Česta je mantra kako Hrvatska ulaže jako malo sport i da bi taj iznos trebalo povećati. No, nakon marifetluka koji su otkriveni u skijaškom savezu, utemeljeno je postaviti pitanje daje li se možda i previše novca. Samo iz tog saveza se u manje od deset godina, prema tvrdnjama DORH-a, izvuklo više od 30 milijuna eura.
Prava je istina da se u sport zapravo ulaže dovoljno, ne previše, ali nikako ni premalo, samo se taj novac loše raspoređuje, a kako se vidi, s njime se i loše pa i nezakonito, kako se vidi. Uvijek su najbolje usporedbe, pa smo uzeli Švedsku kao primjer države koja ima razvijen sport. Čistim brojkama kazano, Hrvatska kroz središnju državu u sport ulaže minimalno 160 milijuna eura, iako je stvarna brojka veća, zbog posebnih nagrada te projekata koji idu u taj sektor van Ministarstva turizma i sporta. Švedska država ulaže oko 190 milijuna eura, dakle otprilike na razini Hrvatske.
Veća je razlika u davanjima lokalnih samouprava, Hrvatska tu prema procjenama (jer zbirni statistički podatak ne postoji) ulaže oko 300-350 milijuna eura. Švedske lokalne uprave pak ulažu oko 850-900 milijuna eura. Ovdje treba napomenuti jednu ključnu razliku, u Švedskoj su davanja puno više usmjerena u masovnost sporta, odnosno zdravstveni i socijalni aspekt fizičke aktivnosti, dok se u Hrvatskoj puno više ulaže u profesionalni sport. Na kraju, kad se sve zbroji javnih sredstava za sport se u Hrvatskoj izdvaja oko pola milijarde eura godišnje, a u Švedskoj oko 1,1 milijardu. Obzirom na razliku u broju stanovnika, na kraju ispadne da ove dvije države ulažu otprilike jednako sport, kad se gleda po glavi stanovnika. Ponovno uz onu ogradu da dio novaca koji je Hrvatska uložila i koji će uložiti nije proveden kroz ovu brojku, recimo novi Maksimir i novi Hajdukov stadion (ako ga ikada bude), neće biti izraženi u ovim ciframa. Također, na lokalnim razinama infrastrukturni zahtjevi na sportskim borilištima najčešće se ne uračunavaju u iznose koji su dani sportu.
E sad, kako valorizirati uloženo u odnosu na dobiveno? Šveđani će vjerojatno kazati kako njihova ulaganja omogućuju manje-više svoj djeci u toj državi da se bave sportom bez nekih dodatnih ulaganja, dok većina hrvatskih klubova, uz par financijski moćnih izuzetaka, dosta ovise o članarinama koje roditelji plaćaju za djecu. Hrvatski sportski funkcioneri će istaknuti sportske uspjehe kao mjerilo isplativosti. I zafrknut će se.
Olimpijska medalja i dalje je najvrijednija nagrada u sportu, tako da je i najbolje mjerilo sportskog uspjeha sustava. Hrvatska od 1992. godine nastupa na Olimpijskim igrama, pa smo usporedili ove dvije zemlje od tog razdoblja. Na zimskim igrama je očekivana dominacija Šveđana, u ovom razdoblju su osvojili 108 medalja. Hrvatska je upisala 11, većinu na konto obitelji Kostelić. Obzirom na strukturu ulaganja, očekivalo bi se da Hrvatska razliku smanji na ljetnim igrama. No, mi od 1992. godine na ovamo imamo ukupno 49 medalja, a Švedska 83, bolji su i u tom segmentu. Kad se ukupno zbroji, Šveđani skupiše 191 medalju na svim igrama, Hrvatska 60. Države ulažu otprilike jednako javnog novca u sport po glavi stanovnika, Švedska osvaja više medalja po glavi stanovnika. Iako je manje usmjerena u financiranje profesionalnog sporta.
Ukratko, zaključak se nameće sam po sebi, u Hrvatskoj se ne ulaže malo u sport, nego se sredstva krivo troše. Nažalost i na ilegalne načine. Pa samo na skijaškom savezu se vidi da je taktika često bila „pola pije, pola Šarcu daje“, oko polovice sredstava se trošilo za ono što treba, druga polovica je išla na vile, plastične operacije, putovanja i slične bakanalije.
I samo bi potpuni naivac smatrao da je skijaški savez jedina neuralgična točka, sad već izlaze priče i o drugim sportskim institucijama, izgleda da je i judo savez bio spreman plaćati hotelski smještaj i skupa pića djeci funkcionera Hrvatskog olimpijskog odbora. Jasno je da je potreban remont u domaćem sportu, prije svega u nadzoru financija. Uz izuzetak nekoliko sportskih klubova koji su ujedno i dionička društva, ostali savezi i sportski klubovi nemaju potrebu voditi temeljita računovodstva. Pa se onda puno lakše mogu plaćati kuće i operacije. A sve je to bez zadiranja u jednu sferu koja se jako malo spominje. Da postoje političari koji i za svoju korist iskorištavaju sportsko financiranje. Uostalom, pogledajte i sam slučaj skijaškog saveza. Kad se pobroji sve što je plaćano i građeno isisanim novcem, i dalje nekako visi 15-ak milijuna eura. Gdje su te pare, ostaje pitanje. Dok je tako, ulagat ćemo kao Švedska, roditelji će za razliku od tamo plaćati članarine djeci za treniranje, a Nordijci će i dalje biti sportski uspješniji.
Foto: AI ilustracija
