Novogodišnja
Iako sam slijetala i uzlijetala s rimskoga, londonskoga, istanbulskoga, meksičkoga, pariškoga, venecijanskoga, sicilijanskoga, nizozemskoga i kairskoga aerodroma, uz brojne ostale i mnoge ponovljene, jedino sam u Kaštelima otkrila nešto zvano "Kiss & Fly".
Zapravo je to jako slatko, duhovito i precizno, pogotovo za nas koji se inače bojimo biti pioniri u ičemu — jer je suvremeno i napredno. Kiss & Fly je parking na splitskom aerodromu na kojemu ostaviš auto, iskrcaš borše, poljubiš putnike i "džipaš" dalje. Malo sam prošetala plažom blizu splitske žičare i kafića u moru koja se, poput aerodroma, nalazi u našim rastegnutim Kaštelima.
Taman uzlijeće Croatia Airlines. Ubrzava na pisti, okružen stogodišnjim maslinama, i daje gas poput Severininih kamiona, osim što, za razliku od vozača kamiona, barba-pilot nosi modro odijelo, miriše na dobar parfem iz duty freeja i otiskuje se u oblake.
Nova godina
Naravno, južina je. Tako mora početi nova godina — svijet se, kao i avion, treba roditi kroz mokre oblake. No, pilotu i avionu to ne smeta; mokro jugo pere mu krila. A onda, nakon jednog kruga kojim "migne" dolje Kaštelima, izdigne se u vječno sunce koje uvijek stoji kao upaljeno svjetlo povrh nevremena. A kada nije sunce, tu su zvijezde, jer je već od prvog tjedna tako postavljen nebeski svod — koji nas budno čuva.
I ja se otiskujem. 2025. je za mene bila zemljana, možda čak i kvrgava. Po tome mislim da — ja, čija je duhovna životinja sokol — niti jednom nisam letjela avionom, iako općenito u umjetničkoj karijeri imam letova poput pomorca. No, većina putovanja prošle godine bila su unutarnja.
Rekla bih da je predznak ovoj 2026. godini to što već danas, 4. siječnja, pišem kolumnu s aerodroma i time ulazim u godinu prirodniju mojoj naravi. Za mene je 2025. bila godina unutarnje transformacije i raspadanja starih struktura, odnosa i vjerovanja. Poput one godine kada je Galileo otkrio da je Zemlja okrugla i da se mi vrtimo oko Sunca, a ne Sunce oko nas. Saznanja i rast bole i trebaju vremena za integraciju. Boli i maslinu kada joj se odrežu sve one suvišne grane potrebne da raste zdravije, boli i trišnju — pa kako neće mene, jedno osjećajno biće, ženu.
Pravo i zakon
Moglo bi se reći da sam prije 2025. lebdjela kroz život preživljavajući često poprilične nepravde, koristeći emocije, intuiciju, snagu, rezilijenciju i volju te dovodeći se do ekstremnih umaranja. A u 2025. otkrila sam da postoji pravo. Da postoje Zakoni. I da, kada znaš zakone, više te ne mogu jahati razni kauboji kao zavezanog konjića u lunaparku, dok trpiš krugove ponavljajućih scenarija u kojima te iscrpljuju iznajmljivači kuća, šefovi na poslu i manipulativni pojedinci. Kada znaš pravo, postaviš granice, povučeš crtu u pijesku.
O pravu zaista prije ništa nisam znala. Nisam dugo znala niti o granicama. No, kada znaš zakon, odjednom postaviš granicu, a kauboj koji te je jahao, računajući da će to trajati zauvijek — dok se ne iscrpiš, raspadneš i dok te ne zamijene drugim — odjednom dotakne crtu na kojoj shvaća da postoje posljedice za njegovo protupravno ponašanje.
Aerodrom
Uzlijeće sada Eurowings. Ja, kao i inače, pijem kavu s medom. Uživam na aerodromu. Obukla sam bundu, stavila biserne naušnice, suknju od crnih šljokica i pošpricala malo Manhattana po zapešćima i vratu. To mi je poklonio Sveti Nikola- jer je odlučio da ću ove godine letjeti. Umjesto parfema koji je postao moj zaštitni znak, svima poznat — ove godine mirišem na elegantne note New Yorka, kojeg je vrijeme posjetiti.
Arhitektura aerodroma u svojoj je unutrašnjosti univerzalna. Arhitekti očito misle o takvim stvarima. Poput hotelske sobe koja istodobno treba biti univerzalno mjesto za ljude svih nacija da se osjećaju ugodno, dovoljno "doma", ali i kao da su na prazniku, tako i aerodromska arhitektura ima svoje posebne, neopipljive elemente. Da se usred noći probudim na bilo kojem putničkom aerodromu na svijetu — znala bih gdje sam.
Na prvu se na aerodromu osjeća praznina. Možeš biti bilo gdje i nigdje. No, on je ipak okvir, uokviren granicama raznih država, i okuplja ljude koji su spremni na put ili se s njega vraćaju. I sve to vibrira.
Kaštelanski aerodrom noću izgleda kao svemirski brod. Kao stanica u Star Treku, futuristički, a još fascinantnije za one koji prvi put tu slijeću — okružen palmama.
Ta mogućnost da iz naše uljuljane sredine, jednog tvrdog konteksta punog raznoraznih društvenih pravila, običaja i vjerovanja o tome kako se "mora" živjeti, mogu samo iskočiti — odmoriti od svega toga — ući na aerodrom i transportirati se u sasvim različit svijet s različitim vrijednostima. To me ushićuje. Aerodrom je za mene pravi bonus Kaštela. Dovoljno je sjesti u dobru staru "trisedmu" i eto te — na aerodromu si, namirišeš se s devetnaest različitih parfema, trgneš jedan orahovac za sreću i — opala — već si u avionu. Postoje brojni svjetovi, ne samo ovaj naš mikrokozmos u kristalu soli, poput onoga u priči o slonu Hortonu.
Neka nova priča
Razdražljivo ljeto i horde turista konačno su isplovili, čak je i aerodrom utihnuo. Ovo doba godine osjećam kao vrh planine ili kao neku mističnu bonacu kaštelanskoga zaljeva u koju se uliju sve moguće kombinacije boja zalaska sunca i beskrajnih mogućnosti za ono što dolazi. To je vrhunac nečeg neopipljivog, svetog, naglašenog draguljima vatrometa i praskanjem petardi.
Mislim da je pravo vrijeme za preispitati sebe, te bez kliše bacanja se u neke novogodišnje odluke koje su od prvog dana suđene na propast, ipak sebi postaviti pitanje sto bi želio doživjeti ove godine? Gdje bi želio ići? Osim mirisa za mene, ime parfema dosta govori o energiji koju biram stavljati na sebe – ne bi nikad na sebe stavila parfem zvan "otrov"- ili "envy" - no uostalom u ovim odraslim godinama sama sam sebi Sveti Nikola i nisam slučajno kupila parfem zvan "Manhattan". Što ime vašeg parfema govori o vama i vašim nadama ? Ako već godinama mirišete isto zar nije vrijeme da birate neku novu priču - novi naslov onom mirisu po kojem ste poznati.? I počastite sami sebe?
Ova godina je opet jedna moguća pustolovina ispred nas, a zar ne bi bilo brutalno dosadno da opet sve bude isto? Valjda u novoj godini, usprkos svemu, ipak makar tajno svi želimo nešto — novo.
Foto: Zračna luka sv. Jerolim / AI
