Dominik LIVAKOVIĆ – još jednom pokazao svoje vrline, ali i mane, i dalje jedan od najboljih linijskih golmana na svijetu, koji je u nekoliko utakmica i izgurao Hrvatsku. Pogotovo se to mora reći za dvoboj s Englezima, gdje je u jednom trenutku Hrvatskoj prijetila rezultatska katastrofa. No, baš to linijaštvo je i njegova mana zbog koje nikad nije došao u neki veliki klub. Jedan od razloga za najveću rupu reprezentacije na prvenstvu, lošu obranu prekida. No, definitivno je to kompenzirao obranama.
Josip STANIŠIĆ – konstanta u Bayernu, konstatna u hrvatskoj reprezentaciji. Svoje u obrani obavi dobro, a uvijek da i ofenzivni doprinos. Na ovom turniru na kraju i ključan, on je asistirao za onu minimalnu pobjedu protiv Paname. Hrvatska ima riješenu desnu stranu obrane dugo u budućnost.
Josip ŠUTALO – najkonstantniji branič Hrvatske na prvenstvu, jedini stoper koji je odigrao sve minute. U aktivnoj igri pokrio što je trebao, vidjelo se kako mu je brzina komparativna prednost na poziciji koju igra. Ipak, Hrvatska je imala probleme s prekidima, uvijek onda tu dio odgovornosti snose stoperi, koliko god je teško očekivati da jedan igrač sam riješi te situacija. Tim prije što je Šutalo uvijek igrao zonskog braniča u prekidima, nisu njemu bježali protivnici.
Marin PONGRAČIĆ – nakon obrambenog kaosa protiv Engleske uletio i prvi sastav i do sudačke nadoknade u nokaut fazi korektno odradio svoj posao. No, jedan od sukrivaca za gol kojim je Hrvatska izbačena s turnira, na kraju su nas ti prekidi i loša skok igra koštali odlaska s natjecanja. Da nije bilo te sudačke nadoknade protiv Portugala, reklo bi se da je vrlo dobro odradio svoju rolu.
Joško GVARDIOL – najveći dužnik s Mundijala, užasno odigrao protiv Engleske, loše protiv Paname, da bi na klupi započeo dva posljednja meča. Dalić je riskirao s njegovim uvođenjem u završnici protiv Portugala i pogriješio na kraju. Gvardiol je najodgovorniji za primljeni drugi gol, u potpunom natjecateljskom ritmu u takvim situacijama nikad nije griješio. S naknadnom pameću je jasno da nije bio natjecateljski u potpunosti spreman nakon ozljede i da je izbornik trebao voditi još jednog lijevog beka.
Luka VUŠKOVIĆ – odradio samo 90 minuta konta Engleza, na kraju ispao populistički Pedro za taj dvoboj i odsjedio ostatak turnira na klupi. Iako je taj prvi meč odigrao puno bolje od Gvardiola te je u igri u polju neutralizirao one ulaske u sredinu Harry Kanea. No, još za vrijeme natjecanja prodan u Brighton, za najveći iznos za hrvatskog nogometaša ikada (koliko god to mnogim medijima ne bilo bitno), tako da on sam ne treba se brinuti za budućnost.
Ivan PERIŠIĆ – fenomen, s 37 godina na leđima igra fizički kao da mu je 25, samo još ima i puno veće iskustvo. Spremno i efikasno odradio ulogu lijevog beka u dva susreta, stigao zatvoriti sve u obrani, a ujedno i postići jedan gol. Najavio je između redaka da ostaje u reprezentativnom nogometu, obzirom na fizičko stanje veliki impuls za Hrvatsku u budućnosti.
Mateo KOVAČIĆ – odradio dobar turnir, nokaut fazu bio jedan od najboljih na terenu, samo nesreća i Diogo Costa ga spriječili da se upiše u strijelce. Dolazi doba kad će on morati nekoliko godina biti mozak sredine terena reprezentacije, u Americi je pokazao da je spreman za tu ulogu.
Luka MODRIĆ – solidno prvenstvo iza kapetana, ali od njega se naviklo na više od „solidno“. Ali biologija radi svoje, ipak sad dodavanja idu trećinu sekunde sporije, a teže odrađuje kad protivnici stisnu žestokim presingom. Pogotovo se do vidjelo protiv Engleza, gdje su ga Rice i Anderson limitirali.
Mario PAŠALIĆ – još jednom katica za sve hrvatske reprezentacije, patio zbog taktičkih zamisli izbornika. Pa tako protiv Engleza igrao flastera na Bellinghamu, većinu vremena odradio odlično, ali ne postoji igrač koji Judea može zaustaviti 90 minuta, pogotovo ako obrana na toj strani odigra loše. Umalo junak Hrvatske, da se VAR nije upalio pisala bi mu se ona asistencija u 104. minuti dvoboja s Portugalom.
Petar SUČIĆ – najbolji hrvatski igrač na turniru, a rekao bih i općenito u najboljoj formi trenutačno, i sadašnjost i budućnost reprezentacije. Trkački moćan na razinama Brozovića u najboljim danima, opasan iz daljine, dobar u pregledu igre, a odličan u defanzivnim zadacima, krpao je rupe koje bi nastale zbog pogreški veze. Na kraju se može zaključiti da je bila pogreška ostaviti ga na klupi protiv Paname.
Nikola VLAŠIĆ – veliki dobitnik Mundijala, bez velikih očekivanja je došao tamo da bi u završnici bio jedan od važnijih igrača. Na žalost, i jedan od tragičara, napravio penal protiv Portugala. Ali odlično odrađene utakmice, sazrio je kao igrač i ne treba začuditi ako stvarno ode u Romu ovog ljeta.
Martin BATURINA – izuzetno napredovao u Italiji, nije više mekan u duelu, ne boji se startova, a i dalje koristi jako dobro onaj međuprostor između protivničke vezne i obrambene linije. Autor najljepšeg hrvatskog gola na prvenstvu. Definitivno jedan od važnijih igrača za reprezentaciju u vremenima koja su ispred nas.
Luka SUČIĆ – odigrao dvadesetak minuta, tek da može zabilježiti u životopisu kako je nastupio na Svjetskom prvenstvu 2026. godine.
Marco PAŠALIĆ – startao jednu utakmicu, ostalo ulazio reda radi, odigrao jako dobro protiv Paname, zapravo jedino stvarno desno krilo Hrvatske. Zbog taktičkih zamisli ipak na kraju jako malo igrao.
Andrej KRAMARIĆ – na kraju najveći gubitnik Mundijala, zbog izborničkih zamisli jako malo igrao, znao ulaziti i u tzv. garbage vremenu, tamo blizu kraja. Teško da će biti zadovoljan svojom minutažom, a nemoguće ga je ocijeniti za ovo prvenstvo.
Petar MUSA – odličan nastup protiv Engleza, poslije nešto slabiji. Pokazao se još jednom onim radnim napadačem, koji je prva crta obrane, ali gol protiv Engleza je dokaz da je stekao i veliku mirnoću u završnici. Definitivno najbolja hrvatska opcija kad igra protiv jakih reprezentacija gdje je potreban motoričan centarfor koji treba pomoći i u obrani. Stoga pogreška da nije počeo protiv Portugala.
Ante BUDIMIR – odradio svoje, na Stanišićevu asistenciju slomio Panamu. U drugim susretima gdje je igrao nije ga baš pratila niti sreća, a protiv Portugala isključen u napadu, on je napadač šesnaesterca, bilo ga je nepotrebno staviti u dvoboju gdje je Hrvatska bila podređena.
Igor MATANOVIĆ – do posljednje utakmice joker s klupe, onako solidno obavio svoj posao, da bi ulaskom protiv Portugala u potpunosti promijenio ritam te utakmice te je na momente djelovalo kao da Harry Kane igra za Hrvatsku. Često se previdi da su njemu tek 23 godine, sasvim je realna mogućnost da bude najbitniji napadač Vatrenih u godinama koje su pred nama.
Foto: Davor Denkovski/Unsplash
