Hajduk je najčešća meta klikbejta u Hrvatskoj. Računica je jednostavna, oglasni prostor u mainstream medijima naplaćuje se po principu CPM (cost per mille), odnosno cijena po tisuću pregleda (klikova). Ako producirate tekst koji se klikne 100.000 puta, reklame koje se naplaćuju u njemu naplatit ćete deset puta skuplje od onih koje su bile u tekstu u koji se ušlo deset tisuća puta.
A u tekstove u Hajduku se ulazi na veliko, može se kazati kako je iza priče o partizanima i ustašama podijeljenost internetske publike u državi ponajveća na pitanju Hajduka. Jedan ogroman korpus, gotovo pa religiozno nastrojen, klikat će jer prati sve o Hajduku. No, ima i jedna dosta brojna opozicijska skupina, onih koji jednostavno ne podnose splitski klub. I koji će kliknuti na tekst u kojem se nešto kritizira.
Hajduk kao meta nezadovoljstva
Sociolozi bi trebali napraviti neko relativno istraživanje zašto je tome tako, zašto postoji toliko jedinki koje ne podnose Hajduka do te mjere da će s osobnim zadovoljstvom pratiti tekstove kritički nastrojene prema klubu. Vjerojatno tu ima samorefleksije zbog činjenice da u europskim okvirima samo Hajduk ima podršku na tom nivou, što razvija osobnu odbojnost. Ima zasigurno nešto i u rastućem antagonizmu prema jugu države, Hajduka se često doživljava simbolom Dalmacije. A dio ljudi na kontinentu svoje će socioekonomske frustracije iskaljivati na tezi da „oni na jugu rade tri mjeseca i onda kupuju nekretnine kod nas“. No, kažem, tek bi neko znanstveno istraživanje moglo pokazati pravu pozadinu ovih osjećaja.
A kakva god bila na kraju, rezultat je jasan: negativni tekstovi o Hajduku portalima dižu čitanost. Ne čitanost, zapravo, nego klikanost, to je jedino bitno, prodaja i naplata reklamnog prostora. Znam slučaje s nekih od najvećih portala, gdje se forsira da bude najmanje jedna negativna vijest o Hajduku dnevno, i da dugo vremena bude visoko pozicionirana na naslovnoj stranici, kao da se i uloži u promidžbu preko društvenih mreža. Jer to donosi klikove, jedino usporedivo s time su političke i medijske rasprave o partizanima i ustašama, crnokronikaške vijesti s bizarnim pojedinostima i ponekad kakav članak koji se može staviti pod egidu „sise i guzice“. I to je to, to je osnova domaćeg medijskog prostora iz marketinškog kuta, to donosi zaradu.
Nema brzog rješenja
Možemo se sad zapitati o bijedi medija koji će se zbog jeftinog populizma i skupe zarade prepustiti takvom stvaranju narativa. Možemo se zapitati i o prosječnoj publici u Lijepoj našoj, jer kolika god odgovornost medija bila, oni na kraju forsiraju samo ono što publika stvarno hoće. Da istraživački tekstovi imaju veću čitanost, vjerujte da bi izdavači ulagali u njih i njih bi stalno držali visoko na naslovnicama. Možemo se zapitati i o marketinškom tržištu, čije zakonitosti su u posljednjih 20 godina degradirale novinarstvo do bijednih grana. No, bilo bi jeftino samozavaravanje misliti da će se to brzo promijeniti. Neće.
U tom marketinškom kotlu narativa treba kazati kako su Hajdukovi navijači oni koji su generatori takve prakse. Jer baš oni svojim klikanjem i na „problematične“ članke stvaraju tu masu ulaza koja onda tekst čini financijski isplatljivim. I tu imamo taj bipolarni poremećaj tog skoro pa religioznog dijela Hajdukovih navijača: istovremeno se prigovara na takvim tekstovima i člancima, ali i stvaraju im se brojke koje izdavače tjeraju da i dalje rade isto. Jer privatnom mediju samo jedna stvar je na koncu bitna, zarada.
Klub koji sabotira sebe
Dodajmo tome da ne pomaže ni sam Hajduk da se takva praksa bar uspori, jer rekosmo da se zaustaviti ne može. Potpuno je bizarno da sportski direktor da svoj prvi povratnički intervju u mediju koji gura baš takve priče. Nekad i sustavno, kako je jedan pisac jednom kazao, radi se o mediju koji je samo produžena ruka nogometne buljumente u metropoli. Doznat će se poslije kako je taj intervju izazvao i otvoreno negodovanje klupskih PR sekcija, ljudi su se osjećali glupo, godinama vode neke bitke, a onda ih sam klub sabotira.
Danas su glavne priče u medijima navodni Livajin ofsajd, kao i navodno loša predstava Edgara Gonzalesa. VAR tradicionalno nikad nije bio naklonjen Hajduku, u dvojbenim situacijama uvijek je ispadalo da je na štetu splitskog kluba, sjetimo se samo Istrinog gola u 101. minuti i nemogućnosti utvrđivanje je li ili nije ofsajd, ili poništavanja gola u Varaždinu, iako iz snimki ni bog ne može ustanoviti je li bio. Potpuno je empirijski apsurdno misliti da bi VAR izašao u susret Hajduku. O tome da je Edgar zapravo bio ključni čovjek zbog kojeg Hajduk nije primio gol protiv Lokomotive zapravo je gotovo pa suvišno pisati. Nije, jer će inače biti medijski isforsiran taj drugi narativ. Jer donosi klikove, koje onda marketinške agencije jako dobro valoriziraju.
Čarobni štapić
Činjenica je da nekog čarobnog štapića kojim bi se ovo riješilo nema. Može se jedino iz pozicije pojedinca inzistirati na nečemu što se može nazvati medijskom higijenom. Birati što se čita, kažnjavati loše, klikbejt naslovljene tekstove jednostavnim ignoriranjem. U trenutačnim tržišnim uvjetima to je jedina mogućnost. Medijska higijena izuzetno je bitna, uostalom, u sprezi sa slabom edukacijom je i dovela do situacije da postoji sasvim veliki broj ljudi koji smatraju da je Zemlja ravna ploča. Čuditi se onda lošim tekstovima o Hajduku zapravo je neprihvaćanje realnosti.
Foto: Hajduk.hr
