Danas s muhom putujemo – metafizički.
Redaju se na brcu političari u lipim odijelima: gradonačelnik, župan, ministri. Fotografiraju se sa Zlatnim lavom, ordenom najvećeg vrednovanja suvremene umjetnosti ovog svijeta, i to u našem malom mistu.
Prvi put u povijesti Hrvatska je osvojila Zlatnog lava!
Kuzma i Gospođa, uvijek na poslu, fotografiraju bitan događaj. Tu su i novinari ostalih novina, ali našem umjetniku jedino "Portal" je bitan, zato što je našem umjetniku njegovo malo misto – ono iz kojeg počinje svemir.
Joško s onim polu osmijehom mačke vrti brk, gleda političare kako se sad slikavaju, zadovoljan jer već cijelu vječnost kao novinar-mecena piše o umjetnosti u mistu, i evo, investicija energije mu se konačno isplatila! A začetnik - Portala, kao i inače – sve to iz pozadine – s guštom prati.
Zlatna era umjetnosti
Svi su svjesni da je u naše malo misto došla neka nova era. Skupile su se sve one zlatne refleksije s mora i ulile se u Kaštela. Era koja je počela je zlatna era umjetnosti!
Naš gradonačelnik bio je potpuno sretan, premda nije izustio ni riječ viška. Ipak, silno mu je godilo što se umjetnik takvog kalibra nije pojavio ni u Dubrovniku, ni u Zagrebu, niti u Rijeci, već je baš u vrijeme njegova mandata otkriven taj "zlatni grumen".
Iz grubog kamena oblikovan je talentirani umjetnik. Iako se do nedavno za umjetnike u mistu nije previše marilo, sada je to odjednom postalo itekako bitno!
Jer, evo, jedan umjetnik je prvi – koji je donio ono što nitko, nikad prije njega nije – Zlatnog Lava u našu državu, i baš u njegovo malo misto! Misto od ovog načelnika.
Ministri se "šepure" i oni su zadovoljni jer je nagrada osvojena u njihovoj vladavini, ničijoj tuđoj, ni prije ni poslije.
Nitko nikada prije - do danas nije donio tu nagradu u Hrvatsku.
Nisu baš sigurni kojim se putevima sve to događalo, jer naravno da ništa nije išlo po planu, i baš zato je ispalo onako kako treba - izgleda.
U povijesti ovaj lav nije prije bio ovdje. A danas se taj pehar diže i dijeli iz ruke u ruku po cijelome mistu. Svita ima kao kada je Fešta od boba. Vino se pije, crveno i bijelo, ali ne bilo koje, nego pjenušac i Crljenak kaštelanski – to je tako odredio umjetnik. Pit će se boja Hrvatskoga grba - a pobjeda je za svih.
Venecijanski Biennale
Kome sve ta pobjeda pripada, i za koga je sve taj lav? – naširoko i nadaleko obrazložio je umjetnik, zanesen, u suzama što teku s lica od silne emocije, što nakon toliko godina, pa baš ovdje, iz ove rodne grude gdje je izgledalo najteže, no koja ga je, tvrda kakva jest, poslala na Venecijanski Biennale.
I taj umjetnik, zajedno s ekipom produkcije Hrvatskog Paviljona i kustosom, s poslom kojim se bavi cijeli život, dobio je priznanje za ideju, za rad. Taj rad je bio prepoznat, a ta pobjeda – koju umjetnik doživljava kao dio šire priče – rekao je da pripada i njemu, i cijelom mistu i državi. Pobjeda pripada cijeloj našoj košnici, te i svim pčelama koje su umjetnici naširoko i nadaleko.
"Ovo je za sve građane naše države, koji htjeli ili ne htjeli, svojim radom i porezima su me poslali na Biennale, i platili nas, cijelu ekipu, da napravimo svoj 'posao'! "
"Zapravo, ovo je prvi posao mog života u kojem radim ono za što sam stvoren i zato vam želim reći hvala da ste baš mene za ovo odabrali i platili – jer za ovo sam rođen!"
Nagrada za sve
Nastavio je: "Ovo je za umjetnike, mlade, pune dara, koje traže svoj put. Iako mislite da ste čudni, ili se nekada osjećate izolirani – ono što morate znati je da ste upravo takvi vi članovi jednog velikog plemena – umjetnika, a nas ima na cijelom svijetu, u svakom mistu. I jer umjetnici ne ratuju, već se svi svake dvije godine u Veneciji na bienaleu podružimo. Jedina smo vrsta čovika da se baš iz svih država svijeta tako miroljubivo družimo – a imamo golemo i moćno pleme!.
"Tako da ono što želim mladim umjetnicima reći: to što nemate svoju sportsku ekipu jer niste sportaš – to je u redu. Nađite si društvo drugih umjetnika, trebate samo – razgovor o umjetnosti i životu."
"Ovo je za sve roditelje umjetnike koji se bave ne baš naj lakšim putem , no onim koji je njihova sudbina "
"Ovo je za sve majke umjetnice koje toliko životnog soka, energije uliju u život svoje mladunčadi i obitelji da skoro svakoj na neki period umjetnost stane ili uspori. I opet, ovaj je Zlatni lav za vas – jer ste se dignule, jer ćete se dignuti, ponovo i ponovo, i on je tu, kao svjetionik da vam govori da ga možete i vi osvojiti."
"Ovo je za sve starije umjetnike, koji su nas inspirirali, i koji možda već dugo nisu dobili priznanje, a zaslužili su da ih se sjetimo."
"Ovo je za sve Balkanske umjetnike, naširoko i nadaleko. Jer ako je igdje teško biti umjetnik, jer nema baš neke umjetničke industrije, a kultura kolekcionarstva tek nešto započinje – ovdje je teško. Bili mi u našem malom mistu ili u gradu, svim umjetnicima Balkana – nijednom od nas nije lako. Lakše je biti umjetnik na Zapadu, zato većina imigrira jer imaju veću podršku – no za one koji smo tu ostali i koji radimo, ovo je za nas umjetnike s Balkana."
"Za sve hrvatske umjetnike! Za umjetnike iz malih mista!.. " Umjetnika je bilo nemoguće zaustaviti. Potrošilo se više baterija na kameri negoli što su očekivale TV ekipe – ali umjetnik se nije dao pokolebati:
Život umjetnika
"Jednostavno nitko ne može pojmiti što je život umjetnika kod Hrvata, ako to nije probao."!
"Postoji lokalna neistinita predodžba o umjetnicima da su "ljenčine"', nastavi naš protagonist, "a to je zato što ljenčine - sebe nazivaju umjetnicima. No, ako ne stvaraš umjetnost – nisi umjetnik – pa možeš "laprdat" koliko hoćeš da si umjetnička duša! – Ehh!“ Zanio se naš umjetnik.
"Istina je da umjetnici u Hrvatskoj više-manje svi rade dva posla. S jednim poslom rade da bi preživjeli i nahranili familiju. Rade kao i ostali narod bar osam sati, peru brodove, čiste, prodaju šalove, educiraju pomorce, hvataju tune, rade u kladionicama, rade kao učitelji, prodaju sifone."
'Sifone?' Jeste li ikada čuli da akademski umjetnik nakon 5 godina akademije - prodaje sifone? 'Koji kurac?', izjavljujete – no to je stvarnost hrvatskih umjetnika. Umjetnik koji osam sati prodaje sifone – a onda ide doma - radit!
"A dok ostatak naroda tad pojede i pogleda koju turu Netflixa i možda ode na piće, umjetnik kad skuha taj ručak, tad crknut ko i ostali nakon posla, umoran, izbijen od dosade posla koji nema veze s njihovom stručnošću, tek tada započinje raditi drugi svoj posao – koji mu je cijeli životni prioritet by the way – jer umjetnost će uvijek to biti – jer mu je to svrha."
"Dok prodavati sifone, lopatati konjsku balegu na ranču i sve ostale vrste random poslova koje jedan umjetnik odrađuje će kad-tad proći – umjetnik će sve te poslove transformirati u gorivo, učenje o životu i društvu i inspiraciju za umjetnički rad."
"A to je sve ako umjetnik nije roditelj. Ako je umjetnik roditelj, onda umjetnik mora kuvati nešto zdravo, raditi domaći sa svojom djecom, razmišljati o imenicama i srednjem vijeku, i prevoditi sebi matematiku kroz ChatGPT da može djetetu pomoći. Jer u školi matematički materijal izgleda služi da se Hrvatska otisne graditi novu svemirsku stanicu, ne jednostavno savladati osnovnu školu - jer ju djeca ne mogu savladati sama. Uz to treba djecu voziti po hobijima, imati emocionalne razgovore da skužiš kako ti se osjeća dijete u svemu tome, - ispeglati i oprati robu, zaliti biljke, prošetati psa, skupiti pasja govna – i pogledati s djecom film ili organizirati im druženja."
"A kad sve to završi, taj isti roditelj, tj. isti umjetnik roditelj – on, ako ima imalo energije, stvara."
"Umjetnici kao i boksači padaju licem na pod svako malo savinuti od overwhelma."
"Pa odustanemo od umjetnosti neko vrijeme, varamo sami sebe se s idejom da je dovoljno raditi "normalan posao" - sve dok im ne počne otpadati kosa doslovno, jer odumiru – a tada shvate da trebaju stvarati, i fale im razgovori s plemenom – ljudima od umjetnosti."
"Vidite, umjetnici su rođeni poput pčela s predodređenim zadatkom, na koji ih navodi instinkt i DNK. Oni su poput žira čija sudbina ga vuče naprijed da raste i izbori se – vođen duhom divovskog hrasta koji će jednog dana postati. "
"Tako je i umjetnik rođen s porivom, silom koja iznutra navodi tog pojedinca da kad-tad počne stvarati, vođen duhom onog velikog umjetnika koji će jednog dana biti – ako ne odustane od sebe i svog puta."
"U Indiji to zovu 'Dharma' ili put sudbine, i kažu da je Bog uvijek na strani čovjeka koji se odaziva svom osobnom pozivu, svom daru, i unatoč svim preprekama bile one dobronamjerne ili neprijateljski usmjerene. Prepreke su dobrohotni roditelji koji kažu: "Nemoj raditi umjetnost, umrijet ćeš od gladi," ili zločesti susjedi koji čine svakojake nepodopštine umjetnicima jer ne vide - da rad tog umjetnika utječe na cijeli grad pa i na - njih.
"Prepreka može biti i umor od toliko padanja, toliko modrica da ne izgleda da se ima više smisla boriti dalje. Tu je točku dosegao svaki umjetnik u našem malom mistu i mikrokozmu ove države. No, ako napravimo još jedan korak iza kraha, pa još jedan, ako preživimo oluju, izađe sunce i tako se na neko vrijeme kotrlja sve dobro."
"Ovo je početak jedne zlatne ere," nastavi umjetnik. "U ovoj eri možda ćemo početi imati plaću za umjetnike, kao Belgija i Irska, kako bi umjetnici mogli stvarati bez tolikog opterećenja, pa će Hrvatska češće svjedočiti Zlatnim lavovima.!"
" Za početak, mogli bismo otvoriti caritas za umjetnike – mlade ne afirmirane umjetnike, umjetnike roditelje, umjetnike majke i umjetnike starješine, - i pomoći na način koji očuva ljudski dignitet u trenutku kada treba, što će nam se stostruko isplatiti, ako samo stvaraju."
"Mene je lav zvao," reče umjetnik, "znao sam da me čeka. Zvao me je da je vrijeme, da ga skupim, jer sam se naradio, milijun udaraca preživio, i kao stari mačak, zaslužio sam okusiti kako je to biti vrednovan. "
"Hvala vam što ste me poslali, ljudi, država. Vraćam vam vaš ulog, vaše kockanje. Evo naše prve pobjede u državi, a došla je u naše malo misto!"
Pametni Mlečani
Digli su čaše mištani, osjećaju svi to priču, znaju umjetnika od malih nogu, i kada ga nisu uvijek mogli razumjeti, sudjelovali su većina u nekom od njegovih" ludih" ideja, u performansima i izložbama". A u našem malom mistu Brca su ko " tinel" svi se znaju, sve to neka vrsta daljnje familije bez puno razmišljanja.
Gradonačelnik i lokalni političari, potaknuti novostima, počeli su čitati sve o tome, pa čak otišli i posjetiti našeg umjetnika rad u Veneciji.
U Veneciji - se nisu mogli nagledati čuda. Tamo su uvidjeli da je Biennale, koji se odvija već šestdeset i kusur godina, ključna manifestacija i pokretač zarade.
Gradonačelnik Venecije osobno prisustvuje dodjeli te velike nagrade.
Pročula se i priča kako su ti pametni Mlečani, nakon opadanja trgovačke moći, shvatili da će Venecija potonuti i osiromašiti ako posjetitelji ne dolaze. Zato su i osmislili strategiju da grad svake godine napune s tematskim bienaleom: jedne godine umjetnicima cijelog svijeta, druge arhitektima, a zatim i filmašima. Tako Venecija uvijek ima kulturan svijet koji puni apartmane, (ne huliganima )kupuje suvenire i vraća se opet i opet, osiguravajući joj bogatstvo.
Politika je odjednom uvidjela: Venecija je samo jedan katamaran dalje od nas!
Bi li bilo strateški dobro da se jedna katamaranska linija usmjeri iz Splita do Venecije, pa da ti silni turisti – koji dolaze iz cijeloga svijeta na Biennale, izložbu koja traje od proljeća do zime– jednim brodom svrati i kod nas?
Popio je dosta crnoga vina umjetnik, od silne emocije i zahvalnosti narodu, i nije želio prestati govoriti.
Što ja mogu napraviti danas?
Počeo je obećavati umjetničke škole za sve talente u našem malom mistu, pa izložbe, no na kraju se zaustavi sa realizacijom:
"Moram se sad vratiti na posao", naposljetku kaže umjetnik.
"Bit ću tamo u Veneciji šest mjeseci, svaki dan uz svoje radove, radit ću svaki dan, paviljon mi je sad atelje. Ozbiljan je ovaj posao, idem zaraditi svoju slobodu - da ostatak života nastavim radeći - i zarađujući za život - s onim što najbolje znam."
A to se sve dogodilo one godine kada je grad shvatio da bi trebalo ulagati, uz sportaše, i u umjetnike – omogućiti im da odrade ono u čemu su dobri, a da će biti to dobro za svih.
Ili možda kada su shvatili da nikada u Hrvatsku prije nitko nije doveo Zlatnog lava – nagradu za najbolji državni paviljon sa svjetske izložbe – pa su se međusobno počeli natjecati gradovi, tko će boljeg umjetnika iznjedriti, tko će od Hrvata biti prvi..
Znam samo da je Einstein otkrio nešto nevjerojatno, nešto što se savršeno uklapa u ovaj trenutak naše pobjede. On ima jednu teoriju da nema budućnosti kakvu zamišljamo; Einstein kaže da sva moguća stvarnost, i prošlost, i sadašnjost, i budućnost, postoji baš sada, simultano, u jednom 'blok-svemiru'.
Zlatni Lav je već tu. Ta pobjeda, ta čast, ta radost – sve to već postoji kao mogućnost za naše malo misto. A što u stvarnosti treba napraviti, pokrenuti, da bi se to realiziralo?
S ovim pitanjem muha, slijeće iz metafizičkog putovanja i vraća se u stvarnost. '
"Ma što ja mogu napraviti danas?' pitam se, i ja sam umjetnica, jedna od brojnih umjetnika koji stvaraju u ovom mistu ugniježđenom između brda i mora".
Foto: AI
