Prije svega, da ukratko razjasnimo o čemu se tu radi. ZAMP (Zaštita autorskih muzičkih prava) je stručna služba za zaštitu autorskih prava pri Hrvatskom društvu skladatelja (HDS). Početkom 2007. ZAMP je s Hrvatskom gospodarskom komorom sklopio sporazum kojim je, između ostalog, definiran namet na većinu dostupnih medija i elektroničkih uređaja za pohranu podataka. Ukratko, kad kupite prazni medij, pa bila to i memorijska kartica za fotoaparat, jedan dio novca dajete domaćim glazbenicima. Zašto? Nije baš jasno. Ne znamo mnogo korisnika koji će na memorijsku karticu Compact Flash snimiti novi album Mladena Burnaća. Ili bilo koji glazbeni uradak, s obzirom na to da se te kartice uglavnom koriste u fotoaparatima. No što je najgore, namet koji ste platili ne znači da na taj isti medij smijete neovlašteno kopirati glazbu. Stoga se nameće pitanje zašto onda dio novca ne ide u džepove domaćih (i stranih) autora softvera?
Na svu sreću hrvatskih potrošača, pregovarački tim koji se sastojao od predstavnika informatičkih tvrtki i članova Hrvatske gospodarske komore uspio je urazumiti posve bizarne ZAMP-ove zahtjeve od prošle godine, pa će mediji u konačnici poskupiti znatno manje. Tako, primjerice, CD neće biti dvostruko skuplji, već će poskupljenje u 2007. iznositi 0,08 kuna (s porastom na 0,64 kune u 2009).
ZAMP-ova (be)smislenost
Unatoč smanjenju ZAMP-ovih krvožednih zahtjeva, ova je služba postala omiljena tema razgovora i sprdnje u krugovima informatičara i glazbenika, od kojih ovi prvi i većina ovih drugih shvaćaju o kakvoj je farsi riječ. Poslovična netransparentnost ZAMP-a i gomila nakaradnih odredbi, među kojima se ističe ona da autor svoj glazbeni uradak ne može ni besplatno ponuditi na internetu bez ZAMP-ova odobrenja, ljude istovremeno tjeraju i u smijeh i u plač.
