Kako možeš znati da se Hrvatska glavnom nogom ipak nalazi na Balkanu, iako nastoji sve krakove “itnit” kao sidra u Europu? Jer jedino se na Balkanu ovakve stvari događaju. Srpski filmovi, koji nas grohotom znaju nasmijati, oslikavaju taj bizarni Balkan koji čuči u nama, toliko i mi u njemu, sa svom njegovom toplinom, urnebesom i jezivošću.
Iz Kaštilca nestala je vidovnjakinja! Niste znali da je imamo? Naravno da imamo u Kaštelima - i vidovnjakinju. Naš mali mikrokozmos kaštelanski sadrži i reflektira sve što ima jedan makrokozmos, i velegrad — samo u mikro dozama.
Sumnjam da je to jedna jedina, jer ipak, ponavljam, nalazimo se na Balkanu, na sjecištu kultura, a ovo križanje religija i vjera rađa zanimljive duhovne radnike. Vidovnjakinje imaju taj neki spoj s ono-svijetom, nepoznatim, nevidljivim, božjim, a neki pak misle — vražjim, pa je se određeni ljudi boje, te se naša vidovnjakinja ne reklamira. Ma ni ne treba. Svi znaju za nju.
Kad treba izliječiti bolest. Kad je velika nevolja nad čovjekom. Kad neplodnost muči mladu obitelj. Sto drugih zala mogu biti razlog da se potraži žena koja zna kako to liječiti. Neki ju se boje. Neki smatraju da je šarlatanka. A pak, ako ste ikad sjeli s njom na otočiću što Kaštilac dijeli od obale kopnene Gomilice — nju pozdravljaju svi. Nju znaju svi. Njoj se pristojno obraćaju mladi, stari i šareni ljudi svih mogućih pozadina. Ljudi stižu autima iz svih krajeva, a ona liječi. No da ispravim — ona je liječila.
Baba-gatara i ključarica
Gomilička “ključarica”, koja sve o svima zna — jer čisti ljudima kuće i po njima s guštom njuška — rekla mi je jednom povjerljivo kako u Kaštilcu živi “baba-gatara”. Ja sam se uzbudila. Koja fora! U starom dvorcu, koji se mrvi, s pravim tornjem što leluja u neveri kao toranj od Gargamela — živi, uz ostatak intrigantne kolekcije likova, i real life “Baba-Gatara”. Naravno da sam je htjela upoznati — ja sam sakupljač ljudi, kolekcionar priča.
Zapravo, nije uopće bilo pristojno od “ključarice” da tako o božjoj ženi govori. A naša vidovnjakinja zna puno toga šporkoga o “ključarici” — što sama ključarica ni ne zna da vidovnjakinja zna. U ekosustavu kaštelanskih kamenih drevnih kuća — gdje kamen vibrira informacije kao prvi telefoni — svi znaju sve o svima. U ostalom kako ne bi jedna vidovnjakinja znala malo više od ostalih?
Kad sam joj postavila pitanje: “Jeste li vi ta koja gata?”, kad sam je upoznala na kavi ispred utvrde gdje se u Kaštelima “mjesni otpor prema staračkim domovima” druži — vidovnjakinja je u kašlju ispustila dim cigarete i izbacila dvi-tri zanimljive pričice o ključaričinoj kući, da kontekstualizira tko je ta- što širi intrige.
Glava plemena
Vidovnjakinja, je najstarija od svih građana Kaštilca. To je na našem području tradicionalno čini -"Glavom plemena". Vidovnjakinja nije samo vidovita, već i najstarija — a to je - status. Uostalom, nije ona bakica “mici-mici” — to je gospođa koja je uvijek elegantno sređena, svuda nosi svoju Torcida torbicu, ima manikirane crvene nokte, ruž i puši cigaretu s elegancijom jazz-dive, dobrostojeća je biznis-žena iz mladih dana, a njezin pogled sledi one koji krivo rade.
Vidovnjakinja ima kuću punu slika Blažene Djevice Marije i Isusa. U njih se uzda, s njima govori i njih kanalizira — njihove poruke, riječi — te molitvom nad ljudima, ona liječi.
Vidovnjakinja je mnogima pomogla, nadu dala, vjeru vratila, toplinu podijelila — i tako ju je narod jednostavno usvojio. Prozvali su je "Tetka." Većina ljudi joj ni ne zna ime. Ali ona je svima koji je trebaju Tetka.
Za rođendane, Svetog Nikolu i Svetu Luciju nosi djeci u susjedstvu čokolade, a uz to kupuje i šalje odjeću za ljude koji su izgubili domove u potresu. U svom selu je crkvu izgradila, "Tetka" je osebujna žena puna projekata — nevjerojatno za svoje godine, koje su prešle devedesetu.
Nestala Tetka, kako?
Jednog dana ove godine, šetajući oko Kaštilca po neravnom kamenu, Tetka padne i slomi kuk. To je bistru ženu vezalo za kuću. Odmah su se susjedi pobrinuli oko nje, čuvali je, vlasnica kafića što joj godinama kuha kavu dvaput dnevno sad ju je obilazila isto tako.
No jednog dana po Tetku dođoše neki pridošlice, iz drugog kraja, puni navodne ljubavi i laskanja, kao lisice iz priče o Ježurki Ježiću, i Tetku uvjeriše da ode na tri dana u Zagreb. Da malo odmori, kod njih kući, objasne njoj — i susjedima. Tetka se spremila, ponijela neseser, pidžamu i dvije promjene — međutim, više se nikada nije u Kaštela vratila.
Iz Zagreba je završila u neki dom, van grada, na koji se nije pripremila, za koji nije znala, jer nije ni ekipu pozdravila. A ne vraća se mjesecima. Prošlo je ljeto. A kada se Tetku zove, s druge strane ne daju da priča. Tetka, koja je imala brojeva u telefonu više od tajne policije - uključujući i policiju, doktore, odvjetnike, nogometaše, političare — nema koga nije znala, liječila ili tko nije znao nju, nikoga više nije zvala.
Uspjelo se doći do Tetke jednom na telefon, “no zvučala je dobro urokano, kao da su je natrpali lijekovima”, rekli su mi — dok je nekoliko mjeseci prije bila sasvim bistre glave, čista uma, lakoćom bi nešto odrješito ošinula ili oštroumno primijetila, i svaki dan dvaput išla na kavu razmijeniti informacije.
Tko je to oteo staru vidovnjakinju iz našeg mista, iz dvorca tog ukletog — i zašto? Što imaju s vidovnjakinjom kada je zatvore? Zna li vidovnjakinja nešto pa je bolje da ne govori dok je još živa? Koliko uopće dugo žive ljudi koje Bog posebno voli i koji mogu Njega kanalizirati? I što su s tim dobili? Svakako, Tetka je još živa — samo je nestala. Jer nije bilo nikakvog sprovoda!
Zašto je nestala? Tko ju je uzeo? Pa zar se ne bi pozdravila sa svim svojim voljenim ljudima — njih 998 u imeniku njezina mobitela? Pa ona bi znala samo okrenuti i moj broj da mi kaže da moli za mene. Bili takva jedna društvena žena, koja je cijeli život molila za sve koje zna — samo otišla bez traga?
A što ćemo mi sada s njom, kad njoj treba potraga? Barem da znamo gdje je, kako je.
S dolaskom kraja šalice crne turske kave, ja sam — kao Crna Muha — odradila svoje i postavila pitanje. Sigurna sam da netko od Vas koji čitate, zna o ovom misteriju nešto više. Red je da podijelite — ako smijete?
Foto: Canva
