U vremenu u kojem sportske aktivnosti miruju zbog zdravstvene krize, donosimo vam serijal o najvećim uspjesima hrvatskog sporta kroz povijest.
Pretpostavljamo da već po naslovu pretpostavljate o kome je riječ. Naravno, to je Goran Ivanišević. U karijeri je vjerojatno razbio više reketa nego što je osvajao turnira. A osvojio ih je ukupno 33! Temperamentnog tenisača nikad nije bilo jednostavno gledati. Ili smo uživali ili smo se skupa s njime živcirali.
Bio je poznat i po legendarnim izjavama, poput one da svaki meč igra protiv petorice: suca, publike, sakupljača loptica, terena i sebe. Jednom je izjavio da bi donirao sve organe osim mozga, jer – kako kaže – svijetu ne treba još jedan ovakav luđak. Drugom pak prigodom je poludio na organizatore jer na ATP-ovoj listi nisu stavili njegovo ime, buneći se da je on glavni sponzor turnira jer je platio najviše kazni.
U teniski svijet probio se vrlo rano. Imao je samo 19 godina kada je 1988. godine s Roland Garrosa izbacio velikog Borisa Beckera čime se probio u četvrtfinale. Na istom turniru s Čehom Kordom je u igri parova stigao do finala. Par tjedana kasnije bio je u polufinalu Wimbledona, osvojio je prestižni turnir u Stuttgartu i pomaže Jugoslaviji u osvajanju Svjetskog kupa. Mladi, ali u igri agresivni Goran privukao je tako svjetsku pozornost.
Najbolje igre pružao je u razdoblju od 1990. do 1995. godine. U tom razdoblju probio se do 2. mjesta na ATP ljestvici, osvojio dvije brončane medalje na Olimpijskim igrama u Barceloni, te osvojio 12 pojedinačnih turnira u ukupno 27 finala. Bio je izvrstan i u igri parova, a igrao je čak dva finala Roland Garrosa.
No, veliki 'žulj' u karijeri bio mu je Wimbledon. Tri je puta gubio finalu. Prvo od Andrea Agassija 1992. godine u napetoj završnici, zatim ga je dvije godine kasnije pobijedio Pete Sampras da bi se s njim u zadnjoj prepreci do naslova susreo i 1998. godine. Ni tada nije bio te sreće.
U sljedeće tri godine zbog ozljede ramena propustio je brojne turnire. Izgubio je puno teniskih bodova pa je na ljeto 2001. godine bio tek 125. igrač svijeta. Taj plasman nije bio ni blizu potrebnoga da se izravno plasira na Wimbledon, pa su mu organizatori dodijelili tzv. 'Wildcard', pozivnicu kojom je mogao doći na turnir. Bila je to njihova najbolja odluka u povijesti teniskog sporta.
Protivno svim očekivanjima, Ivanišević se probijao turnirom. Izbacio je bivšeg prvog igrača svijeta Carlosa Moyu, potom mladog Andyja Roddicka i jakog Grega Rusedskoga. U četvtrfinale je ušao kao prava senzacija, a kad je eliminirao četvrtog nositelja Marata Safina mnogi su počeli mijenjati svoje mišljenje.
U polufinalu je pred njim stajao Tim Henman. Britanac je silno želio ući u svoje prvo Grand Slam finale svoje bogate karijere i kad se nakon 5:7 vratio sa 7:6 te ogromnih 6:0 činilo se kako će u četvrtom setu sve biti riješeno. Ali kiša je spasila Gorana, meč je bio prekinut, a u sutrašnjem nastavku Goran je sa 6:7 i 3:6 stigao u novo finale.
U finalu se susreo s Australcem Patrickom Rafterom. Tada treći igrač svijeta, koji je iza sebe već imao dva osvojena Grand Slama, ušao je u svoje drugo uzastopno finale Wimbledona. Bio je to meč za pamćenje. Gotovo da nije bilo Hrvata koji nije gledao hoće li Goran napokon osvojiti prestižni trofej. Nakon četiri odigrana seta bilo je 2:2 (6:3, 3:6, 6:3, 2:6), a u trećem su otišli u 'produžetak'.
Kod 8:7 za Ivaniševića otvorila se golema prigoda. Imao je čak četiri meč lopte, svaki put je zadrhtala ruka kod servisa, a Rafter nije radio greške. Do jednom! A ta je pogreška Ivaniševića bacila na pod i izvukla suze koje su čekale punih 30 godina.
Nakon toga Goran je doživio nezaboravan doček u Splitu, a premda kasnije nije bio ni blizu osvajanja većeg turnira, 2005. godine uspio je s Hrvatskom osvojiti Davis Cup. Bio je trener Čilića kad je osvojio US Open, a danas je trener Novaka Đokovića.
