U mom inboxu jučer se pojavio poziv da idem u Rim. Zapravo, više izazov s rokom; pitanje je bilo jesam li u mogućnosti ostvariti izložbu u Rimu za tri mjeseca. Bez previše razmišljanja, poslala sam odgovor.
U knjizi "Junak s tisuću lica" Josepha Campbella, autor opisuje kako je put heroja zapravo nepredvidljiv. Na tom putu između početka i uspjeha uvijek se nalaze pomoćnici, neprijatelji koji te nastoje odbaciti s pravog puta i problemi koje heroj mora riješiti da bi stigao na drugu stranu, do realizacije onog bitnog. Pobjedom protagonist postaje heroj; odbijanje izazova označava gubitnika.
Moj prvi poziv u Rim došao je putem intuicije. Imala sam iracionalnu želju da nakon Akademije idem raditi u Rim. Moj logički mozak, s druge strane, planirao je put u Dubai – u aukcijsku kuću Christie's, koja se tada upravo otvarala. Plan je bio prodavati radove drugih umjetnika dok nekako ne uspijem izložiti vlastite slike. Svakako sam bila zrela za pustolovinu. Ipak, kada je stigla subota nakon mog završnog ispita i diplomske izložbe, uhvatila me neka vrsta implozije od straha: Što ću sada?
Trenutak rascjepa
Našla sam se u tom rascjepu života: između studentice koja točno zna što treba raditi svaki dan i novopečene, odrasle umjetnice koja je potpuno slobodna birati i preispitivati se: "Što zapravo znači biti umjetnik? Kako umjetnici uopće žive?" Na to uopće nisam imala odgovor — što je tipično stanje u kojem akademije ispuštaju svoje zbunjene i nespremne studente u svijet.
No u toj grotesknoj praznini svježeg lipnja 2006. godine, primila sam telefonski poziv iz Italije. Talijanska kustosica, Raffaella Guidobono, koja je posjetila moju izložbu taj tjedan, pitala me želim li imati samostalnu izložbu u Rimu u rujnu.
"Oka-aay. Naravno," odgovorila sam. I tako sam si "kupila" ljeto na praznicima kod babe u Kaštelima. Kao inače akademski pokretač, rujan je značio početak mog ozbiljnog života umjetnice. Cijelo sam ljeto oslikavala Kaštelane u crnom tušu na bijelom papiru u stvarnoj veličini. Rezala sam ih i fotografirala po Brcu Kaštel Kambelovca da vidim kako izgledaju u prostoru. Zatim sam sve te "žive" nacrtane Kaštelane zarolala, stavila pod ruku te se sa 150 eura koje mi je baba dala iz bolnice, uz pozdrav materi i braci, otisnula u Italiju bez ikakve ideje što slijedi.
Rimsko nebo i Casa Betti
Kada me vlak ostavio u Rimu, bilo je popodne. Nebo je bilo intenzivno ružičaste boje, a velika jata ptica sinkronizirano su letjela stvarajući neobične oblike. Bila sam sasvim sama, osim tih sad već napornih rola papira. Telefonski broj kustosice uopće nije vrijedio. Nitko se nije javljao. U jednom trenutku terora pomislila sam da je možda najbolje sjesti na vlak, pa na trajekt – natrag prema Kaštelima.
Ali onda sam dobila poziv. Filmski producent, prijatelj kustosice, nudio mi je smještaj: ili kod sebe doma ili u "Casa di Betti", kamo me kustosica namijenila poslati. Sjela sam na autobus za Casa Betti u srcu Rima. Pokucala sam na debela drvena vrata narančaste kuće i odmah bila "upogonjena" na tulum gdje sam plesala do jutra. Moj sobičak bio je visoko uzdignut krevet u liniji s rimskim krovovima. Stropovi starog stana bili su visoki pet metara, a sve je bilo puno karata svijeta, kristalnih lustera i knjiga putnika koji su u toj slavnoj kući "Amerikanke Betti" odsjedali na svojim proputovanjima.
Portal u novi život
Tu prvu izložbu u galeriji AKA, u ulici Via del Pellegrino, postavila sam sama kroz tjedan dana jer je kustosica bila u Londonu ili New Yorku. Ipak, cijelo su vrijeme po mene dolazili njezini ljudi, vozili me na razna mjesta, fešte i druženja. Hranili su me i odmah postajali moje muze. Večer prije otvorenja, na vratima galerije pojavila se Marina Kurikhina, moja prijateljica iz Londona, i počela mesti pod i pituravati zid.
Kustosica je stigla na dan otvorenja, zadovoljna samostalnom produkcijom, i otvorila vrata rimskim ljubiteljima umjetnosti, piscima, galeristima — protagonistima mog novog života.
Nisam nikako htjela otići iz Rima, iako nisam znala kako ću opstati. No, oko mjesec-dva nakon dolaska, jedna talijanska dama otkupila je moj portret. Time je otvorila portal i pokazala odgovor: ja, umjetnica, mogu živjeti i zarađivati od vlastitog rada. Od tog trena, ljudi koji su šetali gradom svraćali bi u galeriju, pričali sa mnom, naručivali portrete, zvali me na večere. Raffaella je počela prodavati moje radove i više nije bilo razmišljanja o tome što trebam raditi. Bilo je očito.
Živeći u Rimu, imala sam izložbe u Londonu, Meksiku, New Yorku, Salernu, Milanu, u Dioklecijanovoj palači u Splitu te na Venecijanskom bijenalu. Nikada nisam imala vlastiti motor, ali jesam kacigu, jer me vječno netko iz mog "plemena" vozio na otvorenja koja su se događala svaku večer osim nedjelje. Život je bio stalan razgovor o umjetnosti, pun predivnih gospodskih stanova, dizajna, mode, aristokrata i internacionalaca koji su, gutajući taj jezik, postajali dio art plemena Rima.
Povratak korijenima
Ipak, znatiželjna za korijenima, nakon mnogo godina u inozemstvu, vratila sam se iz Rima u Kaštela. Tu sam se zaposlila na Portalu grada Kaštela, kao vaša — vama poznata — Crna muha, a život od umjetnosti postao je najveći izazov koji sam mogla zamisliti. Jer to je stvarnost hrvatskog umjetnika — samo "preko bare" od Italije.
I kad me kustosica Anamarija pitala: "Bi li ti ipak imala izložbu u Rimu, oprosti što je tako kratak rok, treba mi hitno odgovor"... što mislite, što sam odgovorila?
Moje iskustvo je sljedeće: kada se upustiš, stvari se slože da te podrže, iako se možda sve čini nemogućim. Ako se ne upustiš jer se bojiš, polako počneš umirati, grizući se zbog onog "ne" koje si izgovorio iz straha i navodne samozaštite.
Idem li opet u Rim iz Kaštela? Što će se u nastavku mog puta dogoditi? To ćemo vidjeti. Da ovo ne bude samo priča za malu djecu o "nekoj teti umjetnici", želim tebe pitati: Što je tebi tvoj Rim? Što je tebi put koji je baš tvoj, a želiš ga ostvariti iz nekog iracionalnog razloga, kao da te sudbina zove, iako ti svi drugi govore da to ne radiš, kao i velik broj glasova u tvojoj glavi? Što bi izgubio da napraviš prvi korak, odgovoriš na izazov i počneš hodati vlastiti put heroja bez da znaš što će biti garantirani kraj?
Dosadno je ponavljati baš sve mudrace ikad, ali na putovanjima i kroz hrabrost se formira čovjek. Kraj nikada nije ni bio bitan – niti je kraj uopće kraj. Izložba crno-bijelih Kaštelana u Rimu nije bila moj kraj. Bila je potreban početak velike, gromoglasne, internacionalne umjetničke pustolovine koja mi je dala dovoljno samopouzdanja i sjećanja na svijet gdje je moja umjetnost vrednovana — da preživim duge godine balkanskih izazova. Što će se dogoditi na ovom drugom pozivu na samostalnu izložbu u Rimu, točno 20 godina nakon te prve?
Ma koga briga — odgovor je: idemo!
Foto: Pixabay
