U velikom intervjuu Ante Rajčić opisuje neke od detalja s nogometnih početaka kaštelanskih nogometaša koji bi, da ih je staviti u istu momčad, bili pretendenti na naslov, a ako se ta želja ne ostvari, uvijek postoji mogućnost da zajedno zaigraju za veterane GOŠK-a
Da je otkrio i odgojio samo Marka Livaju, idola Hajdukovih navijača, Kaštelanin Ante Rajčić Raja mogao bi biti sretan i ponosan na ono što je napravio u životu. Međutim, zaslužan je i za još mnoge, zna se da je s djecom iz Gomilice odlazio na utakmice kod svog Marija Pašalića u Bergamo, a iz njegove radionice izašli su mnogi.
Kaštela su u onoj državi bila poznata po industriji, a sada proizvode nogometaše koji imaju respektabilne životne i igračke putove.
Pa nas je put odveo u Gomilicu u kojoj u GOŠK-u još uvijek kao nogometni trener radi Rajčić s kojim smo se u razgovoru prisjetili mladih dana njegovih dragulja, ali i dotaknuli aktualnih tema. Primio nas je Rajčić u klubu koji je u Trećoj HNL Jug, ali odlično radi s mladima.
Traju ti igrači još, premda su zagazili u tridesete. S ponosom govori o njima, sjeća se i najmanjih detalja, a kako i ne bi kad je toliko nogometaša i ljudi odgojio.
Baza gdje se stvaraju igrači
U posljednje vrijeme, zadnjih 15 godina, najviše se pričalo o Gomilici. Četiri ili pet igrača koji su napravili velike karijere, poput Livaje, Pašalića, Milića, Cipetića i drugih... Kako sad gledate na to, činjenicu da su Kaštela dala toliko igrača?
- Ljudi nisu svjesni koliko je to važno. Kada pogledaš samo Kaštela, primijetit ćete da nemamo drugoligaša, nemamo trećeligaša. Iz četvrtog ranga, iz ovog prostora Kaštela, dolaze reprezentativci. To je malo nevjerojatno, ali to je baza gdje se stvaraju igrači. Baza je svugdje, a trenutak koji se dogodio je tajming. Tajming tih igrača koji su došli možda u trenutku GOŠK-a, pa su radili, pa neka organizacija koja se namjestila, pa uvjeti. Uvjeti su vrlo bitni da dobijete prostor gdje možete izaći na teren i pokazati se. Bez infrastrukture, sve bi to palo u vodu. Plus, oni su bili veliki talenti. S moje strane, dao sam 100%, čak i više. To je u biti i gušt kada imaš takve igrače. Kada vidiš takve talente, to te tjera na rad, rad, rad, to je nevjerojatno. Kao droga.
Ja i sada radim, recimo, s djecom, radim na drugim životnim stvarima, više ih odgajam kao djecu, a ovo je već bilo u malo ambicioznijem smislu da postanu igrači. Jako je važno da su ljudi uredni, da su zdravi momci. Ako je nekome Bog dao talent, plus se onda spoji malo sreće i to je to. U trenutcima kada je Mišo Krstičević bio šef škole Hajduka, nisam im nudio i slao igrače. Oni su zvali, htjeli kvalitetne igrače, a onda sam slao te momke. Kada se vidjelo da ima mnogo dobrih igrača na selekcijama, oni su se uvjerili u to. Momci su mladi, dobri i onda smo vidjeli. S deset godina su oni išli u Hajduk i to je stepenica više. Nisu se oni tamo razvijali. Moje je bilo da ih usmjerim do deset godina. Livaja je, recimo, bio tu do dvanaest godina i tri mjeseca. Tu su još bili Cipetić, Pašalić, mali Dolić koji više nije u nogometu, Batinić koji je otišao u Rijeku. Oni su bili generacija. Kvaliteta je bila dobra, a onda su se drugi naslanjali na tu kvalitetu. Kad bih spominjao sve te igrače - od Čurića, Maglice, Jureškina, Dumančića, Lovrića te Mirka Renića koji je sad trener... Da ih je sve vratiti, mogli bismo sastaviti momčad koja bi bila u samom vrhu hrvatskog nogometa. Imali bismo ekipu pokrivenu na svim pozicijama. Kako? Ja to vidim kao vino, crno vino. Kada se miješa, što više vina, to bolje vino. Tako je slično ovdje u ovom dijelu, imamo naših Livnjaka, pa ljudi iz Tomislavgrada, pa naša Zagora, zatim ovdje primorski dio. Kada se to spoji, ta krv, to ne može biti loše.
Ajmo na aktualne stvari... Evo poznajete Livaju otkako je praktički nogometno prohodao, a sad je u modi nekako ga seliti na klupu u Hajduku. Kakvo je Vaša mišljenje o tome?
- Teško je znati stvari koje se događaju u klubu, ali treba vidjeti što je bilo u tom periodu i je li to ispravno. On je najbolji igrač lige već tri godine i nije logično da je na klupi osim ukoliko je ozlijeđen. Nemam informacije, ali treba sagledati situaciju, sačuvati ga da ne dođe do teže ozljede. Vjerojatno su to bili zdravstveni problemi. Je li ima drugih stvari, ne znam. Ne bih volio da su drugi problemi. Ako su zdravstveni, treba sačuvati igrača. Sačuvati ga pa da polako ulazi. Treba vidjeti kroz to je li u pitanju pad forme. I najbolji svjetski igrači ne mogu cijelo vrijeme biti na vrhunskoj razini.
Trener autokratskog stila
Ima li, kad već spominjemo njega, možda neka anegdota iz mladih dana, da je neispričana ili da Vam pada na pamet?
- Što ja znam, ja sam bio malo trener autokratskog stila. Tražio sam njemačku disciplinu. Možda će netko reći da je sve u psihologiji, ali takav sam. Smatrao sam da su naša djeca previše razigrana. Treba ih staviti u kalup. Kada imaju tu disciplinu, imaju usmjerenost prema nekom cilju. Onda je bolja koncentracija. Pustio bih ih da se razvijaju. Marko ima možda više anegdota za razliku od Pašalića, koji je bio dijete koje bi samo reklo 'dobar dan treneru' i 'do viđenja treneru'. Sjećam se da smo jednom igrali protiv Postira ili Jadrana iz Supetra, bili su mlađi pioniri. Vodili smo 5:0, a Marko je dao pet golova u prvom poluvremenu. I ja ga vadim u poluvremenu, računam što će više, neka igraju i drugi malo. A njemu baš nije pravo. To je ono njegovo u glavi. Računam da je nakon pet golova – car. A on bi više. Da je ostao u igri dao bi deset, dvadeset golova.
Uvijek su mi govorili nije to – to, a drugi su švercali djecu, stavljali starije. Neću spominjati klubove. A ja sam švercao mlađe. Sjećam se i da je Marko jednom bratu Mirku opsovao majku. Mirko je isto bio dobar, ali Marko se prije profilirao od njega. Gledajte, za Marka, što je još ovako specifično? On je, ja mislim, endem u nogometu, dijete koje je ušlo u pubertet, izraslo i razvilo se, a da je to bilo vrhunski. Govorili su, izgubit će koordinaciju, izgubit će snagu, a on sve dobio kad je izrastao. Jer je bila je dosta manja potkoljenica, veće stopalo, bio je puniji malo. I kada je on izrastao, a u sebi ima jake kosti, dobre mišiće, igrački je još buknuo. Još bolji je bio, za razliku od druge djece, kod koje se mišići izduže.
Pašalić, Milić, Cipetić, Durdov...
A što je s Pašalićem, koji je u Atalanti, dugogodišnji igrač, čeka ga Svjetsko prvenstvo, već ima jednu medalju. Nakon Katara ste imali ste priliku davati posebne dresove GOŠK-a njemu i Livaji?
- Mario stvarno strpljivo gradi svoju karijeru unatoč tome što je nekako uvijek u sjeni. Ali kada pogledaš, recimo, efikasnost njegove igre, vidiš da je on veoma zaslužan za svoju momčad. Možda nije agilan kao u nekim stvarima kao Modrić... Ali, on čeka priliku. Dolazi novi trener Atalante, opet ga nema, on ga ne vidi nigdje. Ali on potpisuje i srce ostavlja za Atalantu. A on je nezamjenjiv, kako bih rekao, on to voli, on je strpljiv, zna svoj cilj i što treba raditi. I prije, kod Gasperinija bi znao dati gol, pa biti najbolji na treningu i onda ga sutra nema. Sada se vi morate prilagoditi tim trenerima, njihovom načinu igre, a Mario se zna prilagoditi, znao je to u svim klubovima i reprezentaciji.
Dvojica koja se manje spominju, također imaju dobre karijere, Milić i Cipetić...
- Pa da, za Milića je šteta što je otišao na taj istočni front, tamo u Poljsku, gdje je on s Lech Poznanom radi odlične stvari. Bili su prvaci, ljudi su ga zavoljeli gore, njemu se svidjelo, ekipa mu je također odlična, za razliku od Anderlechta. Drugačiji je mentalitet ljudi, prihvatili su ga i on gore uživa. Otišao je na istok dok je bio u reprezentaciji, a ta se liga manje prati od onih Petice, premda je dobra. On je stoper koji bi jako dobro došao Hajduku, s njim bi jako puno dobili ukoliko bi se to moglo ostvariti.
S druge strane, Cipetić, on je bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. U Širokom Brijegu, znači kao desni bočni igrač - najbolji asistent lige. On ima moć ponavljanja, trku, malo mu fali možda agresivnosti u duelima, ali on je jako koristan igrač, evo sada je u Mađarskoj. S Kisvardom je sve do nekidan bio drugi, a došli su iz druge lige. Igrač je to koji je bio također u mlađim kategorijama kod mene i ima jako dobrih strana. Pašalić je bolji od njega, možda u igri, a u drugom dijelu Cipetić to svojom trkom, željom i liderstvom nadoknađuje.
Pašaliću je životna želja biti prvak s Hajdukom, a ni Livaja još nije to još ostvario s Bijelima... Postoji li mogućnost da se oni za koju godinu okupe u Hajduku?
- To bi se moglo najprije dogoditi. I još ova dvojica. To su već formirani ljudi koji imaju svoje obitelji, ali ne isključujem tu mogućnost. Eto, da je Pašalić na početku sezone znao da će biti ovako u Atalanti, došao bi on već sad u Hajduk... Nisam spominjao još malog Durdova koji je bio ovdje.
Da, baš sam htio pitati za njega... Eksplodirao je sa 16 godina, a sada je na klupi, doziraju ga u Hajduku...
- Opet govorim, meni je tako teško poznavati informacije koje se događaju u Hajduku - što, kako, zašto, njihova politika, njihov način organizacije, razmišljanja prema tim mlađim igračima. A evo sad možemo pogledati, recimo, dok je Pukštas bio rezerva u Hajduku kod Gattusa, Ej, kako ćemo sad to objasniti? Da. Dođe trener, traži neke zaključke, on ne vidi u toj filozofiji nogometa da mu je ovaj agresivan, da može pokupiti lopte. I sad određeni raspored kod nekog trenera ili filozofija ti kaže, da to nije to, preferira više drugačije profile igrača.
Kad već spominjem Durdova on je kao dijete bio kao osa, lijeva noga čudo. Samo si čuo 'zu, zu', prava osa. Možda je u Hajduk otišao prerano, dvije godine je bio kod mene. Ima tu još igrača, mali Marin Modrić je bio kapetan u Hajduku, osvojili su prvo mjesto u mlađim kategorijama. On je godište kao Kalaica, pa bio je i Brnada. Bilo je puno dobrih igrača u GOŠK-u. Ali, ne možeš ništa napraviti bez financija.
Hvala Bogu mi imamo predsjednika Tarašića koji je čudo. To nije predsjednik, on je radilica, predsjednik, matica, on je sve... Predsjednik više radi od svih. Skupa s Petrom Šolićem koji je volonter koji pomaže prvoj momčadi, u organizaciji, oko lopti, oko svega toga. Eto, lani smo slavili sto godina, rekao je predsjednik da se ne može ništa bez infrastrukture. A imamo mladu momčad, ponekad uđe i Bušić koji uz Jozinovića odlično radi s djecom.
Kaštela zaslužuju veći rang
A kako vidite ostale kaštelanske klubove, Jadran i Val?
- Lijepo je vidjeti da su Val i Jadran u istoj ligi, ali mislim da Kaštela zaslužuju veći rang. Ajmo pogledati tko je sve u Prvoj ligi. Imamo toliko igrača za reprezentaciju, a nemamo klub u jačoj ligi, to ne mogu shvatiti. Kaštela zaslužuju klub u jačoj ligi... Ne smije se biti jedan protiv drugog. A neka bude jedan protiv drugog na utakmici, neka bude u tih 90 minuta. Jer bez toga antagonizma jednih prema drugima nema napretka... Ne možeš ti stvoriti energiju.
Ne tako davno ste dobili nagradu Grada Kaštela?
- To je priznanje za dugogodišnji rad s mlađim kategorijama. Ja sam se na početku karijere odlučio za mlađe kategorije zbog nekih okolnosti koje su mi se dogodile. Odavno sam išao po selekcijama zajedno s Gudeljom, a radio sam i Butererom koji je mi je bio razrednik. Onda mi se rodio Josip, dijete s poteškoćama u razvoju i to me poravnalo. Trebalo je reći, sport, ambicije ili obitelj. A što ću ja, sam išao na drugu stranu, ali nije mi smetalo. Lijepo je kad ti se svi ti igrači koje si trenirao nakon svih tih godina jave. A kada bi se vratili u GOŠK-a bilo bi sjajno, makar kao veterani. Volio bih trenirati tu momčad.
Nije onda još vrijeme za penziju?
- Dogodine trebam ići u mirovinu. Netko misli da treniram, radim svoj posao, da su to novci, da je to ovo ili ono. Ja sam još u Stobreču, gdje sam bio četiri godine, prihvatio da idem kao profesionalac. Kad sam došao u Gomilicu bila je četvrta, peta liga. Niti jedan klub to materijalno nije imao, a mene su prijavili da imam staž. To mi je možda bio dobar potez. A kad pogledate, budeš na minimalcu, ali radiš s djecom, ne učiš ih samo nogometu, nego odgajaš, brineš o zdravlju, prehrani, kulturi, odnosu, higijeni. To je puno stvari koje trebaš raditi. Danas su se neki treneri, neka mi oproste, previše usredotočili na rezultat. A trebaš se lomiti na ovo drugo i pokazivati empatiju prema njima, učiti ih drugim životnim stvarima. Tko izađe, izađe. A tko ne izađe, opet će reći - dobar dan. Naučiš ih kulturu ponašanja, kulturu fair playa, ali i nogomet. To su ipak velike stvari. Kada možeš dijete usmjeriti na neki put, na pravi životni put.
