Prošli nastavak završili smo sa sastavom koji je barba Luka Kalitrerna odlučio povesti na afričku turneju, a sad nastavak s odlaskom u netradicionalno sniježne afričke krajeve.
Usprkos velikom nevremenu, golemi broj „sportaša“ na Rivi je ispratio svoga Hajduka u njegovu veliku prekomorsku avanturu. A u Africi Bijele je dočekao – snijeg, na zaprepaštenje svih, pa i domaćeg stanovništva. Pao je nakon dobrih 25 godina, a padalo je i mnogo kiše. Nova nevolja pogodila je Splićane netom što su doputovali – Petar Dujmović, najiskusniji, teta ovom dječjem vrtiću, skupio je malariju i zajedno s također bolesnim Mirkom Mihaljevićem odmah brodom krenuo natrag kući. Ništa od toga Hajduke nije smetalo. Osvojen je turnir u Tunisu pobjedama nad osvajačem tuniškog kupa Avant Gardeom 0:3, i tuniškim šampionima Stade Gauloisom 0:1 pojačanima nekolicinom igrača drugih klubova – tuniškim reprezentativcima. Potom su u Alžiru pali Saint-Eugene 2:5 nakon što su Bijeli gubili 2:0, pa onda i najbolja njihova ekipa, prvak Sjeverne Afrike (natjecali su se najbolje ekipe Maroka, Tunisa te Algera, Orana i Constantinea kao sastavnih djelova Alžira) Bel-Abbés – 1:3, koji je pobjeđivao neke od najboljih španjolskih i francuskih ekipa, primjerice nanizali su tri pobjede protiv pariških prvaka Red Star, iako su Šuste i Benčić igrali ozljeđeni, a potonji nije ni iskoristio penal. Za kraj turneje uslijedio je remi s finalistom prvenstva Sjeverne Afrike klubom Blida (Blidees) u utakmici obilježenoj izrazitom pristranošću domaćeg suca usljed čega su su na teren provalili prvo oni gledatelji nezadovoljni suđenjem na štetu Haduka, a potom pristalice domaće ekipe. Usljedili su fizički obračuni koji su se nastavili i nakon utakmice, a Hajduk je na, kako Šime Poduje piše – najtežem terenu na kojem je ikad igrao, posve razrovanom od pljuskova, krcatom lokvama vode, usprkos užasnom suđenju uspio ostati neporažen – 1:1.
Na povratku je bilo planirano nekoliko utakmica s jakim francuskim ekipama (Montpellier, Cannes, Cette) i gostovanje kod Intera u Milanu no nažalost odigrana je samo jedna i to u Marseilleu. Francuski osvajač Kupa (Francuzi između 1919. i profesionalizacije svoje lige 1932. igraju samo regionalna prvenstva) Olympique Marseille tada prevođen svojim sjajnim spojkama, reprezentativcima Jeanom Boyerom i Edouardom Croutom, poražen je 2:3 i to po izjednačenju domaćih nakon 0:2 na poluvremenu usljed pada u igri zbog ozljeda brojnih igrača Bijelih. Ipak Hajduci su smogli snage za dodatni pritisak i gol za pobjedonosnih 2:3. Sjajan dojam ostavili su Tonči Bonačić koji će kasnije i zaigrati za Marseille i Ljubo Benčič koji je, iako načet ozljedama obje noge, spektakularno zabio ušetavši se u gol nakon što je predriblao pola domaće ekipe. Međutim, ovo je bio kraj, nakon što su otpali prvo Dujmović i Mihaljević, potom Šuste, na ovoj utakmici ozljedila su se još četiri naša igrača, pa je Hajduk bio prisiljen otkazati preostale planirane utakmice i – natrag za Split.
A u Splitu fešta. Novo Doba objavljivalo je redovita pisma Šime Poduje koji je za splitski dnevnik podrobno izvještavao o vijestima s turneje i sada pozivalo Splićane da dočekaju svoje miljenike. Mnoštvo ljudi okupilo se na Wilsonovoj obali, pristigle su najviše delegacije države, grada, vojske, mornarice, čitavog splitskog sporta i raznih udruga. Prvi je govorio jedan od najvećih splitskih intelektualaca tog vremena, omiljeni gimnazijski profesor Josip Barać mnogo čijih učenika je nakon mjesec dana ponovo osjetilo čvrsto splitsko tlo pod nogama. Potom su na red došli i predsjednik kluba Grgin i predsjednik Splitskog podsaveza Doležal. Čak četrnaest automoobila čekalo je za prijevoz afričkih i marsejskih junaka kroz jako dugi špalir, a banket u Centrala na Pjaci trajao je do dugo u noć - lijepo je bilo biti Hajdukovac tog dana.
Ipak, sve to nije nimalo utjecalo na pamćenje Luke Kaliterne.
- Da se ja nisam energično suprostavio takvom njihovom stavu – izjavio je uoči odlaska na turneju Kaliterna – turneja bi bila otpala.
Nakon povratka upotpunio je citiranu izjavu komentirajući rezultate turneje ovim riječima:
- Turneja je uspjela u svakom pogledu, jer smo postigli važne pobjede od kojih je posebno vrijedna ona u utakmici s prvakom Francuske Olimpiqueom u Marseilleu, kojeg smo svladali s 3:2 o čemu je pisala cijela francuska štampa. Uspjela je i u financijskom pogledu, što je manje važno, ali ipak vrijedno spomena. Uspjela je i zbog toga, što je omogućila, da upoznamo krasne krajeve afričkog kontinenta i da se nagledamo brojnih umjetnina vjekovnog umjetničkog stvaralaštva sjevernoafričkih naroda (Šime Poduje piše kako je Kaliterna na putovanjima uvijek inzistirao na oplemenjivanju svojih igrača povijesnim i kulturnim bogatstvima krajeva koje bi posjećivali op.a.). Konačno, a to posebno ističem, turneja je uspjela i zbog toga, što smo na njoj definitivno formirali standardnu momčad i što je ta momčad stekla samopouzdanje pa će se to itekako zapaziti, itekako će koristiti u sljedećem nastupima.
Ja sam uoči odlaska na turneju bio uvjeren u vrijednost moje momčadi. Na turneji me ona nije demantirala. Dapače, igrala je tako dobro da je tuniska, alžirska i marseljska štampa, najljepšim riječima opisivala momčad, njezinu igru, kao i igru pojedinaca. Alžirska štampa je posebno isticala, da je naša tehnička igra na najvišoj razini i da je bolja od najbolje tehničke igre koju su prilikom gostovanja u Alžiru demonstrirale izvrsne francuske i druge momčadi.
Pa ipak, turneja je umalo otpala. Oni članovi uprave koji su je htjeli spriječiti sad mogu zaključiti, kako su loše postupali, a ja se nadam, da će im ovaj naš uspjeh poslužiti, da ubuduće ozbiljno pristupe ocjenjivanju kvalitete momčadi, kako bi izbjegli nesporazume sa mnom i s igračima. Jer, nešto slično onome što se zbivalo u klubu uoči turneje, ne bi se sigurno moglo tolerirati. Takvi pojedinci bi se potpuno diskvalificirali i morali bi snositi odgovarajuće posljedice. Ne bih htio da se ovo shvati kao prijetnja. To je samo razumna i normalna reakcija na pogrešan rad, koji je mogao klubu nanijeti najveću štetu. Ali, to je prošlost i bit će najbolje da je svi, bez iznimke, zaborave.
Ova izjava nije objavljena u tisku, ali svejedno je o njoj brujio cijeli grad. Tu prepirke neće stati.
U vremenu bez televizije nije se moglo znati kakav je i koliko dobar taj Lukin Hajduk. Dosad su igrali samo u gostima: u Zagrebu, u Africi, u Francuskoj. U Splitu Lukinu ekipu još nitko nije vidio izuzev na par utakmica protiv lokalnih nedoraslih suparnika. A tuniške, alžirske i francuske novine pisale su bajke o tom Hajduku. Čak su u epicentrima nogometne izvrsnosti Pragu i Beču popratili turneju i u superlativima bilježili uspjehe Dalmatinaca, a Talijani su sada željeli igrati s Hajdukom. Iako ih u Splitu još nitko nije vidio protiv ozbiljnog rivala, osjećalo se da se na Krajevoj njivi stvara nešto drugačije. Nešto veliko.
Gotovo sva izviješća govore ne samo o kvaliteti nego i načinu Hajdukove igre. Kaliterna je nogomet upijao od čeških majstora, ponajprije Slavista, a oni od svog učitelja, legendarnog škotskog trenera Jakea Maddena, propovjednika izvorno škotske škole igre: pass and move, kombinatorne igre kratkih paseva koja će osvojiti češki i austrijski nogomet. Kaliterna je bio baš radikalan po pitanju stila igre, načina na koji se nogomet mora igrati. To je zasigurno velikim dijelom i razlog stvaranja jedne ovakve ekipe, toliko kvalitetne, ali i ekipe koja je igrala nogomet koji ju je izdvajao od drugih, činio posebnom. Bijeli će dugo vremena u međuratnom jugoslavenskom nogometu figurirati kao stilski najdotjeranija ekipa posve jasnih, nogometno-identitetskih odrednica, vrhunske tehničke izvedbe i naglašene timske igre. Kaliternin Hajduk će u svojim nastojanjima da igra nogomet na određeni način često ići toliko daleko da će im to onodobni kritičari spočitavati kao manu, to tvrdoglavo inzistiranje na pas igri i kombinatorici umjesto kratke i jasne završnice. Injoranti, sigurno bi rekao Luka.
Ivan Rilov
U sljedećem nastavku o Hajdukovu povratku na domaća nogometna borilišta nakon ovako uspješne turneje
Foto: Split 1920-tih/autorova arhiva / Profesor Josip Barać/autorova arhiva
