Dok se zima polako bliži kraju, u hrvatskim voćnjacima i vinogradima traje jedna od najvažnijih sezonskih operacija - rezidba. To je posao koji ne može čekati, jer upravo od pravilnog orezivanja ovisi zdravlje biljke, količina uroda i kvaliteta ploda ili grožđa, piše Agroklub.
No, iako su vremenski uvjeti povoljni, poljoprivrednici diljem zemlje suočavaju se s drugim problemom: nedostatkom ljudi koji znaju raditi. Rezidba je krenula, ali pitanje koje se sve češće čuje među proizvođačima glasi tko će je odraditi?
Idealni uvjeti, ali rezidba nije posao za bilo koga
Stjepan Zorić, dopredsjednik Hrvatske voćarske zajednice, ističe kako su uvjeti ove zime gotovo savršeni za početak zimske rezidbe. Temperature nisu preniske, nema velikih minusa, a vrijeme je stabilno, što je, kako kaže, ključno za sigurnost voćaka.
"U principu idealni su uvjeti da se rezidba voćnjaka počne obavljati. Zimska rezidba je najvažnija pomotehnička mjera. I svi voćari koji imaju mogućnost već su krenuli“, kaže Zorić.
Dodaje da je u voćarstvu uvriježeno mišljenje kako rezidbu ne treba raditi pri vrlo niskim temperaturama, no naglašava da su veći problem nagle oscilacije.
"Najvažnije je da ne dođe do velike promjene temperature, da se sokovi ne pokrenu pa onda opet dođe do smrzavanja. Ali tko ima veće površine, mora krenuti", objašnjava.
U voćarstvu se ne orezuje sve jednako. "Trešnje, breskve i kajsije ostavljaju se za početak kretanja vegetacije. Ali jabuke i kruške režu se bez problema tijekom cijele zime", kaže.
Vinogradari su, prema njegovim riječima, krenuli još ranije. Vinova loza bolje podnosi ranu rezidbu, pa je u vinogradima posao već u punom jeku.
Nema ljudi ni za satnicu od 8 eura
Iako se rezidba smatra rutinskim poslom, u stvarnosti je riječ o zahvatu koji zahtijeva znanje i iskustvo. Upravo tu počinje najveći problem hrvatske proizvodnje voća i vina. Zorić otvoreno govori o onome što sve više voćara priznaje, najveća kočnica razvoja nije zemlja ni tehnologija, nego ljudi.
"Sektor voća i povrća ima velik udio ljudskog rada. I taj ljudski rad više ne možete nadomjestiti. Radnika jednostavno nema. Više nije ni pitanje je li satnica sedam ili osam eura. Nema ljudi“, upozorava.
Ovakva situacija, kaže, mijenja i poslovne odluke.
Rezidba nije posao poput berbe ili skupljanja granja, gdje se može angažirati bilo tko. Rezidba zahtijeva stručnost, jer jedan pogrešan rez može značiti manji urod, slabiju kvalitetu ili čak dugoročnu štetu na stablu. "Ako nema stručnosti, ne možete ga pustiti u svoj voćnjak. Može napraviti više štete nego koristi", naglašava Zorić.
U modernim voćnjacima sve se više razmatra strojna rezidba, odnosno predrezidba. Zorić navodi kako je prije dvije godine koristio takav stroj i da je pomogao značajno, ali investicija je velika i teško dostupna manjim proizvođačima. "Strojevi su skupi i zahtjevni, nisu za male površine. Ali pomažu. Stroj može skinuti 50 do 60 posto vegetativne mase, a onda radnici odrade fini dio ručno“, objašnjava.
Time se ubrzava ručni dio rezidbe, koji i dalje mora odraditi čovjek. Potpuna automatizacija, barem za sada, nije realna.
Rezidba nije posao koji se može dati bilo kome, jer zahtijeva znanje (Foto: Shutterstock/Prancescomoufotografo)
Slična situacija je i u vinogradarstvu, gdje se, prema Zoriću, u predrezidbi može ukloniti čak 80 posto mase, čime se vrijeme rada po hektaru smanjuje i do 80 posto. "U doba nestašice radne snage, to je ogromna pomoć“, zaključuje.
Radnik dobije 80 eura, a država uzme 35
Radoslav Bobanović, maslinar i vinar, problem sagledava šire i povezuje ga s demografskom slikom Hrvatske. "S obzirom na demografiju, osuđeni smo na traženje radne snage. Bilo unutar Hrvatske, bilo među doseljenicima ili preko vaučera“, kaže Bobanović.
Naglašava kako veći sustavi lakše rješavaju situaciju jer imaju stalne radnike, dok mali proizvođači ovise o sezonskom radu. No upravo kod sezonskog rada, tvrdi, država dodatno opterećuje poslodavce. "Radnik dobije 80 eura neto za osam sati, a mi moramo državi dati još 35 eura. To je skupo“, objašnjava.
Smatra da bi država trebala osloboditi dio davanja kod vaučera, jer se poljoprivreda bez toga teško može održati konkurentnom. "Država treba osloboditi taj dio, da vodimo evidenciju, ali da se ne uzima porez na dohodak. To sve nas opterećuje", poručuje Bobanović.
Dodaje kako su strani radnici iz Nepala, Filipina ili Bangladeša sve češće opcija, ali oni nisu obučeni za specifične poslove. "Ti ljudi nisu naučeni u tom poslu. To je problem“, kaže. A čak i kada se angažiraju, trošak postaje ogroman.
"Njega morate platiti, dati mu smještaj, obrok, prijevoz… Jedan čovjek dođe 2.200 ili 2.300 eura. Pa tko to može?“, pita Bobanović.
Rezidba kao ogledalo budućnosti hrvatske poljoprivrede
Iako rezidba traje tek nekoliko mjeseci, ona je postala simbol šire krize hrvatske poljoprivrede: nedostatka radne snage, sve većih troškova, složene administracije i demografskog pražnjenja ruralnih krajeva.
U svim regijama, od Slavonije i Baranje, preko sjevera Hrvatske, pa sve do Dalmacije, proizvođači ponavljaju istu rečenicu: ljudi nema, a oni koji znaju raditi sve su stariji.
Mehanizacija i predrezidba nude određeno olakšanje, ali ne mogu zamijeniti stručnu ruku. Rezidba nije samo fizički posao, nego znanje koje se godinama stječe. A upravo ono danas nestaje.
Ako se uskoro ne pronađu modeli za edukaciju novih rezača, olakšavanje zapošljavanja sezonskih radnika i poticanje ulaganja u mehanizaciju, pitanje više neće biti kada počinje rezidba, nego hoće li se uopće imati tko uhvatiti škara.
Više čitakte na Agroklub
Foto: pexels
