Postoji nezamjenjiv ushit pobjede nad nemogućim. Ushit je to onog trenutka kad predaš kartu mornaru katamarana – jer si se dočepala prijevoza za dlaku. U zadnjoj minuti. U trenutku kad drugi mornar već odvezuje brod s gata. Ali tu si.
Osamsto pedeset i četiri vodopada iz tvojih pora ispiru nakupine dnevnog stresa kroz sramotne količine znoja koje cure iz obrva, kose, lakta... i brka. Zapravo, više se ne osjećaš kao ljudsko biće. Više si neki "blob". Želatinozno stvorenje. Kišni oblak. Zapravo, kišni oblak s osmijehom.
Predaješ kufer mornaru i zahvaljuješ Bogu, Isusu, svim svecima što si ipak uspjela na brod. Bez Boga su šanse bile nikakve. Jer nalazila sam se na Gatu svetog Petra, na kojem je ChatGPT rekao da će biti katamaran. Samo što je gat usred sezone bio kompletno raskopan.
U istoj minuti u kojoj je katamaran trebao isploviti, u kojoj je mornar već odvezivao cimu, ja sam s tog gata gledala lijevo, desno, kilometar ovamo, kilometar onamo, zbunjeno u sve one ostale gatove. Nisam imala pojma odakle bi baš moj katamaran mogao krenuti.
Vidjela sam jedan katamaran, kilometar lijevo. Na njemu je pisalo "Brač". Ne tamo. Ne želim ići gledati kako su krokodili postali gušteri i ostale čudne pojave tog otoka. Treba mi odmor, a ne umna dilema koja kontestira Darwina.
Ali drugi smjer i drugi gat osjećali su se još gore od onoga što mi je govorila utroba o bračkom...
Kao kockar bacila sam se u rizik – posljednjim trzajem svoga bića, u zadnji komad šprinta, s kuferom i golemim platnom kakvo slikari često vuku uokolo.
Platno kakvo ja koristim stvarno djeluje kao jedro. Napuni se vitrom pa me nosi. Stvara otpor. Po svom guštu ukopava se u nevidljive sile zraka. Srećom, davno sam surfala pa s vjetrom ipak donekle izlazim na kraj.
I tako sam trčala. Kotači mog lijepog kufera gratali su beton, platno je mlatilo na sve strane, no ipak sam stigla.
Iako je da natpis na brodu je bio "decoy". Prevara. Spačka-humor onog koji me uživa gledati s visine. Nisam to znala. To je zapravo i bio pravi brod.
Na svoje potpuno oduševljenje i vlastito čudo - isplovila sam s brodom.
U toj jednoj minuti, koja je trajala dulje od svih mojih očekivanja, u 10:45 rasplelo se sve. Jer zaista, većinu te trke kroz krdo turista razmišljala sam da ću možda dobiti infarkt bez veze, jer je brod sigurno već isplovio.
Adrenalinski poligon
Pitala sam se: zašto to sebi radim? Jer ovo nije "one off".
Prošle godine trčala sam s aviona iz Francuske, predala mojoj materi djecu da ih polako nahranjeni i dalje preda ocu, pa se trčeći natrag kroz carinu jedva ukrcala kao zadnja u avion za London.
Sjećam se i danog dana kad me dečko čekao za vlak. On se tada znojio više nego ja. Došao je pola sata ranije. Zvao me sto puta dok sam prolazila kroz vlastiti adrenalinski poligon: Bačvice, tračnice i sve moguće prepreke. Vlak sam uhvatila pola minute prije polaska.
A onda sam u vlaku potpuno mirno izvadila raskošni piknik. Spizu. Pjenušac.
Trčala sam i na avion za Meksiko. Tada je pilot zaključio da ne izgledam kao netko tko nosi bombu pa mene, a ni moju dugačku tubu sa slikama od gotovo dva metra, nitko nije pregledavao.
Ne znam što mi se dogodi prije puta. Ukopam se u neku sitnicu. I tu sitnicu moram napraviti savršeno. Recimo, oprati kuhinju. Ili, kao jutros, šivati na šivaćem stroju dok je do isplovljavanja ostalo trideset minuta, a moje pakiranje, parkiranje, vožnja, peglanje haljine i stizanje nisu ni počeli.
Ali taj ushit... Taj raskošni osjećaj. Onaj trenutak kad uspiješ baš nemoguće. Kad sama sebi kažeš: Opa- uspjela sam!.
Izgleda da sam ovisna o shotovima adrenalina posljednje minute prije polaska. Radim li to sebi da se osjećam živom? Da ponovno prepoznam onu sebe iz mladosti koja je uživala u tom ushitu poput svojih dječjih heroja – Indiane Jonesa i Jamesa Bonda - no zapravo uopće, za sada, iz toga nije izrasla? Vjerojatno je baš to.
Nije mi ushit trčati na autobus broj 37. Uvijek za po ure stiže sljedeći. Ali brod. Taj jedan brod na dan - za daleki otok. Avion u drugu državu. Ah...
Tu baš guštam. On me razdraži.
I nema mi slađe kave od one mirne kave na katamaranu nakon što sam uspjela.
No sad kad sam vama otkrila moje karte - zanima me koja mala apsurdnost u životu baš tebi puni baterije ? Dali ju imaš? Jesi li ti jedan od onih koji na groblju ili susjedu po noću kradeš cvijeće? Sigurno i ti imaš neki bizarni užitak u kojem si pravi specijalist…
Foto: Ilustracija/AI/Portal.hr
