Italija već treće svjetsko prvenstvo gleda od kuće, što je već potaknulo pošalice da ih se može zvati kaučosi, jer je tamo su za vrijeme najvećeg nogometnog natjecanja. Njemačka je ispala u šesnaestini finala, a to joj je najveći uspjeh (!) na posljednja tri svjetska prvenstva. Par sati nakon njih na isti način, penalima, Sjevernu Ameriku je napustila i Nizozemska, koja tako nastavlja svoj niz mundijalskih neuspjeha nakon finala 2010. godine.
Ukratko, ovdje se može već zamijetiti trend, od 2014. godine neke od najmoćnijih nogometnih europskih imperija su u blatu. Nijemci i Talijani zajednički na kontu imaju osam osvojenih svjetskih prvenstava te su uz Brazil povijesno najuspješniji. A Nizozemsku će brojni nazvati najboljom reprezentacijom koja nikad nije osvojila neki mundijal, s njihova tri finala. Doduše, to je možda mala nepravda prema mađarskoj „lakoj konjici“ koja je 50-tih dva puta u finalu ostala kratka, a bili su favoriti. No, Mađara od tada nema na mapi, tako da se ipak Nizozemce staviti ispred njih. Takva tri nogometna kolosa nakon njemačkog osvajanja Mundijala u Brazilu 2014. godine bilježe samo podbačaje, a prednjači Italija.
Stoga se može kazati kako se europska nogometna karta promijenila. Italija i Njemačka su nekad bile prvi razred ove igre na Starom kontinentu, dok su Francuska i Španjolska ipak bile drugi razred (skupa s Engleskom koja se uvijek nastojala gurati u prvi razred, ali to je neka druga priča). Stanje sada je da su Španjolska i Francuska najmoćnije europske nogometne sile te prvi favoriti Svjetskog prvenstva i prema kladionicama i prema analitičarima. Svih onih koji se reprezentativnog nogometa sjećaju i prije 1998. godine to je svakako kompletna promjena stanja.
Italija je tu u najvećem problemu, njoj ozbiljno grca i klupski nogomet te ne proizvode veliki broj mladih igrača koji bi trebali donijeti neku promjenu. Nijemci su pak uvijek Nijemci, inženjerski pristupaju problemima, obično kad im krene loše oni naprave promijene u domaćem nogometnom sustavu i stvore nove generacije, tako je uostalom nastala reprezentacija koja je 2014. godine uzela titulu, kao posljedica adaptacije njemačkog nogometnog sustava na prijelazu stoljeća. Nizozemci su posebna priča. S jedne strane gube Antile kao bazen nogometaša, Curacao je na ovom mundijalu, Aruba je članica Fife, Sint Maarten se spori s tom organizacijom, tražeći prijem. Uz to, dojam je da unatoč činjenici da i dalje imaju sjajne akademije (AZ Alkmaar i Ajax su i dalje među najboljim na svijetu, iako se uprave amsterdamskog kluba posljednjih godina trude to malo oslabiti) ipak kaskaju s proizvodnjom igrača, odnosno da i oni imaju onaj globalni problem adaptacije igrača s juniorskog na seniorski nogomet. Kako god bilo, karta Europe je izuzetno promijenjena kad se gleda nogomet. Jedna Hrvatska po rezultatima djeluje kao sila u odnosu na Italiju i Njemačku.
Foto: AI ilustracija
