Birtija je u ovoj eri zamijenila vatru u pećini – onu kakva se nekoć održavala u dubokom mraku – kada oni koji ne mogu spavati su još budni. Prije otkrića struje, tu vatru je održavao šaman sela – s funkcijom iscjeljivanja, inspiracije i pričanja priča. Vatru je zamijenio šank, a šaman je osoba koja radi iza šanka.
Ne pričam o kafiću gdje sjedi obitelj na sunčan dan, nego baš o “birtijama”, onima malo umornima od probavljanja sadržaja, koje su opstale unatoč učestalim promjenama mode interijera.
Njihov dekor je izašao iz mode i postao je donekle irelevantan – no upravo zastarjelost estetike, stvara vizualne signalizacije, koje odbijaju turiste i posjetitelje tiho – bez izgubljene riječi – čuvaju privatnost za one koji svojataju to mjesto i kojima je "Naša birtija " u životu itekako bitna. Zapravo, "pravu birtiju " najčešće možeš prepoznati po šanku od ružičastog ili crnog mramora, iako se takav šank nije instalirao od devedesetih godina. Taj šank – “dura”.
Lokalcima je to mjesto jako bitno, i vole ga i mrze ga, najviše – kao i sebe i sve svoje.
U takve "Birtije" dolaze vojnici koji se nikada nisu ženili, dolazi cijeli spektar ljudi koji imaju nezadovoljavajuće odnose ili nemaju kući toplinu – koju zapravo dolaze tražiti u birtiju.
Dolaze ljudi koji nemaju srca ni granice suočiti se s krajevima propalih odnosa, pa umjesto da se usude nešto raskinuti i izložiti se novim počecima – vakum samoće – dolaze puniti zadimljenom toplinom kafane. U birtiji izbjegavaju i rastežu krajeve.
Vrlo je bitno da u takvim ustanovama osoba iza šanka nauči ime svakog gosta.
Vrlo je bitno da konobar pazi na detalje, da se sjeti sitnica koje tim ljudima daju znak da su u ovoj birtiji vrednovani, da vide da su cijenjeni, da pripadaju – zbog čega zapravo i dolaze.
Svatko ima svoju određenu i osobnu kavu, najdražu čašu za vodu, a preferiraju i druge čase, za druga pića, zato kafić mora imati svakakve vrste čaša – neusklađene, ne iste.
Bitno je kao prvo da se pamti točno kako tko pije kavu. Mirko voli srednju, kavu s jednom tabletom koja nije šećer. Klempa voli dugu kavu u maloj šalici. Stipe voli kavu sa šlagom, Bura voli dužu s puno mlijeka, ali ne previše – i dvije čaše vode s ledom. Ivana - kapučino bez čokolade.
Svako od tih ljudi ima svoju posebnu kavu, i da li je to namjerno ili nije – oni svi imaju različite kave – no konobar mora zapamtiti svaku. Ako ne zna, gosti su uvrijeđeni, zapravo povrijeđeni. Ali ako zapamti, gosti se osjećaju voljeno, zbrinuto, zadovoljno i vraćaju se.
Nekome je bitno da se pepeljara mijenja nakon dva čika. Zbog toga dolazi u kafanu, jer se netko brižno i stalno vrti oko njih, dok doma, u svim tim praznim nekretninama nema nikoga osim zvuka televizije. Da li možda zbog toga toliko i puše? Zagreb voli da čim ga se uoči, otvara se Hidra, od limuna.
Postoji posebna “Naša birtija”, skrivena usred mjesta, no nedostupna svima. Uspjela se nekako obraniti bršljanom, prigušenim svjetlima, svojim vrlinama i antagonizmom od krive ekipe – baba moralnih, ogovaračica. Jednog su dana sjele tu dvije gospođe na putu od crkve, nakon što dvadeset godina ignoriraju kafanu jer je na glasu kao neprimjerena. Bile su znatiželjne sve te godine, no zapravo birtija i njeni domaći gosti ne žele takve moralizatore da dolaze i šire njihove izmišljene priče.
U birtiji su među svojima
U te mračne, skrovite kutke opuštaju se oni kojima fali topline, oni koji se moraju sklanjati od sunca, društvenih medija, policije i tuđih teritorija. Tu piju cedevitu one posebne postrojbe Torcide koje treniraju svaki dan – kao vojska – koji se mlate, lome kosti – završavaju u novinama i zatvorima, koji zbog zabrana -Hajduk moraju gledati iz birtije.
Tu dolaze stari vojnici, velike face iz opasnih brigada, s osmijehom na licu, puni para od penzije, časte ekipu kao da je svaki dan rođendan, poštuju se – no ta bol koja se nalazi ispod površine, sjećanja koja ih prate cijeli život od onog prokletog rata, kada su zapravo imali neku svrhu, mjesto i vrijednost u društvu koja je bila opipljiva, sada lelujaju bez te svrhe, sa strašnim prizorima koji ih bude noću, za koje nitko nije bio spreman – koje drže pod kontrolom koliko god mogu – no nekada, nešto ih prebaci, nešto ih trigerira, i priča ili šaka - odjednom izađe van. Mrak izađe van, krivnja, sram, gađenje, ljutnja ili strah. Ne želi nitko da to itko vidi. No u birtiji su među svojima – birtija je ostala kutak bez stranaca. Birtija se drži nekih svojih tradicionalnih uvjerenja, hijerarhija; u birtiji mlađi odaju počast starim vojnicima. Oni su tu i dalje bitni.
Tu dolaze i oni koji su bili u zatvoru, pa izašli van, pa opet bili unutra. Oni koji rade rubne poslove kakvi se moraju raditi na Balkanu da bi Balkan bio Balkan, da bi filmovi imali o čemu snimati.
Tu dolaze mornari, zaštitari, taksisti, bivši nogometaši, glazbenici, pokoji dileri, likovi koji iako već desetljećima van zakona, instaliraju kockarske aparate u crne, mračne sobičke pune dima. Ekipa iz kafane se ne boji zatvora. Svi znaju što je. Ekipa iz kafane već je bila nekoliko puta. Ekipa iz kafane zna što je pravi život, koliko je život težak. Ekipa iz birtije časti kao nitko nikada nigdje, daje manču za toplinu koju primaju, više nego svi oni sa sređenim, navodno ugodnim životima. Ekipa ne smije putovati preko granice, ekipa ne smije putovati ni izvan kvarta – ekipa u ovoj birtiji je sigurna. Osim kad nekad žele pobjeći iz utjecaja te ekipe pa bježe na ocean, kad uspiju postati pomorci - a onda se vrate ko bogate face - i časte ko baje- potroše sve sto su zaradili bježeći iz birtije - u Našoj Birtiji.
U ekosustavu birtije nađu se nekada, na svojim putevima, i pokoje žene. One uplutaju jer im je potreba ili bježe iz disfunkcionalnih odnosa kao i ostali, trebaju smijeh bez preopterećenja, bez organizacije. Žena tada postaje muza kolektiva – gladnog topline – cijela birtija traži riječ, osmijeh, izmjenu, toplinu, ako tu radi ostavljaju manču ovisno o tome koliko su topline dobili, koliko su je cijenili, ili pak šalju pića . A nekada tu naiđu i profesionalne kokete koje opstaju u birtijskom kolektivu kao forma financijske održivosti.
Najčudniji su likovi koji u birtiju redovno dolaze kako bi pili čaj – tihi, osjetljivi likovi, obrnuti od ostalih. Nema tu neke velike mudrolije o tome kakav bi to trebao biti. Svima je toplina potrebna; tko ustraje dovoljno dugo dolaskom, na kraju ipak, nakon pozadinske povjere birtijske mreže – biva prihvaćen.
Za ići u birtiju ne treba mobitel, Facebook, Instagram, WhatsApp ni ništa. U birtiju se pojaviš kad hoćeš i tu je već sve spremno za doček.
U birtiji je jako bitan konobar, a njegova osobnost utječe na raspoloženje svih koji dolaze. Konobar priča, iscjeljuje, sluša, nasmijava, dijeli toplinu, razdvaja, smiruje, razveseljava, mami svoje goste da troše. Konobar ili konobarica su i mater i ćaća svima. Konobara se testira i bira, ili ga ekipa izbaci. Konobar previše toga čuje, pa se zasiti. Konobar zna sve o svima i svakome što će tko piti i što će reći prije nego što išta izgovori. Konobarov posao je biti šaman ekipe i održavati tu vatru da gori.
U takvoj birtiji jedan topao pozdrav “dobar dan” može nekome srušiti ili dignuti dan. Velika je odgovornost konobara u “našoj birtiji”. Nitko tu nije samo zbog pića, iako se i piće dijeli. U "našoj birtiji " nema stranaca – naša birtija zapravo je tinel, birtija je postala šira obitelji, na loše i dobre dane, gdje su svi prihvaćeni sa svim svojim mušicama i muvetinama i biko-muvama. Ljudi se jednostavno zavole ili naviknu na društvo jedni drugih.
Birtija nije samo jedna birtija – ona je svojevrsna vrsta ustanove, koja ima svoju bitnu svrhu u državi. Birtija je brojnim ljudima postala i terapija i drugi dom.
Svakojake priče unutra se zavrte; kroz kafanu redovno kruže razni mitovi, prepričavanja i interna ogovaranja. Birtija je umrežena s drugim birtijama, lokalnim, i ima svoju mrežu ljudi u mjestima diljem države.
No u trenutku kada se u birtiji nađe stranac – nepoznato lice koje želi saznati nešto o nekome iz te birtije – događa se promjena. Većina informacija tada nastaje sekundarno, kao onaj morski lepezasti crv što se povuče pa nestane, kao da nikada nije postojao.
Sve što se pita dobije isti odgovor: “To ne postoji. Nitko to nije vidio. Ne zna se o kome se priča. Niti su oni tu bili.”
Zidovi se tada dižu. Automatski, interno sinkronizirani. Potaknuti pitanjem nekog sumnjivog, novog – a novo je uvijek sumnjivo jer nije provjereno.
Svi u birtiji zajednički šute. Nitko ništa nije vidio, nitko ništa ne zna, nitko ni za koga nije čuo. Organizam birtije podiže oklop – neprobojan, zaštitnički, znatiželjan.
Cijela birtija tada gleda u vas, i bez riječi pita: tko ste vi?
Foto: Ilustracija/AI
