Iza nas je tjedan sjećanja na pretke. Svi naši političari u "chill verziji" obišli su mise na grobljima svojih predaka, a i civili iz mista — nekako po bujnom odazivu, izgleda — smatraju da su "Svi sveti" jedna od onih glavnih svetkovina u godini kada se ide na misu — u svom rodnom mistu.
Ljudi tada odabiru koja im je familija bliža, voljenija ili lakša za posjetiti. Neki obilaze sve svoje mrtve u velikoj turneji groblja — dok drugi uopće ne idu na grobove. Moguće je da je nekome i stresno, previše tužno za to emocionalno suočavanje, podsjećanje na tugu, na vlastitu ranjivost.
Opet postoje oni koji stvarno uzdaju se u dušu — koja je napustila tijelo — i ne nalazi se više spojena na kosti, već je taj duh svuda, stoga nema smisla obilaziti prašinu. A postoje oni koji ne vjeruju u ništa nevidljivo — idu zbog vlastite vanjštine, zbog toga što će reći susjedi — sa groblja. Odnosno — živa familija — od onih mrtvih, koji su susjedi našim mrtvima.
Komplicirano je to sve baš za objasniti, ali pravila ili znaš jer si rođen tu, usvojiš bizarne običaje kroz ponavljanje, ili ni ne možeš razumiti sve te silne suptilnosti, što jedino s kolina na kolino stariji nutkaju mlade da zapamte. Svakako ne bi stalo ni u cijelu kolumnu objašnjenje o kulturi i običajima Kaštelanskog groblja, i kako bi se trebali očuvati — da bi svi, živi i mrtvi — bili zadovoljni, a ja neću ni pokušati.
Babe su bitne
Meni ipak je neki osjećaj da me baba čuje kad joj se dođem javiti na grob, kao da dođem u neku telefonsku govornicu — s mojim precima, tu nekako zujimo zajedno. Znala sam, kad mi je baš teško, nekada ići reći mojoj babi, koju sam voljela jer je bila topla i konstantna — dok nije otišla. A zatim kao da bih dobila odgovore, koji su se nekako sami dogodili.
Cila ljubav moje babe održava se u kužini. Baba je otprilike imala rutu od "lavandina i špakera" do stola. Tu je demonstrirala svoj mir, samopoštovanje i samorespekt, kada je ujutro u pet sama uživala u kavi i cigareti, i popodne nakon obaveznog sna. Tu su se događale rasprave, pitanja i mnoga detaljna ispitivanja svih situacija koje sam ja doživjela van kužine, tu me učila čistiti, tu je planirala, u svojoj mašti, moje buduće muževe, tu se svađala s didom, tu je gledala kako lijepim i skiciram art projekte, tu je uglavnom svih koji bi došli — hranila.
Kroz svoju hranu, baba je voljela. Babina spiza bila je najbolja na svitu, najukusnija, no ona bi, kao jaje, raspolovila cilu kokoš s onim tupim nožem — "pošadom" — i svakome podijelila komade kokoše skupa s kokošjom kičmom — ni blizu koncepta estetike pijata, ili bi ljosnula ono zelje u maslinovom ulju na pijat za večeru, ali to je sve okusilo bolje nego kad bi iko drugi to skuvao.
I zapravo pišem vam sa stola moje babe, isto onog okruglog oko kojeg se već od ’61. skupljaju razni članovi familije.
Iako vjerujem da bi baba to učinila svjesno svima nama, te u tajnosti — mojim rodicama-i mojoj braći — mene je uvjerila da sam joj miljenica. Stoga osjećam puno krvno pravo da se ovako, kroz medij novine, mada digitalno, poslije tjedna Svih Svetih, pozdravim se mojom duh-babom i izrazim poštovanje svim babama. Babe su bitne — barem ovde u Dalmaciji — svima nama.
No, na Dan mrtvih nisam išla svojoj babi na grob, ni ostalim precima, prababama i pradidima i šukun-didima koji su se složili zajedno u grobnici na Kozjaku. Na taj dan poveo me put umjetnika, put moje vlastite "Darme ili sudbine ili duše", jer sam morala dogovoriti izložbu, ja i suputnik umjetnik. Na Dan svih svetih, dva umjetnika — umjesto na groblje krvne familije — posjetili su grobnicu duhovnog pretka, umjetnika Ivana Meštrovića.
Portret dide
E sad, tu se upliće duh mog dide. Dok je baba u mojoj memoriji uvijek cirkulirala po kužini, vladarica unutrašnjosti, dide je obavljao javne kulturno-obrazovne podhvate nad unučadi. Dide je mene i brata vodio u Muzej Meštrovića svako lito, kad bi se vratili iz naše kuće u inozemstvu — obvezno. Nije on dao svojim kćerima da studiraju umjetnost, kao što babi nije dao njen otac da studira glumu; kćeri su zapravo štitili da ne bi slučajno bile umjetnice — iako od stoljeća unazad, kroz generacije se proteže trag umjetnosti kroz konac i ručni rad, i zbog čega je kužina moje babe, koja je položila audiciju za glumicu i bila primljena na Akademiju, no bojala se uopće pitati svog ćaću, uvijek bila ekspresivno mjesto drame i emocija.
Dide je vozio mene i brata, friško poslane iz Engleske, blide, po suncu u Kozjak, učio nas stvarati frule, zviždati, tražiti kristale, posjećivati crkvice na Kozjaku, učiti priče o ljudima iz nekih drugih era, i da - opet u Meštrovića svako lito.
Što se mene tiče, kao teenager sam mislila da je Meštrović bio jedini umjetnik kod Hrvata.
Dide je imao sve knjige o Meštroviću u gradskom stanu — koje mi je dao kad sam postala dovoljno uvjerljiva. Meštrović je bio bitan čovik, intelektualac, i u političkom smislu značajan. Dide je bio impresioniran njime kompletno.
Jednog dana, dok je baba tako šetala od špahera do kredence, a do lavandina i do stola, i stavila na stol nama juhu koja je bila prevruća za jesti, i dala didu i meni pet minuta, bez njenog nadzora, dok se juha ne ohladi — ja sam, nako iz hira, iz vježbe — jer je bio jedini starac kojem sam bila izložena s toliko riga na faci, u takvoj blizini — olovkom nacrtala didu na neki uredski papir, dok je dide, nako sjedeći, kunjao. Dok se juha ohladila, portret dide bio je započet i završen.
Mala je umjetnica
Dide kad se probudio, bio je u šoku. "Mala od 16 godina tako je nacrtala portret, u tako malo vremena, toliko realistično — pa ova mala je umjetnica!" Počeo je dide govoriti uzbuđeno, kao da je otkrio zlato — koje naravno je bilo pred njegovim nosom otkad sam se rodila, jer zapravo nije postojao dan kada sam počela crtati, ja sam rođena na tom putu oduvijek — put umjetnika.
Dide je zatim digao hajku, fotokopirao crtež i prošetao u grad Split pokazati svim svojim prijateljima intelektualcima, da oni vide i preispitaju se: jesam li ja umjetnik? Trebam li ja na Akademiju? Jesam li vrijedna toga? Sve je to bilo vrlo uzbudljivo mom didu i babi, koja ga naravno ipak je morala podržati. Bila sam prva u familiji koja je imala podršku od poglavala plemena — ili baš specifično ovog čovika — mog dide da upišem Akademiju — što više, ovaj put dide je baš to želio da se dogodi.
Tek sada vidim da je dide tu imao moment kao onaj svećenik što je otkrio Meštrovića u Otavicama dok je Ivan rezbario s nožićem za sir — kipove iz drva, raspela i svece. Pa naravno, dide je pročitao Meštrovićevu biografiju, i sad je dide bio iskra — mecena.
Nisam ja razumjela tada — zašto tolika komocija. Međutim, dide je u tom trenu „otkrio“ — moj dar — "dar umjetnika“. Odjednom, sve predrasude protiv Akademije koje su se skupljale kroz generacije, posebno nad talentiranim ženama u familiji kojih je bilo u svakoj generaciji, raspršile su se, i izjavio je ono što nikada do tada za nikoga nije — "ova mala mora na Akademiju".
Ma ja sam živila tada u drugoj državi, nisam shvaćala razmjere njegove uzbuđenosti niti sam bila svjesna koliko u Hrvatskoj često roditelji zapravo ne daju djeci da budu umjetnici — iz ljubavi — da ne umru od gladi. Nisam shvatila niti koju težinu je to imalo za njega i babu, što su oni smatrali — "da sam dovoljno dobra da ipak neću umirati od gladi kao umjetnica".
I mada sam odrastala u 500 godina staroj kamenoj kućici, koja je prešla s kolina na kolino kroz bezbroj predaka, koja je imala banj ispod balature, doslovno po noći u mraku sam morala u WC, preko tarace, niz skale, do ulice, pa u ladni WC. Iako mi je ćaća instalirao američki tuš u obliku slona, donesenog sa svojih putovanja. Imala sam teror tih noćnih spuštanja. I ako Kaštela nisu baš Otavice, Elford, selo gdje sam živjela od 1995., je bilo selo, ne selo di susid ima dvije krave, već di u polju do ima 200 krav, a ostatak polja su kilometri pšenice, repe, rijeka i šume engleske, zapravo nije to bilo niti baš toliko različito od Meštrovićevih Otavica.
Moje selo nije bilo ni veliko, ni poznato, no bilo je lijepo, malo i tiho, i ni manje ni više nego svetim čudom sam se katapultirala u metropolis London, u jednu od naj Akademija svijeta, za konceptualnu umjetnost, suvremenu umjetnost, St. Martins College.
Sve sam to shvatila na Dan mrtvih, šetajući uzbrdo, skalu po skalu, kroz gaj hrastova, u društvu suputnika umjetnika, penjući se do mauzoleja kipara Ivana Meštrovića. Pa da — zapravo, iako on je bio velik čovik — i sada u ogromnom grobu od kamena, i on je počeo kao mladić iz malog sela, a i završili smo oboje vrlo neočekivano u top Akademiji svak svojeg svijeta.
Nakon dogovora za izložbu, na povratku opet kroz Otavice koje obilazimo na svim svojim putevima ka sjeveru — bez riječi, dogovoreno, uvijek, suputnik i ja jer smo umjetnici — to je u nama prirodno, odati mu počast, svaki put, tiho, ponovo, prolazeći uvijek kroz rodno misto velikoga umjetnika, umjetnika pretka — i kad jesu i kad nisu svi sveti.
Tako kod Meštrovića u njegovom selu ubrala sam babi i didi cvijeće za ponijeti na grob u Kaštela, od mene i Meštrovića.
Osjećaj sidra
Moj dida, među zadnjim riječima prije nego je umro, rekao je: „Jesi li Sunčica završila Akademiju u Londonu?“ — zatim je pojeo zadnje fritule i izmolio malu onu molitvu koju zna svako dalmatinsko dite, koji čak i jedan intelektualac, koji je preživio standarde komunizma i ateizma, nije mogao a da ne reče — molitvu malom anđelu. A onda je otišao, a za njim brzo i baba. Baba je doživjela da diplomiram te godine — vjerojatno za njega — da mu može prenijeti.
Mnogo se može pričati o precima, odnosima s precima, našim unutarnjim odnosima s našim korijenima. Koliko je bitno imati te pretke? Taj osjećaj sidra, da si iz neke rodne grude iznikao, da znaš u kojem brdu — kamenje su kosti tvoje familije? Ovisi o tvojim uvjerenjima što je bitno.
Je li uopće bitna ta zemlja, koja sad, danas, može se prodati, stvorit pare odmah — ta ista zemlja koju su stablo po stablo, kamen po kamen čistili, stvarali naši predci iz neobradive divljine u nešto što nas je generacijama odhranilo? I eto me.
Što ću ja, umjetnica, ostaviti iza sebe? Priču? Umjetničke radove? Inspiraciju drugim ženama umjetnicama, Kaštelanima, da idu malo vidit svita, crtaju pa da se vrate doma? Hoću li ja postati duhovni predak nekome tko me nikada nije upoznao, niti će? Hoćeš li ti nekoga inspirirati? Što ćeš ti ostaviti iza sebe?
Ostavljamo li svi nešto iza sebe? Je li svakom dužnost napraviti nešto za društvo? Ili je čak dovoljno samo dobro odraditi taj hod topline i ljubavi— od lavandina do stola i špakera?
Foto: Pixabay
