Pantana je među zadnjim močvarama duž naše obale koja se opire nemilosrdnoj urbanizaciji i pitanje je do kada će to moći. Na nama je, i to najviše zbog nas samih, da učinimo sve kako bi ta mala prirodna oaza i dalje opstala. U ne tako davna vremena prostor između Trogira i Kaštela bio je najljepši dio cijelog Sredozemlja. No zbog lošeg utjecaja čovjeka počeo je gubiti svoju ljepotu, pa se tragovi te već zaboravljene ljepote mogu još samo pronaći u nekom zabitom kutku u kojem svjedoče o nekim sasvim drugačijim vremenima.
Rika, sprudovi i lagune
Pod izlikom unapređenja i razvoja, ti rijetki otoci ljepote trajno nestaju. Stoga ih je potrebno što više zaštititi kako bi i generacije poslije nas mogle uživati u njihovoj ljepoti. Pantana je upravo jedan od takvih primjera. Ta mala močvara na domak tisućljetne kamene ljepote Trogira zadnje je mjesto u kojem se još uvijek može uživati u krajoliku kakvog je sve manje i u kojoj svoj mir mogu pronaći ptice močvarice i drugi organizmi.
Rječica Rika, sprudovi i lagune na njezinu ušću nude ljepotu koja bi, nažalost, također mogla brzo nestati. Njezini rubni krajevi su već ugroženi i teško je povjerovati da se nije moglo pronaći neko prikladnije mjesto za deponij smeća. Ali i ne baš tako davno sve je bilo drukčije. Možda je čovjek bio razumniji i imao više osjećaja za ljepotu ili mu je ljepota bila važnija od prolaznih materijalnih vrijednosti. Život je na ovome mjestu, baš kao i izvor, tekao još od antičkih vremena i nastavljao se kroz kasnija stoljeća.
Ljudi su ovdje dolazili i da bi mljeli žito u mlinicama. No mlinice su danas urušene i zapuštene. Ima tu i tragova iz Domovinskog rata u kojemu je jedna neprijateljska raketa pogodila zapadni dio mlinice i razrušila ga. Pantana se prvi put spominje u prvoj polovici 13. stoljeća kada je knez Domald lišen vlasti i protjeran iz susjednog Klisa. Kralj je naredio da tom knezu nitko ne smije pomagati u vezi s mlinicama koje su se nalazile na Pantani, a u njima je mljelo žito dvanaest mlinskih kolutova.
Ovaj se lokalitet spominje i u knjizi “Povijest Trogira” u kojoj se navodi da je na tom području bilo zabranjeno rezati trstike, loviti mrežama ribu, ali i pasti travu kako se ne bi dogodilo isparavanje gliba u močvari jer bi negativno utjecalo na kvalitetu zraka.
Jezerce je nastalo iz potresa
Nastanak jezerca u Pantani veže se za jaki potres koji je zadesio ovo područje 23. siječnja 1493. godine. Površina današnjeg jezera je tek dio jezera koje je tada nastalo. U povijesnim izvorima mogu se naći podaci po kojima je u jezero kratkim kanalom zvanim Rika moglo uploviti nekoliko galija. Od tada do danas površina jezera neprestano se smanjuje, čime se smanjuju i staništa za ptica i druge organizme.
U zadnje se vrijeme na području Pantane gnijezdi 8 vrsta ptica, a 13 ih zimuje, dok je 41 vrsta koja ovdje slijeće za vrijeme proljetnih i jesenskih seoba. Neke od vrsta su ugrožene te je očuvanje ove močvare time još značajnije. U sivilu okolnog terena ljepota zelenog raslinja Pantanu čini još ljepšom. Mnoštvo trske i šaša pravo su bogatstvo za ptice i kukce.
Vodeni živi svijet također je specifičan jer je uvjetovan izmjenama plime i oseke te miješanjem slatke i morske vode, što pogoduje raznolikosti ribljeg fonda koji čini više od 60 vrsta riba i 12 vrsta rakova. Močvare kao što je Pantana rijetke su na području istočnojadranske obale. Potrebno je učiniti sve kako bismo ih sačuvali za ptice koje se tek namjeravaju spustiti na njih dok lete daleko prema sjeveru ili jugu.
Mlinica s kulom
Mlinica na Pantani jedinstvena je na širem području Dalmacije jer se radi o dugoj pravokutnoj zgradi koja u sredini ima kulu na kat. Kula je služila za obranu mlinice od pljačkaša s kopna i mora.
Mlinice su u ta vremena bile česta meta pljačkaša. Jedno je vrijeme zbog toga u mlinici boravila stalna vojna posada. Građena je u 16. stoljeću, a tragovi renesanse i danas se mogu vidjeti.
Izvor: Slobodna Dalmacija
