U našu valu bacaju sidro tajkuni, a tek je počelo lito. Istina je da ostatak godine trsimo se i radimo za one crkavice koje nas vežu za iste te crkavice. Bilo bi stvarno lipo da nekad odahnemo, da možemo odahnuti, da odjednom ne moramo misliti ni o čemu. Ne o cijeni benzina, mlika ni kruva, ni o računima. Bar ovaj misec, ovu godinu, ostatak ovog života. Je l’ tako? Mislim, bilo je dosta... Zar ne bi bilo lipo da za promjenu ne mislimo, nego samo bivamo, da neko misli za nas?
Ima jedan čovik u Kaštelima znam ga cili život, generacija smo. Dok sam ja gradila CV, on je znao od početka da apsolutno ne namjerava radit. Otkad znam za njega, on traži bogatu babu da zamijeni lagan život za lagane fizičke aktivnosti koje bi babu držale uz njega, dok baba ne umre. Dečko traži nešto što se u svijetu zove Sugar Mommy.
Kaštelanski Don Juan
Malo dalje, no u istoj lozi, znam čovika, niti malo mladog, zapravo baš zrelog muškarca, koji ima sugar mommy u svakom glavnom gradu Europe. Jedna ima jahtu, druga stan u Parizu, treća u Beču, četvrta u Zagrebu, peta u Rimu. No nema šanse da pogodite tko je taj kaštelanski Don Juan. Gentleman je, i nećemo nikada saznati recept što je to što njega čini neodoljivim. Umrit će te tajne s njim, ali ne i sa mnom.
Trebate godinama gledati obrasce da biste neke stvari skužili, a s obzirom na to da se Crna Muha piše od 2007., već godinama gledam.
Tajkuni stižu u našu valu, u naš zaljev. Tajkuni — tajkunskih razmjera , na kakve nismo previše navikli. Srpski kraljevi bakra, trilijunaši što bacaju u svemir letjelice, vlasnici tvornica, industrija, internet biznisa i prevara. I uglavnom o njima nemamo pojma.
No nekad, tajkun izađe iz jahte van, jer je sam i dosadno mu je. Otvori oči i vrluda po našem malom mistu, traži družicu.
Vidite, problem s milijunima je — što će ti milijuni ako niko ne zna da ih imaš i ako ti milijuni ne kupe određeni status među ljudima? Ako ti milijuni ne skinu jednim migom ženu golu, ne daju najbrži stol u krcatom restoranu, ako na rivi hodaš sam i gledaš ciple u moru, jer nemaš uopće društva — društva koje može biti oduševljeno tvojim milijunima — koja je poanta svih tih milijuna?
Mislim, čemu je čovik onda toliko radio, obrazovao se, toliko se trudio, toliko se opterećivao, ako hoda kroz Kambelovac i sidne na klupu, a niko ne zna da je tajkun? Misle da si samo neki tužni usamljeni starac. Jadan on...
Ne!
Neki tajkuni se i vole skrivati, velik broj njih, ali postoje oni koji su inspirirali priče i koji baš žele da znate da je sad on faca i tajkun. Žele te valove i valiće odraza u očima ljudi kad shvate da je on poseban, moćan i imućan. Vole gledati kako se ljudi koprcaju za njihov pogled, pozornost, manču, za natruhe mogućnosti koje se počnu kolutati u obliku dolarskih znakova u očima nekih ljudi kad shvate da su sasvim slučajno nabasali na pravog, stvarnog - stvarcatog tajkuna. Nekima to jednostavno treba.
Najbolji način da dokažeš da si tajkun jest da uz sebe imaš neku lipu mladu ženu. I taj razmjer godina sam po sebi već je znak, svjesno upotrijebljen znak, koji tjera ljude da postavljaju pitanja.
Šta taj dida radi s tom curom?
To je zapravo svjetleći znak kojim se neki tajkuni vole poslužiti kako bi instantno stvorili jaz između očekivane matematike. Dida plus baba — to je uobičajeno. Ali kad vidiš didu plus mladu ženu, a nije mu ćer, odmah se tu dogodi neki misterij. To postane zanimljivo. To konobari pokušavaju skužiti, a mornari odmah uberu. I svi oni šute — jer žele njegovu dobru manču, koja će se i dogoditi — jer je to znak broj dva, koji odašilje u svemir da je imućan.
A uostalom, to je i znak da se prema njemu trebaju ophoditi bolje nego prema drugima, iako riječima ništa nije rekao.
Sugar Babies i Sugar Daddies
Taj tajkun želi biti Sugar Daddy. Sugar Daddy je netko tko osigurava razmjenu — luksuzni lifestyle za društvo. Sugar Daddy ne traži ravnopravnu partnericu, ženu. Sugar Daddy želi društvo kao simbolični odraz svog uspjeha. To je zapravo emocionalno ekonomičnije jer ne zahtijeva sav onaj trud koji se zaista ulaže u razvijanje odnosa: emocije, vrijeme, poštovanje i obostranost, brigu, znanje.
Biti Sugar Daddy znači ulaziti u razmjenu sa Sugar Baby. Sugar Baby je, s druge strane, mlada žena ili muškarac koji se upušta u takav aranžman te prihvaća lifestyle beneficije u zamjenu za svoje društvo, ljepotu, mladost, duhovitost — kako tko.
U Americi čak postoje i aplikacije putem kojih se Sugar Babies i Sugar Daddies uparuju. U njima se nalaze razne kategorije i granice koje korisnici označavaju sa da ili ne. Može večera, može putovanje, može dopisivanje, Može — ne može držanje za ruke. Može — ne može nešto više. Uglavnom, uvjeti tog poslovnog aranžmana dogovaraju se putem aplikacije, kao kroz ugovor, na vrlo poslovan i profesionalan način.
Sve mi je to objasnila jedna cura kada se vratila, umorna, ali zadovoljna, iz tog bilog svita.
„Znaš, dobijem 500 dolara da idem s njim na ručak, a sam ručak u skupom restoranu košta više od 500 dolara, tako da nije baš to tako loše. Klikla sam da ne želim više od toga. Sviđa mi se kada muškarci tako troše na žene, to je muževno — ali osim toga, znaš, starci imaju neki specifičan miris. “Tako mi je, uz namrškani nos, prepričala mlada lipotica.
Projekt žena našeg malog mista
No kada je prošli tjedan doša tajkun u naše malo misto, i upozna jednu našu malu, koja je u frizera i među oblacima pare od kave, boje i spreja za kosu podijelila najavu da ide na kavu s tajkunom, u tom uredu psihologije mista, dogodilo se nešto zanimljivo.
Sve te žene koje su se nalazile u frizerskom salonu, kojima je bilo pun kufer životarenja od plaće do plaće, s tom grintavom besparicom koja ka Sizifova kamena gromada vječno lebdi nad glavom, odlučile su da se mala mora spasiti. U ime svih — i u moje ime — koja piše priču.
Teta iz kafića, teta iz frizera i teta manikirka odlučile su tada malu skockati i psihički pripremiti za taj spoj. Sve za jednu — jedna za sve. Održale su se čak coaching kave, pripreme i mudrovanja — da mala ne zajebe sebe - i nas sve, kužiš.
Mala je na spoj otišla opremljena, ispeglana, s lipim noktima, novom frizurom i savjetima poput: „Jebeš ti ljubav u tim godinama. Bolje je da imaš pare. Sve se na kraju svede na prijateljstvo, bolje da imaš para.“ „Molit ću Boga za tebe, mala.“
Nije to više bija samo njen spoj.
To je postao tajni projekt žena našeg malog mista — koje naravno i čitaju ovu priču.
Svaka žena u njoj je vidila priliku koju je davno propustila. Vidila— mogućnost života bez stiskanja pred računima, bez one vječne računice oće li se ovaj misec preživit do tih jebenih nedovoljnih para.
I zato smo ju poslale na tu kavu kao svoju predstavnicu. Ambasadoricu snova. A ona je također mislila da, ako ovo bude konačno nešto gdje se može opustiti, bogami će se opustiti i sve one dobre žene.
Kava je postala ručak, a ručak je postao dogovor za još jedan ručak. Konobari su dobili manču. A mala je dan poslije već dobila poziv u “naš tradicionalni restoran” gdje su fina vina. A zatim poziv na večeru uz kamenice i francuski šampanjac, sushi i koktele. Tajkun se sa samozadovoljnim osmijehom razgibavao uokolo restorana, zadovoljan razvojem stvari, konobari će vidjeti “tko je on” sada — jer je prethodno u najskupljem restoranu u gradu, danima jeo sasvim sam.
Osjetio je olakšanje jer je ipak uspio sada betonirati vizualni znak svog statusa - zbog mlade žene, posložila mu je, kao i druge u drugim gradovima svijeta. Bilo je potrebno da restoran svjedoči, da se pije najskuplji šampanjac, da se vidi da on nije baš nitko. Bilo je bitno da ona bude svjesna kako on to može priuštiti. Bila je zapravo najbitnija publika i impresija nepoznatih drugih — te kad je sjela za stol, mrvicu uzbrdo od njega, a on je primijetio: „O, izgledaš viša od mene, možda bi bilo bolje da ipak ja izgledam viši“, naša mala je to zapamtila.
Ništa od savjeta
Tajkun je bio oduševljen. On je tražio ljepoticu, a dobio je ljepoticu koja ima mozak. Razumjela je što znači kad kaže: „Imam firmu aviona, imam telekomunikacije u ovim državama, imam vinske podrume“, i on je ushićen ubrajao najvišu zgradu u metropoli kao svoju, kuće, putovanja, firme i bla bla bla, i to da je sve to sam zaradio, jer je on jednom davno bio neuspješni glazbenik — i pukao mu je film pa je upisao biznis.
Slušajući tog predimenzionirano uspješnog mudraca, Mala ga je pitala poslovni savjet za svoj posao, savjet kakav bi takav lik, rang, strukturalno, sa svojim znanjem-u sekundu mogao riješiti.
Ali on savjet nije dao. Nije dao savjet jer je trebalo puno godina i iskustva, učenja da njegov mozak dođe do te veličine, i da se njegovi savjeti naplaćuju tako da stvaraju tolike milijune kakve trenutno plaćaju ovu večeru.
On nije želio dati savjet u zamjenu za njezino društvo — jer njegov savjet vrijedi milijune — a dovoljno za nju je bila ta večera.
No to nije bilo dovoljno, njemu. Tajkun je želio, insistirao, a na kraju molio i cmizdrio da naša mala pođe na jahtu — odmah, sutra. Molio je da odgodi radne obveze, da ih kratko zaboravi zbog ove nove turbo-ubrzavajuće-raspletnе romanse. Navodno je već danima odgađao putovanja po egzotičnim mjestima zbog čekanja nje, koja mu se jako, baš jako svidjela — i sada je na sve moguće načine pokušao ju upilati da ostavi posao tjedan dana i dođe. „Da se opusti, da se nagradi, da uživa — s njim kojeg baš i ne zna, ali koji očigledno ima para.“
Moje vrijeme vrijedi više
Naša mala je rekla ne. Mora raditi. Za te svoje male pare, koje su njene i koje joj daju slobodu da bira što će raditi na kraju dana, što i kada će jesti, a neće svoje dragocjeno vrijeme trošiti kao estetska dekoracija i potvrda statusa. Ako njezino vrijeme, lipota, inteligencija, društvo i odgovornost steknuta kroz godine ne vrijede kao jedan savjet čovjeka — nema veze što je tajkun — koji je tražio kompletnu vremensku dostupnost u zamjenu za večeru. „Jebi ga“, ona je zaključila.
Naša lipa mala vratila se u misto, sazvala kavu s nama tetkama, srčano se nasmijala.
Tajkun je plakao, molio, slao nerazmjerno patničke poruke nedostajanja. No on je samo bio ono što zna — a to je Sugar Daddy. Sve te godine ulagao je u nakupljanje novca, ne u razvijanje emocionalne inteligencije - što je razvijala naša mala. Mala je bila otvorena za upoznavanje, možda odnos, možda i čudo. A on je tražio instantni trofej u zamjenu za lifestyle u njegovom društvu. Pametnjakovićka kakva je poslala mu je poruku: „Sigurno na Balkanu ima žena koje svoje vrijeme bi rado zamijenile za ručkove i jahte. Moje vrijeme vrijedi više.“
I tako, djelomično razočaravajući nas tetke malog mista, odabravši, poput njih samih u njihovim mladim danima, put integriteta — shvatila je: pa u Kaštelima se ovo lito sidri puno tajkuna!
Foto: Ilustracija/AI
