Remi na Rujevici ne može se uzeti kao neuspjeh, kako god se pogleda, i iz tog kuta vikend je bio dobar za Hajdukovce. No, ostalo je tu dosta otvorenih pitanja, pa hajdemo po redu.
Prva je zanimljivost da su i Garcia i Sanchez zapravo išli na remi u ovom susretu. U globalnoj je slici to dosta pragmatična odluka, pobjeda nikome nije donosila ništa osim saznanja da si konkurenta porazio, a poraz bi stvorio nervozu bilo kome. Izmjene koje počinju tek iza osamdesete minute sve govore, 0:0 je odgovaralo obojici trenera, čemu onda mijenjati.
Druga stvar je da je Rijeka bila bolja, ali ne toliko bolja da se trebaju gristi jer nisu uzeli tri punta. I oni su bili pažljivi, a njihove najveće opasnosti, zbog kojih je Toni Silić igrač utakmice, zapravo su dolazile šutevima iz daljine. Najveću opasnost po gol Hajduka je stvorio Zvone Šarlija jednom nespretnom intervencijom, gdje je loptu poslao u gredu. Rijeka je bjesomučno centrirala, ali Hajduk je to otklanjao bez nekih posebnih problema. Čak su i izbacivanja u korner, kojih je domaćin skupio 14 komada, bila taktika obrane.
Kriza Pukštasa
Treća je stvar da je uvjerljivo najveću priliku na utakmici na kraju imao ipak Hajduk, Pukštas je nakon jednog od onih Livajinih proigravanja sam išao na Zlomislića i onda u potpunosti nejasno šutirao bar metar pored gola. Amerikanac je u realizatorskoj krizi, sad je to očito, veliki je to teret za ekipu. Statistika na kraju govori kako su oba kluba bila u po dvije izgledne prilike, tu se vidi jalovost koju je i domaćin imao, unatoč terenskoj inicijativi. Ukratko, utakmica u kojoj neutralni promatrači nisu mogli uživati.
Četvrta zanimljivost je da je Hajduk igrao sa sastavom koji je u ovoj sezoni skupio 18 bodova manje od njih i koji je na terenu bio bez svog uvjerljivo najboljeg igrača. Pa se možda moglo očekivati i više. Ali s druge strane, Hajduk je igrao bez Krovinovića, sad se u ovom razdoblju njegove ozljede dosta jasno vidi da je najvažniji vezni igrač kluba. Nije bilo niti Rebića, koji je vjerojatno i najboljoj formi i koji uvijek donese taj svoj impuls. Kao i Šgo koji je pauzirao zbog kartona. A nakon nekoliko mjeseci je Almena morao zaigrati od prve minute. Što na kraju dovodi do onog da je remi svakome nekako odgovarao.
Peta stvar je da je Hajduk izveo jednu odličnu stvar na utakmici, kad se iskoristio prostor nastao na lijevoj strani obran protivnika, kojeg je Brajković iskoristio trkom, na njegov centaršut je uletio Melnjak, koji je još jednom pokazao što donosi svojim prisustvom, i pao je gol koji je poništen zbog ofsajda. Neki je dojam da je ofsajd zbilja i bio, ali one crte što ih povlači VAR soba još su jednom bile komične i u srži beskorisne. Unatoč poništavanju, vidjelo se što se dobije s Brajkovićem i Melnjakom na terenu.
Suđenje i HNS
Šesto i zaključno je amatersko suđenje na ovom dvoboju. Čulina je jedna od klasičnih priča sudaca HNS-a, te još jednom nije iznevjerio povjerenje, stvarno je pokazni primjer kakve suce školuje zatrovani sustav domaćeg nogometa. Na stranu njegov neosjećaj za igru, koji povremeno i fascinira. Ali kriterij za žute kartone Hajduku s jedne i Rijeci s druge strane je na kraju postao tragikomičan. Ono kako je Hajduk dobivao kartone da se primjenjivalo na domaće igrače, Pavić bi završio s dva žuta, a Barco s tri. Poseban naklon ide linijskim sucima, koji su bili i rang više, pa onaj uz zapadnu tribinu na dva metra od sebe ne vidi faul Radeljića na Livaji za žuti, i to rang da bi se trebalo raspravljati o crvenom da se događalo negdje bliže sredini terena. Nisu svirali niti prekršaj, Livaja je opravdano poludio na to, dosta se lijepo vidjelo kako je Radeljić panično shvatio da će Hajdukov kapetan preskočiti njegov start, pa je s poda već dodatno dizao nogu ne bi li ga srušio. Napomenimo da nakon utakmice Sanchez ništa nije pričao o jednakosti suđenja.
Foto: hajduk.hr
