Slovački nogomet ostavio je neizbrisiv trag u povijesti hrvatskog velikana Hajduka iz Splita. Bivši reprezentativni branič Karol Praženica u 90-ima je s ovim balkanskim gigantom doživio najslavnije razdoblje, uključujući i nezaboravan pohod u Ligi prvaka. Trenutačno radi kao pomoćnik trenera Štefana Tarkoviča u kazahstanskom FK Aktobeu, no pomno prati zbivanja oko svojeg bivšeg kluba.
Karol Praženica (55) u ekskluzivnom razgovoru za sport.sk otkrio je zašto nije gledao prvu utakmicu Žiline u Splitu, kakvo je ludilo doživio pred 52 tisuće gledatelja protiv slavnog Ajaxa iz Amsterdama, zašto su navijači prevrtali automobile igračima i kako je to kada danas u kazahstanskoj svlačionici ima pod nadzorom svjetsku megazvijezdu Nanija. Prenosimo onaj veći dio koji se tiče Hajduka, navijača i grada Splita.
Sigurnosna pravila nekoć nisu bila stroga
Prošli ste vikend odigrali tešku utakmicu protiv Astane, koju ste tijesno izgubili 2-3. Jeste li uz obveze u Kazahstanu uspjeli barem izdaleka pratiti prvi dvoboj MŠK Žiline u Splitu?
- Nažalost nisam, utakmicu nisam gledao. Ovdje u Kazahstanu nisam pronašao nijedan televizijski kanal ni stream na kojem bih to mogao pratiti uživo. Razvoj događaja i konačni rezultat pratio sam jedino izdaleka putem interneta i online rezultata.“
Atmosfera na stadionu Poljud bila je nevjerojatna. Navijačka skupina Hajduka, Torcida, stvorila je bučnu paklenu atmosferu od koje su prolazile trnci. Vi ste na Balkanu igrali u eri kada je nogomet bio još i nešto divljiji. Kakva vam sjećanja budi tamošnja publika?
- Cijelo to okruženje i atmosfera u Splitu doista su iznimni. Kad sam ondje igrao, sigurnosna pravila na stadionima još nisu bila ni približno tako stroga kao danas. Danas na stadionu praktički svako mjesto mora biti isključivo za sjedenje. U moje vrijeme cijela je jedna tribina iza gola bila predviđena za stajanje. Zbog toga je kapacitet Poljuda bio mnogo veći. Na obične utakmice dolazilo je više od 40 tisuća ljudi. Kada smo igrali četvrtfinale Lige prvaka protiv Ajaxa iz Amsterdama, na stadionu je službeno bilo 52 tisuće gledatelja. Na sigurnost se tada nije toliko pazilo, ljudi su bili posvuda. Bilo je to nešto nevjerojatno.
Danas je kapacitet ograničen na 33 tisuće gledatelja, protiv Žiline ih je došlo više od 22 tisuće i buka je bila golema. Zamisliti na istom mjestu 52 tisuće ljudi zvuči gotovo suludo...
- Upravo tako, to je bilo potpuno ludilo. Zamislite da je tada bilo dva i pol puta više ljudi nego što ih je sada došlo na Žilinu. Ako vam se atmosfera u prvoj utakmici činila bučnom, onda je doista teško zamisliti što se na tom stadionu događalo kada je bio nabijen s više od 50 tisuća navijača.
Spomenuti Ajax iz Amsterdama, s kojim ste igrali u četvrtfinalu, te je sezone (1994./95.) na kraju osvojio cijelu Ligu prvaka.
- Da, naletjeli smo na njih u četvrtfinalu. Kod kuće u Splitu odigrali smo fantastičnih 0'0, a u uzvratu u Amsterdamu izgubili smo 0-3. Ajax je tada imao u momčadi najveće zvijezde koje su ikada igrale za taj klub. Svako ime bilo je golemo svjetsko ime. Spomenut ću Edwina van der Sara, Franka Rijkaarda, Clarencea Seedorfa, Edgara Davidsa i Marca Overmarsa. Izgubiti od takvog giganta nikako nije bila sramota.
Te utakmice u najprestižnijem natjecanju na svijetu ostat će velikim slovima upisane u vašoj karijeri, zar ne?
- Svakako da hoće. S klupskog aspekta to je bio jedan od apsolutnih vrhunaca moje karijere. Kad se osvrnem na svoje dvogodišnje razdoblje u Hajduku, bilo je iznimno uspješno po pitanju rezultata i trofeja. Dvaput smo osvojili hrvatsko prvenstvo, jednom domaći kup i jednom superkup. Četiri trofeja u dvije godine, to je zaista sjajan učinak. Posebno je nezaboravna naša dupla kruna.
Prvi Slovak u skupini Lige prvaka
U Split ste prešli na prijelazu 1994. i 1995. iz Slavije Prag. Kako je tada nastao vaš transfer?
- Došao sam tamo zimi, tik pred kraj godine, kada mi je u Pragu istjecao ugovor. Sve je, međutim, moglo završiti drukčije, trebao sam doći već pola godine ranije. Ljeti, šest mjeseci prije isteka ugovora sa Slavijom, otputovao sam u Split na liječničke preglede. Prošao sam ih uspješno. Zatim smo se vratili u Prag zajedno s tadašnjim menadžerom Hajduka kako bismo dovršili transfer. Klubovi se, međutim, u tom trenutku nisu dogovorili. Došlo je do nekog financijskog nesporazuma, iako su prije toga već bili usmeno dogovoreni. Ne bih se želio detaljno vraćati na to. Bitno je da je Hajduk na mene čekao do zime.
Slavija vam je tada nudila produljenje ugovora, no vi ste odabrali odlazak u Hrvatsku. Kako je izgledala prva sezona?
- Iako mi je Slavij tada nudila produljenje ugovora, ja sam već praktički sve dogovorio s Hajdukom i zimi sam otišao tamo. Kad sam dolazio, u prvenstvu smo bili na drugom mjestu iza Dinama Zagreb s određenim bodovnim zaostatkom. Tijekom proljetnog dijela uspjeli smo ga nadoknaditi i postali smo prvaci. Nakon toga smo kroz pretkolo i poljsku Legiju Varšava prošli u skupnu fazu Lige prvaka.
Tada je to još bila ona izvorna, „prava“ Liga prvaka, u kojoj su igrali isključivo prvaci svojih zemalja.
- To su bili sami počeci tog natjecanja pod novim nazivom. Namjera je bila da u njemu igraju samo pravi prvaci, a tek kasnije se zbog komercijalnih razloga format počeo širiti. Tada su postojale samo četiri skupine po četiri momčadi. U njima se okupilo 16 najboljih prvaka iz Europe. U skupini smo završili drugi iza Benfice, ali smo ostavili iza sebe Steauu i Anderlecht. Prošli smo dalje. Istina, naletjeli smo na budućeg pobjednika iz Amsterdama, ali to je bila fantastična priča.
Postali ste prvi Slovak u povijesti koji je zaigrao u skupnoj fazi moderne Lige prvaka. Kakav je to osjećaj?
- Tada u vrhunskim klubovima nije bilo nijednog Slovaka. Prošlo je već dosta godina, ali lijepo je biti prvi u nečemu.“
Kupio apartman
Split je prekrasan grad, a lokalni ljudi iznimno su temperamentni. Jeste li s njima i danas u kontaktu?
- Ondje odlazim vrlo često. Kupio sam apartman nedaleko od Splita. Kad nemam trenerski angažman ili imam slobodno, vrijeme provodim tamo. Prije odlaska ovamo u Kazahstan proveo sam u Splitu dulje razdoblje i uživo gledao praktički sve domaće utakmice Hajduka. Split mi je kao drugi dom. I dalje odlazim na stadion Poljud i redovito se susrećem sa svojim bivšim suigračima. Moje veze s klubom i gradom i dalje su iznimno snažne.
Kada smo razgovarali s lokalnim ljudima, priznali su da u Splitu počinje nastajati blaga „fobija“ od slovačkih klubova. Prije 17 godina izbacila ih je upravo Žilina, a prije dvije sezone doživjeli su, pod vodstvom Gennara Gattusa, šokantno ispadanje od Ružomberoka. Jeste li to primijetili?
- Da, toga se vrlo dobro sjećam. Na toj domaćoj utakmici protiv Ružomberoka tada sam osobno sjedio na tribini. A što se tiče Žiline, bio sam i na susretu pod Dubnom 2009. godine. Trener Hajduka bio je moj bivši suigrač Ante Miše, pa sam ih došao pogledati. U glavama imaju sigurno ne samo to tadašnje ispadanje od Žiline, nego i nedavni Ružomberok. Ne kažem da imaju izravan strah od slovačkih klubova, ali poštovanje svakako postoji.
Kako je okruženje u Splitu reagiralo na novi ždrijeb protiv slovačkog kluba?
- Kad su mi sada porukama pisali prijatelji iz Splita, navijači i bivši suigrači, i pitali me što mogu očekivati od Žiline, osjetio sam veliku opreznost. Imaju određeno poštovanje prema suparniku i ne mislim da će Žilinu u uzvratu podcijeniti.
Rezultat 2-0 iz Splita stavlja Hajduk u komfornu poziciju. Je li po vama već odlučeno?
- Može se dogoditi bilo što. Rezultat 2-0 je za Hajduk dobar, ali ih nipošto ne stavlja u ulogu nekog apsolutnog favorita koji je sve već riješio. Posebno kod mladih momčadi, kakva je Žilina, to je iznimno nepredvidivo. Mlada momčad pod velikim pritiskom može vrlo brzo pokleknuti. S druge strane, ako uhvati pravi val i krene joj, može u utakmicu unijeti nevjerojatnu energiju. Žilina se kod kuće zna podići i stvoriti goleme probleme i papirnato kvalitetnijem suparniku. Za mene je taj dvoboj i dalje otvoren i ne bih rekao da Žilina nema nikakve šanse.
Izuzetno bučno okruženje
Kolika je trenutačna snaga Hajduka u usporedbi s prethodnim sezonama?
- Moje osobno mišljenje je da bi Hajduk to trebao držati pod kontrolom. Prema onome što sam gledao po njihovim rezultatima, bolji su nego prethodnih godina. Dolaskom novog trenera njihov se igrački izraz vidljivo poboljšao. Njihove sam utakmice redovito pratio sve do mog odlaska u Kazahstan u travnju. Kvaliteta igre i ukupna izvedba momčadi imali su uzlaznu putanju. Od travnja Hajduk više nisam gledao, ali pretpostavljam da su ponovno napredovali. Očekujem prolazak Hrvata, ali nikako ne bih stavio sav svoj novac na to da će im u Žilini biti potpuno jednostavno.
Navijači Hajduka pod imenom Torcida putuju u velikom broju diljem Europe. Koliko ih, po vama, može doći na uzvrat pod Dubnjem? Utakmicu je policija označila kao rizičnu.
- Kad se posljednji put igralo u Žilini, došlo ih je zaista mnogo. Sjećam se da su tada putovali vlakovima i da je to pratilo mnogo problema na ulicama. I sam sam tada dolazio automobilom do stadiona i vidio ogroman skup navijača. Kad bi dobili na raspolaganje 5 do 6 tisuća ulaznica, ne sumnjam da bi tu kvotu ispunili do posljednjeg mjesta. Na ligaške utakmice po Hrvatskoj dolaze u tolikom broju da praktički posvuda imaju domaću atmosferu. Na manjem stadionu, kakav ima Žilina, 3 ili 4 tisuće njihovih navijača mogu napraviti brutalan huk. Ako kapacitet sa strane UEFA-e ili policije zbog rizičnosti utakmice ne bude strogo ograničen, gostujuće će ulaznice iskoristiti do maksimuma.
Temperament navijača Torcide poznat je, no u našem poimanju to ponekad graniči s ludim ili opasnim ponašanjem. Kakvi su oni zapravo?
- Taj temperament ste i sami vidjeli. Ponekad se ponašaju doista izuzetno bučno i izvana djeluju gotovo agresivno. Često, međutim, rade veću buku i vizualno zastrašuju nego što je stvarnost. Naravno, ne želim opravdavati radikalne skupine. Agresivni ljudi postoje posvuda u svijetu i u svakom društvu. Nekome je zaista potrebno vrlo malo da u njemu plane iskra bijesa. Kod njih je to jednostavno žestoka balkanska narav. Ili je kod njih sve 100 posto sjajno, ili je 100 posto loše. Ništa između ne postoji.“
Vi ste imali sreću da ste u klubu igrali u uspješnoj eri, kada su vas navijači voljeli.
- Imao sam ogromnu sreću s pravim razdobljem. Pobjeđivali smo, bili smo uspješni u Ligi prvaka, pa su nas lokalni ljudi iznimno cijenili. Kad bismo se susreli na ulici u gradu, ljudi su nas bodrili i bili vrlo ljubazni. No čuo sam i za razdoblja kada Hajduku nije išlo i kada su navijači imali osjećaj da igrači na terenu ne daju sve od sebe. Tada su to svojim nogometašima dali do znanja na zaista brutalan način.
11 križeva na igralištu Poljuda
Što sve nezadovoljni navijači Hajduka mogu učiniti vlastitim igračima?
- Ako su navijači doista bili nezadovoljni nečijim nastupom i prepoznali njegov automobil na ulici, nisu imali problema zgrabiti ga i prevrnuti na krov. Kod nas u Slovačkoj doista nisam čuo da bi se vlastitim igračima događale takve stvari. Na Balkanu je to, međutim, realnost. Ili drugi primjer iz prošlosti. Kad je momčad igrala katastrofalno i dogodilo se neočekivano ispadanje, navijači su se noću provalili na stadion Poljud. Ujutro su djelatnici pronašli točno usred glavnog igrališta zabijenih 11 drvenih križeva i iskopanih 11 malih simboličnih grobova. Bio je to jeziv znak cijeloj početnoj postavi da će, ne opamete li se, loše završiti. To se doista dogodilo jedne noći.
U nas u Slovačkoj ponekad se razbiju prozori na autobusu, ali ovo zvuči kao otvorena prijetnja smrću.
- To su goleme, nekontrolirane emocije. Tučnjave su ondje svakodnevica. Kad navijači Dinama dolaze u Split ili obrnuto, policija je u stanju najviše pripravnosti. Ne sjećam se utakmice nakon koje tijekom vikenda nisu kružile snimke brutalnih sukoba huligana. Cijela 400 kilometara duga ruta između gradova tada je zauzeta specijalcima na svakoj benzinskoj postaji kako bi se spriječile tragedije. Kad se temperamentu pridoda duboka rivalnost i mržnja, pri njihovoj naravi to munjevito preraste u fizičko nasilje i ozbiljne ozljede.
Foto: HNK Hajduk (Facebook), Transfermarkt
