Cijeli Manhattan, srce New Yorka, izgrađen je na otočiću veličine kaštelanskoga polja. Mnogo vrijedi svaki centimetar te “svete” zemlje u New Yorku, jer na svakom dobro iskorištenom zemljištu može se graditi zgrada sa 100 katova u nebo. U tako malo prostora, malo zemlje, kulturološka čuda se događaju i New York je slavan grad, za kojeg znaju čak i divlji jahači mongolijske prerije, a i svi mi ostali.
Kaštelansko polje, s druge strane, iako sličnih dimenzija Manhattana, uglavnom je drača. To masu govori o narodu koji tu draču uzgaja – da li zaista namjerno, pitaju se sigurno stranci koji ju vide iz aviona i auta – ili iz čistog nemara i apsolutne nezahvalnosti, manjka svjesnosti ili vrednovanja onoga što imaju?
No, da li se pak tu radi o nečem drugom? Nečem što stranci ne mogu na prvu opipati iz nasmiješenih lica iznajmljivača apartmana koji ih dočekuju s rakijom i suhom smokvom? Drača zapravo, metaforički kao i doslovno, fizički priča o tome što se na zemlji događa. O napuštenosti, zatrpanosti zagušljivih teritorijalnih korijenja, koji često su toliko upleteni i puni bodlja, da treba zaista jedan dobar požar da tu zemlju pretvori iz noćne more Trnoružice i stogodišnjeg sna, u zemlju, opet, prohodnu, plodnu, korisnu – zapravo "cijenjenu" je riječ koju tražim.
Briga o kaštelanskom polju
Unatoč različitih mišljenja o kaštelanskom tunelu – oko kojeg su se uglavnom starosjedioci mista borili protiv – njihova sva borba je zapravo skupila jednu zajednicu te osvijestila ih da ipak postoje ljudi kojih je briga o tom kaštelanskom polju, koje toliko dugo izgleda dosta napušteno. No uz raznorazne pravno upitne i političke mehanizme upogonjene u provođenju tunela – inercija tunela ispostavila se teško zaustavljiva.
Ono na što me je to sve asociralo – sam dolazak tunela koji treba probiti brojna polja Kaštelana, htjeli oni to ili ne prodati – podsjeća me na priču iz dječje Biblije koju sam zapamtila iz vjeronauka u devedesetima na koji smo svi tako revno išli kao prva generacija koja nije službeno, državno, stranački, politički korektno, nepotistički trebala biti: pogodno-ateistička. Dok je moja dvije godine starija rodica bila zadnja generacija pionira – ja sam bila prva generacija vjeronauka, u crkvi, školi pa čak i doma, a biblijsku priču koju pamtim je o Božjim darovima.
Uglavnom, tu priču cijeli život nosim nekako okolo kao vodič – interpretiram ju kao da se radi o ljudskim talentima – no u slučaju kaštelanskog tunela ona je za mene bila baš kao što mi u umjetnosti zovemo "en-situ", "site specific", vrlo prigodna za kontekst.
Kazna zbog nečinjenja
Luka (19:11–27) prepričava scenu u kojoj Gospodar je prije nego što je otišao povjerio svojim slugama po nekoliko zlatnika, svakome prema njegovoj sposobnosti. Dvojica slugu pametno su ih uložila i udvostručila zlatnike, dok je treći iz straha zakopao zlatnike, da se ne izgube – i ništa s njima učinio. Kad se gospodar vratio, on je pohvalio one koji su marljivo koristili zlatnike, uložili i udvostručili broj zlatnika – i stvarali obilje s onim s čim su počeli, a onoga koji je čuvao zlatnike zakopane, i nije stvorio ništa s njima – kaznio je, te oduzeo mu je zlatnike koje mu je dao.
Koju sličnost ja vidim u toj priči s kaštelanskim poljem? Pa s obzirom na to da je zemlja ostavljena u nasljeđe...
Plodna zemlja kaštelanska, kao u većini Dalmacije, teškom je mukom stvorena od naših predaka koji su stoljećima krčili kroz šume, godinama rukama mičući kamenja da stvore malo plodne zemlje koju su mogli obraditi kako bi posadili hranu s kojom su othranili sve one generacije koje prethode nama sada. Ta ista zemlja prenosila se s jednog na drugog člana obitelji, generaciju po generaciju, no naslijeđena zemlja je u velikom dijelu – iznimkama čast – neobrađena polja drače koja se širi s milijardama krakova bodlji.
Tunel koji probija kroz svu tu draču, politički nezaustavljiv kao parni valjak, čini mi se upravo kao duhovna karma zemljoposjednicima čija polja nisu do trena ugroze vrednovali ili dobro koristili. Kad ne cijeniš, ne ulažeš, ne sadiš, ne gradiš, ne stvaraš vrijednost za nikoga – a potom ne dijeliš s onima koji bi napravili nešto bolje od tebe, da imaju tu zemlju – onda brale, gubiš! Englezi kažu “Wake up and smell the roses” za trenutke kada se treba suočiti s istinom.
Svi vi imate pravo vidjeti svijet kako mislite da je – no moj svijet iza svega materijalnoga ima duhovnu komponentu koja je u sve uključena. Odbačena, nevrednovana zemlja pada pod bagere i betonske miješalice, jer je duhovno i praktično – kao tunel, čovjeku korisnija od drače.
Teror dijeljenja
No detalj – koji ćemo staviti pod mikroskop ovdje, taj isti koji nekako turisti ne uhvate u toj kaštelanskoj kulturološkoj toplini – je zapravo taj "teror dijeljenja" koji čuči u podsvijesti mnogih dalmatinskih, kaštelanskih zemljoposjednika koji su kao i svi prije njih naslijedili svoje zemlje, i koji je "sjena", kako bi ju psiholog Carl Jung nazvao, koja se nalazi ispod sve te manifestirane vanjske siline napuštenih polja drače.
U vrtiću tete podučavaju djecu da dijele. Roditelji uče djecu da dijele. Džabe učiti ikoga išta riječima, ponavljajući prazne teorije kad ljudi najbolje uče – primjerima. "Modeling" ili pokazivanje primjera ponašanja je način na koji djeca nauče brže i bolje negoli kroz prazno "predavanje".
Kada roditelj djetetu ne može podijeliti zemlju u pravo vrijeme – onda kada su mu djeca zrela, u mogućnosti i u potrebi da od te zemlje nešto naprave – događa se neka vrsta energetskog čepa. Ta zemlja, koja već stoljećima ide s koljena na koljeno i koju je on naslijedio (naravno, uz odgovornost da je preda djeci dalje), tada ostaje zarobljena. Taj se energetski čep manifestira kao napušteno polje u kojem raste drača.
Kada generacija koja je u punoj snazi za rad i stvaranje nema pravo na zemlju, a generacija koja ima vlasništvo – već ostarjela, bez vizije i snage za rad – koristi to pravo isključivo kao polugu moći, događa se krah. To više nije suživot, to je vladavina nad djecom i emocionalno ucjenjivanje. Vlasnik radije gleda kako sve propada i zarasta u draču, nego da dopusti onima koji imaju viziju i potrebu, da tu zemlju upotrijebe na korist obitelji, pa i šireg društva.
Začarane drače bez kraja
Nekada se sasvim naizgled pravedna osoba kompletno iskvari kada dođe u posjed te naslijeđene zemlje i osjeti opijenost onim: 'Ja sam sad vlasnik'. U nekim obiteljima taj je period usmjeren na to da se djecu postavi na noge i osigura im se budućnost, no u drugima on traje u nedogled – u njima vlasnik u polju ništa ne radi, a nikome ga ne daje. Braća i sestre, od ludila i crvenih očiju, poput bikova u bikijadi, ne mogu više podnijeti vidjeti jedni druge. Ne mogu se dogovoriti, pa prazne kuće propadaju, miševi tulumare, vjetrovi nose kupe, a polja se pretvaraju u začarane drače kojima nema kraja – opsjednute posesivnošću vlasnika.
I mada u Kaštelima ima vrijednog svijeta, nije da nema – ipak da ih staviš na vagu, svi ti što tu naslijeđenu zemlju obrađuju, sade vinograde, masline, trišnje i salate – i makar samo beru masline što su im preci posadili, što je većina slučajeva – takvi Kaštelani ne prevagnuju naspram broja Kaštelana koji samo stvaraju korov.
Moglo bi se reći da taj korov reflektira dušu onog tko ga dopušta: to je duša u stanju stagnacije, zgrčena od straha da bi netko drugi mogao procvjetati tamo gdje je ona zakazala. To je onaj jalovi ego koji ne dopušta pomak, koji paralizira životni sok. Vlasnik postaje tamničar vlastite zemlje, zavidan na samoj mogućnosti da ga nasljednici prerastu ili da netko drugi tu zapravo stvori plod. Drača je zapravo njegov potpis – fizički dokaz duha koji je toliko zakržljao da radije bira vlast nad pustoši nego radost u tuđem obilju i rastu, a tim i vlastit rast.
A onda "PUFF", "kao iz vedra neba" – dogodi im se tunel? Ma stvarno?
Duhovno prožima sve, nema sakrivanja iza isprika, iza sestara, braće, djece, jer ta drača je zapravo ogledalo.
Što raste u tvom komadu kaštelanskog polja? Da li išta raste? Da li je vrijeme da napokon nešto posadiš ili da pustiš nekog drugog da stvori nešto vrijedno? Ili ćeš do zadnjeg daha čuvati tu draču, poput Smeagola iz 'Gospodara prstenova' – onog lika kojeg je vlastita pohlepa izobličila do neprepoznatljivosti, šapćući do smrti 'Sve je moje'.
Ili si si pak - blagoslovljen da ni nemaš komad zemlje pa si slobodan od bremena takvog iskušenja?
Foto: TZ Kaštela
