Pragmatično gledajući, Hajduk je prošao Žilinu te ide u sljedeće pretkolo Europske lige. To je ono što će se za nekoliko godina jedino gledati. Vizualno to nije bila šetnja, opet napeta sudačka nadoknada, ali hajdemo po redu.
Prva zanimljivost je da je Hajduk ušao s dvije promjene u odnosu na splitski dvoboj, Dalisson je bio na hlađenju zbog nekog kašnjenja na trening, a Marešić je u zadnji trenutak otpao zbog ozljede. Skoko i Skelin su popunili ta mjesta i obavili dobar posao, pogotovo Skelin. Moglo bi se reći da je plesao na rubu žutog kartona čitav meč, ali i da je zapravo dobro koristio sudački kriterij. Najbolji stoperi na svijetu jesu oni koji su na rubu kartona, a nikad ga ne dobiju.
Druga stvar je da je Hajduk zapravo solidno odigrao prvo poluvrijeme. Je, Žilina je držala kontrolu posjeda, je, u nekoliko navrata to nije bilo savršeno u obrani, ali do prvog gola domaći nisu imali niti jedan udarac u okvir, a Hajduk jeste, i to dosta izglednu priliku. Iz te perspektive gol van Hoorenbeecka je došao kao potvrda igre i to u najboljem mogućem trenutku. Bila je to klasična utakmica u kojoj klub koji ima prednost želi umrtviti igru i kažnjavati protivnika na kontre i polukontre.
Loše drugo poluvrijeme
Treće je da smo u Splitu i Žilini gledali dva dijametralno suprotna ulaska u drugi dio. Dok je na Poljudu Hajduk ušao fenomenalno u drugih 45 minuta, zabivši jedan gol, a trebao je i više, sinoć je to bila patnja. Ovako sa strane ostaje dojam kako se preopušteno završilo odmor, da su mislili igrači da je sve gotovo i da se može štedjeti snaga. Hajduk nema kvalitetu da u takvom raspoloženju kontrolira iole ozbiljnijeg protivnika. Splićani su radna ekipa gdje kad jedan igrač krene sa švercanjem u igri, nastupaju problemi, puca linija po linija. Svjedočilo se tome jučer.
Četvrta zanimljivost je da se Žilina bila ispuhala tamo negdje do 75. minute, Hajduk je zapravo dosta dobro kontrolirao situaciju u tih posljednjih 15-ak minuta, zapravo je trebao doći i u vodstvo, ostavljali su Slovaci puno prostora iza svojih leđa. Ali onda aljkavost jednog igrača, vidljiv umor drugoga i malo tradicionalne hajdučke nesreće i pada taj drugi gol domaćih. I panika kod igrača, gledatelja, a ni komentatoru nije bilo svejedno. Neke tradicije kod Hajduka jednostavno ostaju, šteta što su negativne. S druge strane, nekad bi se tradicionalno i ispalo nakon ovakvog kaosa na kraju.
Pitanje Bambe
Peta stvar je da s Bambom ne treba pričati trener nego sportski direktor. Jer, ne biti u formi je nešto što se događa i velikim igračima, to je nešto na treneru da pokuša promijeniti. No, kad se čovjek ne trudi, kad protivnici pored njega prolaze kao pored čunjeva na treningu, kad nakon deset minuta na terenu djeluje kao da je istrčao maraton, to je već posao za sportskog direktora da ga pita igra li se uopće njemu. Jer Bamba je trenutačno mrtvi kapital Hajduka, igrač koji nije iskoristiv niti za 15-ak minuta na terenu ako će ih igrati kao sinoć.
Šesto je da se očekivano opet raspravlja treba li Livaja dobiti prednost pred Šegom, u prvom kontaktu s loptom desetka Hajduka je sam sebi izgradio priliku, Šego objektivno nije niti jednom zaprijetio golu domaćih. No, malo je toga u životu i nogometu crno-bijelo, pa je tako i s ovim pitanjem. Napisao sam već, Hajduk je umrtvio utakmicu u prvom dijelu, to ne bi bilo moguće bez Šeginog angažmana, nije dopuštao stoperima Žiline da se tek tako priključuju naprijed i diktiraju tempo. Isto tako, on je tip napadača koji ne gradi prilike sam sebi, njemu se lopta treba donijeti do kaznenog prostora da nešto napravi, u toj zoni zna on i podvaliti i zapucati, treba se samo sjetiti brzog dodavanja Huramu za priliku sinoć. S druge strane, kad je Hajduk negdje oko 55.-60. minute prestao s visokim pritiskom, iskoristivost Šege je pala rapidno. Kako se baziralo na duge lopte, Livaja bi tu bio bolja opcija, jer je bolji u zadržavanju lopte, može sam sebi izgraditi poziciju, a na kraju je jednostavno ofenzivno bolji. Ali nije napadač koji će terorizirati stopere protivnika, jednostavno je bitno odrediti što je u tom trenutku bitnije.
Sedma zanimljivost je ona koja se često zaboravi. A to je da se u utakmici nešto pita i protivnika. Žilina je u potpunosti drukčije odigrala ovaj dvoboj u odnosu na onaj splitski, gdje su iz nekog razloga mislili da se u čistoj pozicijskoj igri mogu nositi s Hajdukom. Njihov trener je ovaj put ekipu u potpunosti podredio fizikaliji, tri tehnički najbolja igrača su mu završila na klupi, intenzitetom, pritiskom i nabijenom sredinom je krenuo prema dominaciji. Pomogao je sudački kriterij, koji je dopuštao da Akanga prekida svaki posjed Hajduka dosta grubim startovima te je bar 30 minuta prekasno dobio žuti karton. Splićani se nisu dobro adaptirali na kriterij, osim Skelina koji je dobro tukao. Čak je i poslovično fizički dominantan Pukštas patio jer su prostori igre bili stisnuti, ako bi se i otresao igrača, drugi bi bio na njemu. Kako je polovicom prvog poluvremena padao tempo domaćih, očekivano jer ne može se stalno igrati na sto posto, i Amerikanac je prodisao, servirao Melnjaku priliku, izborio prekid iz kojeg je pao gol.
Osma stvar je da nakon ova četiri poluvremena najveći palac gore od novih igrača treba dobiti Akapandie. Iznenađujuće miran u obrani, bez nekih glupih izletanja na igrače, taktički dobar. Uz to je sudjelovao kod jednog gola u prvom meču, u drugom smo vidjeli da je opasan i na ofenzivnim prekidima. Fascinira njegova taktička potkovanost, kod pomicanja obrane uvijek pametno ode gdje treba, dva puta je tako sinoć zapravo s pozicije libera odradio bitne poslove. Uz to, fizički očigledno odličan, ne treba zaboraviti da je odigrao ovih više od 180 minuta iako nije prošao čitave pripreme.
Problemi halfspacea
Deveto je da je problem Hajduka u zonskoj obrani očigledan i to treba hitno popraviti, jer vidjeli su to i skauti Pafosa, kao i svi domaći klubovi. Ne vole neki te moderne izraze, ali Hajduk pati u desnom halfspaceu protivnika, baš za ovakve situacije postoje ti izrazi. Onaj prostor između lijevog stopera, lijevog beka i lijeve šestice je pucao po šavu dobar dio susreta. Je li uzrok da je Hrgović bio preširoko, van Hoorenbeeck preusko ili Pukštas preofenzivno, mi to ne možemo znati, jer ne znamo koje su bile instrukcije. Ali svakako nisu bile „ostavite tu rupu za Žilinine napadače“. Popraviti hitno. Taktičkom adaptacijom ili kakvim Makeleleom za siromašne, potpuno svejedno.
Deseta zanimljivost je zapravo ono iz uvoda. Igra nije bila na nivou u uzvratu, jeste u prvom meču. Prošlo se na kraju, to je jedino bitno, sad samo treba češće ponavljati splitska izdanja, rjeđe žilininska. Uostalom, mnogi su smatrali da Hajduk ne može proći Slovake. Sad ide Pafos, još manje će ih misliti da je prolaz moguć. Prilika za dokazati se u takvim uvjetima.
Foto: hajduk.hr
