Roko Brajković krajem prošle godine bio je izvan ikakvog radara navijačke javnosti, a dojam je bio ni da u klubu nije baš s visokim dionicama. Nekoliko ozljeda mu se bilo navezalo, a zapravo nikad nije stekao kontinuitet nastupa, iako je godinama prije debitirao za prvi sastav, još kao kadet. Kad se sve to zbroji, poprilično je iznenađenje bila objava da se produžio ugovor. Dio je držao da to znači da će možda na ovo prošlo proljeće dobiti neku posudbu, kao posljednji test.
No, život i nogomet znaju napisati neobične priče. Gonzalo Garcia odlučio je ipak dati priliku Brajkoviću u prvoj postavi, dapače, smjestio ga je na njemu najbolju poziciju desnog krila. Odluka koja je na kraju dala impuls Brajkovićevoj karijeri, a i Garciji jer je uspio ovo još mlado krilo vratiti u život, još jedan takav u nizu uz Sigura i Pukštasa (Gattuso je bio elementarna nepogoda za Hajdukovu filozofiju razvoja igrača).
Istisnuo i Durdova
Bilo je to proljeće revitalizacije za Roka. Iako ekipa nije igrala neki zvjezdani nogomet, bili su to mjeseci još jednog Hajdukovog ishpuhanog proljeća, Brajković je bio na nivou. Faktički je iz ekipe istisnuo i Bambu, solidno plaćenog igrača te Durdova, klupski projekt. Dok nije bilo Almene na travnjaku, Brajković je dobio to desno krilo, a čak i sa Španjolcem je znao biti u ekipi.
Dođe ono dosadno vrijeme između sezona, Almena definitivno napusti klub, svaki prosječni navijač se bavi kalkulacijama koga bi trebalo dovesti na krila, a Brajković još jednom šuti i radi. I jasno, evo ga opet u prvoj ekipi, evo ga kako pritišće Slovake, a bogami i zabija odličan gol. Ljudi i dalje spominju potrebe novih krila, ali čini se kako Garcija baš i ne strepi za desno krilo. Ima Brajkovića, ima u rotaciji i Bambu, više on pogledava na lijevu stranu gdje mu bek (makar ofenzivni) igra krilo, te u zamjeni ima dijete od 17 godina.
Ispred Brajkovića je još puno rada i stjecanja rutine. Mirnoća u završnici i odabir jednostavnih riješenja nešto je do čega se dolazi najprije treningom, pa iskustvom. Treba doći do toga da onakve golove kao protiv Žiline zabija u nizovima. Ne nužno onoliko atraktivne, ali golove nakon dva dodira, bez potrebe kompliciranja stvari. A dok to stekne, intenzitetom, željom i trkom nadoknađuje sve. Zapravo je jedan od modernijih igrača Hajduka po tom pitanju i teško je sad s ovim rosterom zamisliti sastav bez njega.
Sociopati oko nas
Ovaj je mladić pokazao jednu veliku vrlinu, da se može izboriti s toksičnošću ove sredine i ovog društva. Mnogi bi da se sad zaboravi što je sve morao preživjeti u onoj sezoni kad je talijanski kvazistručnjak vodio klub. Žele da se zaboravi jer su sudjelovali u nečem što se može nazvati pogromomn, nikako drugačije, od prosječnih navijača je Roko morao istrpjeti gadosti, a od onih zeru sociopatskijih, ima njih puno, trpio je stvari koje nisu za ovakve tekstove. Reći da je bilo gadljivo je umanjivanje, to razdoblje pokazalo je da smo okruženi ogromnom količinom mentalno nezdravih ljudi, pa čak i monstruma.
Većina ljudi to ne bi mogla izdržati, pukla bi, ali Brajković je prošlu sezonu iskoristio kako bi se vratio u igru, što god bilo iza njega. Potvrda je to da je jak u glavi, a često se potcjenjuje ta kategorija u nogometu. Želja i volja guraju treninge, a treninzi stvaraju nogometaše, prošlo je vrijeme improvizatora. Brajković je tako jako dobar primjer za mlade nogometaše, koji zbog današnjih društvenih silnica često nakon prvog neuspjeha u karijeri potonu, mladost se navikla da im je sve posloženo na pladnju. Sam život se satoji od uspona i padova, a nogomet je još dramatičniji po tom pitanju. Roko to zna i izborio se, i s nogometom i s toksičnim društvom oko nas.
Foto: hajduk.hr
