Gdje je nestao čovjek, pitao se davnih dana Goran Bare, vjerojatno se pita i sad. A navijač Hajduka može to parafrazirati i zapitati se gdje su nestali stadion i kamp. Jer, s dolaskom toplijih dana poput kocke leda u piću istopila se priča koja je mjesecima ljude tjerala u rovove, a svaku političku i društvenu posvudušu tjerala da kažu svoje mišljenje o temi, koliko god (ne)upućeni i (ne)stručni bili.
Ima tome dosta vremena da sam napisao kako će Hajduk vjerojatno izvisiti za stadion te da neko novo zdanje, preuređeni sadašnji ili ispod čekića novi, još dugih niz godina neće vidjeti. Jer se od starta primijetilo kako sve ide u tom smjeru. I sad je nastao nekakav status quo, čeka se potpuni završetak analize profesora Mihanovića, koja je zapravo gotova ali nema recezenta. Jer domaći se stručnjaci odbijaju upustiti u takvo što, jedan dio njih jednostavno nije u dobrim odnosima s prof. Mihanovićem, drugi dio ne želi vrući krumpir jer su savršeno svjesni kako će njihov stav, kakav god bio, izazvati buru u jednom dijelu javnosti.
A stručna skupina pri Ministarstvu graditeljstva čeka taj dokument kako bi ga uzeli u obzir i dali svoje konačno rješenje o sudbini. Ali sudbini Gradskog stadiona Poljud, što ne treba baš stalno izjednačavati s pitanjem Hajdukovog stadiona, ali to ionako više ne zanima političare, sveli su priču na Poljud.
Jedna je stvar sigurna, Ministarstvo kulture neće dignuti spomeničku zaštitu s Poljuda, jednostavno nije politički oportuno. I tu se sam Hajduk uvukao u kvaku 22, kao i navijači. Pomalo ignorantski nesvjesni odnosa lokalne i državne vlasti, prihvatili su tezu lokalaca kako će se srediti rušenje Poljuda i građenje novog stadiona „jer je to najisplativije i najbrže“. Što je došlo u koliziju na državnoj razini, ali i izazvalo podjele među navijačima. I sad smo tu gdje jesmo – nigdje.
Kao dodatno ubacivanje ironije u sve ovo, u javni prostor je došla i ideja izgradnje nove Kantride, isto javno sufinancirane, dakle Miškoviću je propao plan velikog ulaganja, ionako nastoji prodati klub koji je u njegovom vlasništvu. I nemojte se začuditi ukoliko prvi bageri dođu na Kantridu, a u Splitu još traje šamaranje papirima i tezama. Jer ima jedna bitna stvar u odnosima u Hrvatskoj, na svim poljima, ne pitanja nogometnih klubova i stadiona samo. Novi Maksimir je imao ljude bliske centralnoj vlasti koji su gurali taj projekt. Rijeka ima najmanje jednog čovjeka visoko u vlasti koji će to gurati. U Splitu su se pak oslanjali na lokalnu vlast, a na državnoj razini nema nikog tko bi se zauzeo oko tog pitanja. Je, da Hajduk dođe do četvrtfinala Europa lige masa njih bi se pojurila fotografirati s kakvom zastavom ili tako nečim, ali nisu to ljudi koji će biti tu i kad nema svjetla reflektora.
Dakle sa stadionom smo na ničemu, ali zapravo je još veći problem kamp. U ovom trenutku u Hrvatskoj ima najmanje pet klubova s višestruko boljom infrastrukturom za treninge od Hajduka, a postoji tendencija povećanja tog broja. Postoje već sad niželigaši s boljim uvjetima. Hajduk je tu lutao po pitanju gdje će biti kamp, u posljednjih desetak godina pisao sam o najmanje četiri lokacije. Sam je trenutačni predsjednik kluba Ivan Bilić lani govorio o Kisu kao mjestu gdje će se „uskoro početi graditi nekoliko terena“. Tu se ipak odlučilo još jednom povinovati politici koja je Stobreč vidjela kao idealnu lokaciju, što je zapravo točno. I nije prvi put da je taj prostor golf terena uziman kao najbolji za kamp.
I ne može se tu Hajduku ništa prigovoriti, koliko je javno poznato, klub ima već spremne planove za pokretanje izrade kampa čim dođu potrebna dopuštenja. Naš Hajduk pak ima i rezervirana određena sredstva koja će odmah biti dostupna. Dojam je da je priprema obavljena kako treba i da bi se kamp gradio dosta brzo, koliko bi to građevinci mogli pratiti. No, ponovno je zapelo na politici.
Brza izgradnja moguća će biti samo ukoliko novi zakoni koji se tiču graditeljstva na padnu na Ustavnom sudu, gdje se čeka pravorijek. A nije da se nisu bilježili slučaji kad bi ova institucija, izbjegavajući vruće krumpire, tek nakon nekoliko godina reagirala odlukom. Tako da se presuda može dugo čekati, a treba uzeti u obzir i da može biti negativna po pitanju ovih zakona. U svakom slučaju, B opcija je onda promjena splitskog GUP-a, koja samo što nije prema najavama HDZ-a, ali koja „nikad neće proći“, prema najavama Željka Keruma, bez kojih se ne može izglasati. I treba ovdje kazati kako osebujni Kerum ovdje ne blokira stvari zbog Hajduka, nego nekih skroz drugih lokacija i namjena, tako da baš ukoliko se želi, može se ići na izmjene samo terena oko Stobreča. Kerum je politička vidra, dobro on pliva u tim vodama, ne sumnjajte da bi tada dignuo ruku.
I tako, lito ide mala, stadiona i kampa nema, javnost se glođe oko najava dolaska mesije u klub, koji bi dao dva milijuna eura, ali bi za neko izvršno mjesto „omogućio pet do deset milijuna“, možda čak i više. Novčani brojčanici raspamete publiku, pa im tričarije oko infrastrukture nisu više toliko bitne, tako je ova priča napravljena da blagi paranoici zamjećuju kako je licitiranje sa nekakvim sponzorstvima krenulo baš u pravom trenutku da s političke grbe skine teret stadiona. Novcem obuzeti navijači tako ne primjećuju da i tih desetak milijuna eura, u najoptimističnijoj verziji na dugom štapu, uopće nije niti približno dovoljno za ući u ravan s Dinamom. Ali, to je za neku drugu priču, neki drugi dan.
Foto: hajduk.hr
