Damir Rančić nakon gotovo šest godina u Riboli svoj put nastavio na Gripama kao pomoćni trener, a u razgovoru je otkrio neke detalje iz karijere i o odnosu s bratom Ivanom koji je odbojkaški stručnjak.
Kaštela imaju svog predstavnika na Gripama, jer u stožeru Dina Repeše, trenera košarkaša Splita je – Damir Rančić. Nekada sjajni šuter dugo je bio u Riboli Kaštela kao trener, radio je i s mladima, a na početku ove sezone napravio je iskorak prema profesionalnoj košarci u klubu u kojemu je svojim tricama kao igrač oduševljavao.
Poznata je priča i o njegovom bratu Ivanu, velikom odbojkašu, treneru i čovjeku koji je bio izbornik reprezentacije, ali krenuli smo od košarke...
Nema velike stanke u blagdansko vrijeme, non-stop ritam košarkaša je ubitačan. Tako se Žuti nakon gostovanja u Beogradu sada pripremaju za Dubai koji im stiže na Gripe, a između brojnih obveza uhvatili smo Damira za razgovor. Logično je bilo početi s aktualnim stanjem splitskog kluba...
Teške utakmice i borba za ostanak
Iza vas je poraz od Partizana u ABA ligi, a slijedi još jedna teška utakmica jer na Gripe dolazi Dubai... Borite se za ostanak, teško je bilo očekivati nešto u Beogradu?
- Gledajte, Partizan i Dubai, mislim, to je svijet za sebe u odnosu na nas, to su ekipe s budžetima između 27 i 30 milijuna eura, ako ne i više. Naši proračuni su skromniji, tako da je tu nije bilo realno nadati se nečemu većemu. Iako je Partizan u velikim problemima trenutno, ali uvijek se možeš bolje prezentirati, no nitko nije očekivao da ćeš doći kući sa dva boda.
Suradnja s Dinom Repešom
Pomoćnik ste Dinu Repeši na Gripama od početka ove sezone. Kako je uopće došlo do kontakta s bivšim klubom?
- Posljednjih nekoliko sezona je bila nekakva opcija za pomoćnika, međutim nije se realiziralo. A ove sezone je trener koji je bio na toj poziciji, otišao u juniore. Došao je Dino i, u nekim razgovorima, više ni sam ne znam kako, došlo do toga. Netko je iz kluba pitao jesi li zainteresiran, a ja sam rekao da jesam i dogovorili smo se u sekundu. Ja i Dino smo se čuli, popričali i nakon toga smo krenuli u suradnju.
Kakva je suradnja s njim, koliko Dino ima sličnosti s ocem Jasminom?
- Sigurno da ima. Koliko god da je mlađi od mene, on je dečko koji ima košarku u malom prstu, jer cijeli život je od 0 do 24 bio uz oca koji je top europski trener. Njemu je top euroligaška košarka, u kojoj je Jasko godinama bio - svakodnevica. Doručak, ručak i večera. Tako da sigurno ima košarku u malom prstu.
Ambicije Splita i usporedba s Jugoplastikom
Koje su ambicije Splita u ovoj sezoni? Prošle je osvojen Kup, igrano finale sa Zadrom u prvenstvu... Sigurno želite neki korak više?
- Naravno da želimo, premda ja kao pomoćni trener ne mogu odlučivati o ambicijama kluba, ali sigurno da je ambicija na istom ili korak dalje. Tako da bismo htjeli igrati dva finala i ostvariti što lakši ostanak u ABA Ligi. Nitko ne želi igrati za opstanak, međutim realnost je drugo, da su svi klubovi u regiji financijski puno moćniji od nas. Ne možemo se zavaravati. Koliko para, toliko muzike. Možeš puno lakše osigurati opstanak i borbu za vrh ako imaš više novca.
Spominjemo novac kao važan faktor, to stoji. No, nekima koji se sjećaju starih vremena slavne Jugoplastike, u glavi je pitanje može li se to opet ponoviti?
- Mislim da svi skupa možemo ta vremena zaboraviti, to se po meni neće više nikad dogoditi. Prvo su sustavi drugačiji, tadašnja Liga je bila najjača u Europi. Jugoplastika u ono vrijeme imala pet puta veći budžet nego što ga ima danas. Druga stvar, imala je zlatnu generaciju. Toni i Dino su i danas kad se gleda top 10 europskih igrača svih vremena, pogotovo Toni. A onda je bivša Juga imala zakon da nisi smio ići izvan države ispod 27 godina. I sad zamislite da u današnje vrijeme odgojiš igrače koji su dobri pa da mogu ostati. Tako da to su neke stvari koje su drugačije. Danas se jednostavno sve drugo oko nas unaprijedilo, pojavilo se puno liga, puno klubova koji su konkurentni... Na našu žalost puno više se ulaže, puno je bolja infrastruktura, financijski su svi moćni. Nama se svi rugaju kako možete izgubiti od Rumunja, ljudi koji ne prate misle da su to Rumunji od prije 20-30 godina. Ovaj klub s kojim smo mi sad igrali je pet koplja ispred nas. Što financijski, što infrastrukturno. A kao izgubili ste od Rumunja, a igra nula Rumunja u toj ekipi. Igrao je jedan, ali ne bi ni on da dvojica-trojica nisu bili ozlijeđeni. Nažalost, živimo u vremenima gdje se podcjenjuje sve drugo, a mi stagniramo, a sve drugo oko nas raste i napreduje. A sad zašto je to tako, to je sad za malo veću razinu. Svi isto pričaju, zadnjih deset godina svi sve analiziraju, ali nitko nema neko rješenje.
Iskustvo i ponos u Riboli Kaštela
Prije Splita ste bili gotovo šest godina u vašoj Riboli Kaštela kao trener i šef omladinskog pogona. Ispekli ste zanat, sigurno ste ponosni na to razdoblje?
- Uvijek moram biti izraziti zadovoljstvo i zahvalu klubu što mi je dao priliku. Bez iskustva sam preuzeo prvu momčad. U trenutku kad sam dolazio nije baš bila bajna situacija. Ispalo se iz lige, roster je bio kakav je, ali je plan uvijek postojao. To je amaterski klub, a mislim da je na ovim našim prostorima sigurno najkvalitetniji, gdje se najkvalitetnije radi. Svako malo se izbacuju neki igrači i dolaze pozivi za mlade reprezentacije. Imamo već nekoliko igrača koji igraju po premijerligaškim klubovima. Prije svega svi su nam igrači uvijek dobri studenti, dobri učenici. Forsiramo to. Evo se uhvatim kako još govorim 'mi'. To je dio mene kako sam bio trener, ali ja sam i prije toga bio bivši igrač.
Damir Rančić dok je bio trener KK Ribola Kaštela
Uloga u klubu
Još ste u Skupštini kluba, pomažete kao član?
- Istina, imam iskustva, normalno je da želim pomoći, ipak sam kao igrač bio na nekakvim razinama. Tako da sam prisutan s nekim svojim iskustvom, savjetima, a kraju krajeva i radom jer sam bio tu pet-šest godina. Uvijek kao prijatelj kluba. Pokušavam uvijek analizirati i unaprijediti neke stvari.
Kada spominjete iskustvo, rijedak je podatak da je neki igrač u Hrvatskoj igrao za četiri top kluba, Split, Zadar, Cibonu i Zagreb... Bili ste reprezentativac, igrali u Grčkoj, Ukrajini, Španjolskoj i Italiji, to je zaista veliko iskustvo?
- Mislim da mogu biti zadovoljan sa svojom karijerom. Da je moglo biti možda malo i bolje, moglo je, da je moglo biti lošije, moglo je. Tako da uvijek tu budu nekakve stvari na koje i ne možeš sam utjecati. Ozljede i neke takve stvari ne daju ti da donekle još više izvučeš i napraviš. Ipak, ja sam se s 15 godina, dosta kasno, prebacio iz odbojke u košarku.
Utjecaj obitelji i međusobna podrška
Možda to i nije bilo kasno za to vrijeme dok su djeca bila još na igralištima?
- Sve te naše generacije su bile takve, daš loptu i jako brzo se snađaš. Jer na našu sreću nije bilo današnjih tehnologija i uređaja, pa si uglavnom provodio vrijeme na igralištima. Ali eto, hvala Bogu, ja sam iz sportske obitelji, pokojni otac je bio atletičar, brat odbojkaš, za mene nije bilo opcije osim sporta. Od 0 do 24 je uvijek bio sport... Tako da je samo onda tu bila opcija odbojke ili košarke.
Pojam odbojke je Vaš stariji brat Ivan koji je najzaslužniji za kaštelanski uspon već dugi niz godina, a bio je izbornik reprezentacije. Kako vi jedan drugoga pratite sad kad ste treneri?
- Pratimo sve, uvijek smo u kontaktu, uvijek međusobno razgovaramo i savjetujemo se, jer neke stvari su slične ili iste, bez obzira s kojim sportom se baviš. S obzirom da sam ja igrao odbojku, mogu reći da je malo više razumijem, nego netko tko nije igrao. A on je igrao košarku. Tako da smo se uvijek u karijerama međusobno pomagali, komentirali, praktički najbolje smo se razumjeli. Podrška smo jedan drugome, kako u igračkoj, tako i u trenerskoj karijeri. Neke stvari uvijek možeš uzeti, pogotovo ja od njega s obzirom da je stariji, iskusniji i u tom odbojkaškom svijetu u Hrvatskoj iskreno puno više zaslužuje nego što je dobio. Tome u prilog ide da se samo uzme koliko je igrača proizveo i doveo do reprezentacije. Zadnjih nekoliko ciklusa su većina igrači iz njegovog inkubatora.
Trenerski stil i prilagodba
S obzirom koje ste sve klubove i lige prošli, imate trenerskog uzora?
- Nemam nekog uzora. Budući da sam prošao dosta trenera, uvijek skupiš neke stvari. Najgore je kopirati sve, jer to nema smisla. Jer onda radiš štreberski napamet, a ti se trebaš prilagoditi rosteru koji imaš. Ne možeš različitog igrača trenirati na isti način i tražiti od njega iste stvari, kao što je nekad netko tražio od nekog drugog, pa ti misliš da će to proći. Onda ne razumiješ baš puno. Tako da se treba prilagođavati, treba stalno biti u tome, treba pratiti... A da su neki treneri ostavili više traga i neke stvari pamtiš, te da ti se urežu u sjećanje – to stoji. Možda kao igrač neke stvari ni ne razumiješ, međutim, sada iz ove perspektive kužiš zašto je on nekad nešto tražio i kakvi su zahtjevi, kako raditi, na kakav način raditi, trenirati. Hvala Bogu ja sam radio s kvalitetnim trenerima, tako da od svakoga možeš nešto naučiti i to primijeniti.
Foto: arhiva PGK / KK Split
