U Dalmaciji se narod boji feminizma, kao što se prije nekoliko stoljeća bojao vještica. Kako i ne bi, kad su za fešte sveca navikli da doma skockane, manikirane, našminkane žene u štiklama peru masne pijate pune zgrudane mesne masnoće, i s tim istim manikiranim noktićima nakon janjetine grataju zalipljene žile s pijata.
Istovremeno, gospoda mužjaci, koji nisu ni blizu toliko vrimena uložili da se srede, jedu masno meso rukama, a onda puše cigarete, smiju se, piju i degustiraju kolače.
Feministkinje razvaljuju s bušilicama
Od svake rođene Dalmatinke očekuje se da zna baratati metlom, jer ipak negdi ispod kože u svakoj ženi čuči "višćica". No da Dalmatinka pođe u feminizam – di bi mi svi bili? Sve one drevne hijerarhije i sustavi vrijednosti, stvoreni nad mitologijama drugih era, ka' od karata bi se urušili. Za razliku od vještica koje su volile jahat metle – feministkinje razvaljuju s bušilicama. Upozoravam vas – pazite se žene s bušilicom. Ona je fizički dokaz infiltracije feminizma!
Poput žabe koja, kada nema adekvatnog mužjaka za stvaranje novih generacija, koja jednostavno promini vlastiti spol te oplodi samu sebe, tako i Dalmatinka, nakon što predugo čeka mužjaka koji je zavlači, koji obećava da će napraviti neki posal po kući, a to se nikada ne dogodi – ona "na prepad" zna od lipe "normalne ženske", od "sisa i štikli" – "odkinut" i odjednom se metamorfozirati u ženu s bušilicom!
Bog nam da mira.
Muški i ženski poslovi
U glavni grad naše države – Zagreb s pokvarenog Zapada je, ka i sva dekadencija, i feminizam prije stigao... U tom Zagrebu neki pravi, dlakavi, zaposleni, čak svjetovno uspješni i macho muškarci, zamislite – čak usisavaju vlastite stanove koje dijele sa ženama!
Ali u Dalmaciji i dalje se zna koji su poslovi muški, a koji ženski – to je dokazano u tisućljećima.
Posebni poslovi koji se s generacije na generaciju prenose s muškarca na muškarca postoje još od vrimena kada su u kamenim pećima pekli sam kamen, kako bi u velikim vrućinama uspili stvoriti vapno, odnosno bijeli pigment – s kojim su mučki pituravali zidove kuća .
A peći vapno, ka i sve u Dalmaciji, ovisilo je i o tome puše li bura ili jugo, i o "pustemu vrimenu" koje je zahtijevalo da se stigne na vrh čuke – na mazgi. Nekoć je to bija proces u kojem bi se muž odvojio od vlastite žene i stvorio si malo mira. Lik bi malo u vatri pekao kamenje, kojeg je ionako bilo posvuda, "možda je i pušija lulu i pija bevandu", i "išćila" nekoliko sati, pa se vratija doma "sav crknut od posla".
A doma ga je čekala žena koja je kuvala, čistila kuću, hranila dicu, dojila dojenčad, odgajala tu dicu, sadila i zalivala pome, balancane, kapule, kupuse, petrusimul, pomela ulicu, pravila krevete, čistila staju, hranila koze, kokoše i tovara, sušila pome, kiselila paprike, kapare, kuvala mermeladu, pravila sol od morske vode – solila srdele, slušala svekrvu dirigenta po cile dane kako joj na svakom kantunu soli pamet.
Ona je šila lancune, peglala robu, čistila prašinu, pravila vunu, pekla kolače, i kruh, činila višnjevaču, orahovaču i rogačušu – a za svoj odmor bi još uspila i iskukičat od merla stolnjak, na kojem bi poslužila i dočekala svog gospodina muža za stolom u podne – dala bi mu ručak koji je sama skuhala: juhu, salatu, puru, salsu i meso, i pitala: "Jesi li umoran, dragi?"
Tajna pituravanja
Naravno da frajer nije želio da se sazna nerazmjer njihovih poslova, pa se u tajnosti, s kolina na kolino, prenosila tajna tog stvaranja pigmenta i pituravanja kuće. Tajna koju, ne mogu i "ne smidu" raditi žene. Žene su stoljećima u Dalmaciji tretirane kao da je opiturat zid naprosto za njih nemoguće – jer su žene, a velik broj žena u to čak i dan-danas, vjeruje.
Piturat zid – to je neka posebna znanost. Skill. Dar. Talent. Znanje. U milimetar precizna umjetnost koju, poput alkemijskog recepta, samo mužjaci u tajnosti nasljeđuju jedni od drugih. Bar tako mi je to predstavio moj sada - bivši, muž.
Žene ovdje učestalo za to čekaju na muške da im pituraju zidove. Međutim, mi, ponavljam, živimo u 2026. Pigment dolazi već zamiješan, u kanticama svih boja, u Bauhausu, Građi, Pevexu, pa čak i u "Vide" u Kaštel Lukšiću i dvi-tri butige u Kaštel Starome. Boje su tu. Kistovi su tu.
Feminizam stiže! Radi se o evoluciji čovječanstva.
Ako mislite da je to na našem zakorjelom Balkanu to nemoguće, pa pogledajte samo ove radnike rođene u Nepalu, odgojene u planinama gori visoko uz Boga, koji su učili biti hodati po ledu Himalaja, bez kisika se penjati i nositi na leđima torbe istraživača – a sada voze Wolt i Bolt na skuteru kroz naše litnje žege, štrade i priko brca.
Mnogo toga je moguće i tili to ili ne – modernizacija stiže.
A mi smo geografski ugurani između dva ekstrema – između dva svijeta: onog zatvorenijeg, istočnog, gdje se ženama još uvijek uskraćuju nama prirodne slobode, i onog zapadnog, gdje žene već posljednjih sto godina, uzimaju pinel u svoje ruke i same pituravaju zidove – do kričavo roze– jer nitko nema pravo reći da ne mogu. Možda su hrabrije inspirirane, kraljicama koje su sposobno vodile čitave države.
No znakove dalmatinskog feminizma možete vidjeti u samim trgovinama alata i građevinskih materijala. Jeste li primijetili tko to radi na kasama u tim veletrgovinama? "Sve više su žene te koje kupuju, a muškarci su samo pratnja", rekla mi je jučer jedna žena koja radi na kasi u Gradnje, dok smo čekale da platimo svoje alate – ja i još jedna gospođa tako inspirirajući ovu kolumnu.
Krive vide
No svejedno, kada sam ušla u Građu, stari prodavač prvo je pogledao tko je sa mnom – odnosno "kojem muškarcu ja pripadam" i koji bi me trebao držati dovoljno pod kontrolom te "objasniti što nam treba", jer je on muško. Odmah je potražio nekoga muškog roda "koji razumije što radi". No iz mog pogleda brzo je iščitao da sam upravo ja ta koja zna što traži.
Tada mi je proslijedio svog mladog asistenta da mi izabere vide. Momak mi je za beton davao vide za ivericu, sve je radio krivo i naopačke, i bio je u mogućnosti samo mi trošiti i pare i vrijeme. Kada je shvatio da ja ipak znam dovoljno da vidim kako on nema pojma – poraženo i s dramom je spustio svoju kesicu krivih vida, i otišao sljedećem kupcu raditi štetu.
A dida, koji je znao posal, na kraju se ipak morao suočiti sa mnom – jedan na jedan.
Ali prvo me je odlučio testirati. Pokušao mi je uvaliti dupli broj vida, uvjeriti me da ih trebam, zbuniti me krivim krakunom i kroz cijeli proces servirati mi suptilne prepreke koje sam trebala razlučiti – kao Pepeljuga koja odvaja sjemenke od pepela. No stvar je da, uz korištenje bušilice, pinela i kacavide, ova mala je čitala i knjige, o "granicama", koje su mi stvarno pomogle da u našem tvrdom okruženju prestanem prihvaćati tuđe bezobrazluke, – i da čvrsto i pristojno kažem: ne. Na sam kraju dobila točno ono što mi treba, za sataviti moju divnu novu kužinu koju sam dizajnirala.
I uvidila sam da ipak se isplati više voziti sve do Kaštel Lukšića i pitati tamo onu "ženu koja vodi dućan Vida", koja me ne provodi kroz "trapule" kada mi nešto treba - samo jer sam zena. Toj gospodi, i koja očito zna svoj posao, koja je jednako mrka kao svaki muškarac koji prodaje alate sam se već dokazala, s njenim vidama i više me ne testira.
Feminizam stigao u Kaštela
Stigao je feminizam u naše malo misto. Nije uopće pitanje kad će – on je već tu. Feminizam ne stiže s topovima, plakatima i trubama. Kome se to da? Previše je vruće. Prava mala revolucija vidi se u običnim trgovinama alata, među policama - kada žena uđe sama, pogleda, izabere i kaže: "Ovo mi treba."
A ono glavno, ono najteže, ono najbolnije i najstrašnije nije učenje korištenja misteriozne muške bušilice – nego taj prelomni trenutak u kojem žena sama sebi da dopuštenje da ne pita nikoga smije li.
Znam jedan par u Kaštelima gdje muškarac peče odlične kolače, a žena popravlja aute. Možda je upravo to ono što je sočno i moguće s ovim feminizmom danas – da svi neovisno o spolu, uzmemo u ruke ono što želimo, probamo i napravimo, bez da prvo pitamo smijemo li.
