37 Svaki euro EU potpore stvara €2,37 novog BDP-a
Zaposlenost 1 posao → 1,2 nova Jedno radno mjesto u stočarstvu kreira još jedno izvan njega
Jasna matematika: Kada stočarstvo raste, raste i ostalo gospodarstvo. Nije slučajnost da se Irska tako brzo oporavila od krize. Njihov temeljni sektor (izvoz mesa i mlijeka) ima multiplikativni učinak o kojem mi možemo samo sanjati.
Hrvatska stvarnost: Kako 1€ postaje 0?
Dok Irci grade gospodarsko čudo, mi smo isto uspjeli napraviti suprotno – sistematski uništiti vlastito stočarstvo.
Brojke koje bole:
- Muzne krave: pale s 260.000 na 70.000
- Mali isporučitelji mlijeka: pali s 23.000 na 3.200
- Uvoz mesa i mlijeka: preko milijardu eura godišnje
- Deficit u robnoj razmjeni (2012-2023): gotovo 5 milijardi eura
Pet milijardi eura je kapital koji je nepovratno napustio našu zemlju. Zamislite što bi mogli napraviti s tim novcem u Hrvatskoj. Ali ne, mi radije financiramo mađarske, njemačke i austrijske farmere.
Svaki euro potrošen na uvoz mesa ili mlijeka ne samo da odlazi iz zemlje, već radi i obrnutu ekonomsku čaroliju:
1. Gubitak BDP-a: umjesto da stvaramo €1,49 dodatne vrijednosti, mi tu vrijednost darujemo Mađarskoj ili Njemačkoj
2. Odljev kapitala: novac od turizma odmah odlazi van za kupnju hrane
3. Gubitak radnih mjesta: ruralna Hrvatska izumire, kapital se koncentrira u uvoznim kanalima
Bonus ironija: Uvozimo preko milijun grla godišnje – žive svinje i goveda za klanje. Znači, dodana vrijednost od uzgoja ostaje u Rumunjskoj ili Mađarskoj, a mi dobijemo samo posao klanja i zbrinjavanja otpada. Vrhunac ekonomske strategije, barem za našeg ministra vanjskih poslova, vlasnika kafilerije.
EU potpore za poljoprivredu trebale bi biti investicija, ne trošak.
- Irska: Svaki €1 potpore stvara €4,28 ekonomskog outputa i €2,37 BDP-a
- Hrvatska: Subvencije održavaju neefikasne OPG-ove ili idu u džepove onih koji znaju kako "izigrati sustav".
Rezultat? Nizak ROI (“Return on investment” ili: “Povrat od investicije”). Poticaji prestaju biti investicija u BDP i konkurentnost, a postaju socijalna pomoć ili način izvlačenja kapitala.
Primjer propalog sustava: Mjere ruralnog razvoja koje favoriziraju "projekte" umjesto proizvodnje. OPG dobije 200.000 eura za kupnju nove opreme, ali ako nema tržište za proizvod ili je otkupna cijena preniska – oprema stoji, kredit se otplaćuje, a proizvodnja pada. Naš sustav nije dizajniran da napravi profitabilne farme, već da potroši EU novac.
Primjer što funkcionira (rijetko, ali postoji): Manji broj OPG-a u Slavoniji i na Baniji koji su se udružili u zadruge ili proizvođačke organizacije uspijevaju pregovarati bolje cijene s lancima. Problem? Sustav ih ne potiče dovoljno – premalo ih subvencira za udruživanje, prekomplicirana birokracija, nedostatak podrške za marketing.
Tko je odgovoran?
1. Ministarstvo poljoprivrede koje zadnjih 10 godina mijenja ministre k'o čarape, a svaki dolazi s "novom strategijom"
2. Agencija za plaćanja koja ima pravila koja ni sami službenici ne razumiju
3. Političari koji gledaju 4 godine unaprijed (do izbora), a ne 15 godina koliko treba da se sektor oporavi. Plus što svaki od političara ima samo jedan zadatak, a taj je da sačuva svoj posao.
Što učiniti? (Osim tugovanja)
Jačanje pregovaračke moći – proizvođačke organizacije omogućuju malim OPG-ovima da se udruže, isporuče velike standardizirane količine i dobiju bolje otkupne cijene. Prestanimo biti atomizirana masa koju maloprodaja gazi.
Razgovarajte sa susjedima koji proizvode isto što i vi. Trebate barem 5 - 10 proizvođača da bi imalo smisla. Kontaktirajte Savjetodavnu službu ili lokalne komore – oni imaju iskustva. Da, birokracija je užasna i trebat će vam 6 - 12 mjeseci da sve prođe, ali alternativa je da vas trgovački lanci i dalje tlače individualno.
Stvarnost: Većina PO-a u Hrvatskoj propada jer nemaju kritičnu masu proizvoda ili jer ih jači igrači (velike tvrtke ili uvoznici) podmićuju s boljim cijenama kratkoročno, da ih razore dugoročno.
Dodana vrijednost ostaje doma. Investicije u male farme za preradu (mljekare, klaonice) morale bi biti prioritet. Izvoz finalnih prerađenih proizvoda donosi mnogostruko više vrijednosti od izvoza sirovine.
Realna slika: Mala mljekara košta 300.000 - 500.000 eura. APPRRR programi pokrivaju max 50%, ostatak je vaš kredit. Ako nemate 15 - 20 godina iskustva, tržište i distributere – propast ćete u prvoj godini. Ali za one koji imaju viziju i znanje – to je jedini dugoročno održiv model. Primjer: nekoliko malih sirara u Istri i na Pagu koje prodaju premium sireve turistima i izvoze u EU – oni rade, ali ih je 20, ne 2000.
Privlačenje mladih: Tvrdnja Ministarstva da raste udio mladih poljoprivrednika (14,4%) je statistički trik koji ne kompenzira demografski slom. Prosjek starosti poljoprivrednika u Hrvatskoj je 57 godina. Za 10 godina, više od polovice današnjih nositelja OPG-a će biti u mirovini. Bez modernizacije, digitalizacije i profitabilnosti – mladi neće dolaziti na selo.
Zašto mladi ne dolaze? Zato što znaju računati. Prosječan godišnji prihod OPG-a (nakon svih troškova) je... pa vi znate koliko.
"Research and Development" ili "Istraživanje i razvoj" i digitalizacija zvuče “fancy”, ali konkretno to znači: precizno gnojenje koje vam štedi 30% troškova gnojiva, pametno navodnjavanje koje troši 50% manje vode, senzori koji vam jave kad se krava otelila ili je bolesna ili se tjera.
Problem: Takva tehnologija košta. Krave s pametnim ovratnicima koštaju dodatnih 150€ po grlu. Ako imate 50 grla, to je 7.500€. Za OPG koji se jedva izvlači – nemoguće. Trebaju jači programi sufinanciranja, ne 30% već 70-80% za mlade.
Stočarstvo je strateški imperativ, a ne folklor
Stočarstvo nije sentimentalna priča o bakicama pored peći, tradiciji i seoskim običajima. To je strateški imperativ za države koja misli ozbiljno.
Kolaps stočarstva nije samo slom sela – to je financijska rupa koja godišnje guta stotine milijuna eura iz nacionalnog gospodarstva. Direktan udarac na BDP i ekonomsku stabilnost.
Da ponovimo za one straga: Kada potpora od €1 rezultira s €4 ekonomskog outputa, investiranje u domaću proizvodnju je najisplativija stvar koju država može učiniti.
Bez snažnog domaćeg stočarstva, Hrvatska će nastaviti raditi ono što radi najbolje: izvoziti kapital i uvoziti inflaciju. A onda se čuditi zašto nam je skupo i zašto mladi odlaze.
Izvor: Agroklub
Foto: Pixabay
