Prošli nastavak svjedočio je prvom pravom susretu Hajduka sa sudačkim ludorijama, Zagrepčana Janka Justina u tom slučaju, kao i svim napetostima između Saveza i Hajduka koji su se rodili iz toga. A sad o nastavku o imenovanju trenera koji će ispisati Hajdukovu povijest.
Pritisak je rastao i u Hajdukovoj baraci. Opet se kao jedini način otpuštanja tog pritiska vidjelo promjene. I to kakve! Odlučeno je zahvaliti se Jaroslavu Bohati, sjajnom čehoslovačkom reprezentativcu, dotadašnjem napadaču–treneru ekipe. No još veći šok od odlaska Bohate izazvala je odluka uprave kluba o novom treneru prve ekipe – imenovan je dojučerašnji vratar kluba – Luka Kaliterna. Prvi je to put da će Hajduk voditi domaći trener i prvi put da to neće biti igrač–trener, nakon niza od trinaest čeških i jednog austrijskog učitelja. Istini za volju, Kaliterna je već pomagao Bohati u vođenju ekipe, godinama je učio od čeških igrača–trenera, pokazivao najviše sklonosti i prirodnog dara za shvaćanje igre i vođenje ekipe, pa iz današnje perspektive njegov odabir i ne izgleda nelogičan. No tada, nakon niza dokazanih majstora tipovati na lokalnog momka koji još nije napunio ni 30, bilo je vrlo hrabro. Sumnje? Naravno da ih je bilo baš kao i omalovažavanja. Kao da ne znate Split.
Tako je počela avantura čovjeka koji će vremenom postati barba Luka. Od onog nakostriješenog do bahatosti samouvjerenog tipa koji ne trpi neslaganje do dobroćudnog starijeg barbe kojega će svi u Splitu početi doživljavati svojim djedom. Luka Kaliterna promijenit će, kao što znamo, način na koji gledamo nogomet, a Hajduk staviti na nogometnu mapu svijeta.
Početak mu nije mogao biti zahtjevniji. Jedva mjesec dana nakon što je Bohata zadnji put vodio ekipu, Hajduka je čekala nova zagrebačka turneja. Poziv je stigao od novopečenih, prvih državnih prvaka – Građanskog, da im Bijeli dođu uveličati priredbu pod nazivom „Purgerski dan“. Dok je Hajduka eliminirao Janko Justin, Građanski je uživao put do titule da lakši sami nisu mogli izabrati: u četvrtfinalu su tijesno izbacili najlošiju ekipu u ždrijebu – ljubljansku Iliriju, da bi potom u polufinalu voljom ždrijeba dobili slobodan prolaz u finale gdje ih je čekao „Hajdukov“ SAŠK i to u Zagrebu. Ni to nije bilo dovoljno, nego je Plavima, protiv ekipe koju je Hajduk u pola sata na njihovu terenu razbio, trebala ponovljena utakmica da se okrune prvacima, budući je prva završila remijem.
Hajduk je za dan prije utakmice s Građanskim dogovorio susret i s drugim zagrebačkim rivalom – Concordijom. HAŠK je bio nedostupan, jer je gostovao u Sarajevu. Splitski tim je bio prisiljen otputovati bez dva igrača udarne postave – beka Petra Dujmovića i rođenog Bračanina napadača Ernesta Höckmanna. Iz perspektive modernog nogometa to je teško shvatljivo, ali u ono vrijeme amaterizma kada se igrači nisu mogli u potpunosti posvetiti nogometu i kada se igralo znatno manje utakmica nego danas, svaki izostanak iz standardiziranih udarnih jedanaest bio je ozbiljan nedostatak.
No Luka je startao dobro: uvjerljiva igra i sigurna pobjeda protiv Concordije od 0:2 (autogol i Mihovil Borovčić Kurir), ali i umor i potrošnja od čega Plavi sutradan nisu patili. Prije utakmice s Građanskim stigla je i vijest kako je HAŠK teško stradao u Sarajevu od SAŠK-a 2:7. Zašto je to bila bitna informacija za utakmicu Građanskog i Hajduka? U ta vremena česte su i značajne bile utakmice reprezentacija gradova (ili središta, podsaveza). Klubovi su većinom imali ekipe sastavljene od domaćih igrača, a veći gradovi nerijetko i više jakih klubova, pa je osjećaj povezanosti i pripadanja, identifikacije navijača sa svojim klubovima, pa tako i reprezentacijom grada bio iznimno jak. I zato je i motiv Građanskog za utakmicu s Hajdukom, uz sam kontekst rivaliteta sa Splićanima, bio još i dodatno povećan željom da se obrani čast nogometnog Zagreba. No Hajduka to nije posebno diralo i prvih 60-ak minuta proteklo je što u dominaciji Bijelih, što u ravnopravnom nadmetanju uz vodstvo gostiju od 0:1 golom Radića. Kako je utakmica išla kraju, Splićani su padali, a Građanski navaljivao te izjednačio golom iz jedanaesterca kojeg je realizirao sjajna austrijska spojka Franz Mantler, inače prijatelj i dojučerašnji trener-suigrač igrača Hajduka za koji je nastupao 1921., te bio strijelcem, također iz penala, u onoj opjevanoj splitskoj pobjedi nad Građanskim.
Pobjeda nad Concordijom i remi s Građanskim u Zagrebu, pred protivničkim navijačima, smatrani su dobrim rezultatima, a tim više što je Hajduk bio oslabljen neigranjem Dujmovića i Höckmanna koji će uskoro napustiti svoj Split i preko praške Sparte postati dugogodišnjim igračem Concordije, kao i mnogi splitski, a posebno Hajdukovi igrači koje će život odvesti u Zagreb.
Utakmice u Zagrebu sudio je Ernest Fabris, bivši nogometaš, a u vrijeme ovih duela i aktivni član Građanskog. I sudio je odlično. Često je Hajduk u to vrijeme znao prigovarati na suđenje, obično s pravom i gotovo uvijek se pritom pozivao na arbitriranje – Ernesta Fabrisa. S njim su Bijeli bili sigurni da će imati nepristrano, a obično i vrlo kvalitetno suđenje, pa su zagovarali njega kao suca i na utakmicama protiv zagrebačkih klubova, bez obzira na to što je bio Zagrepčanin, te bivši nogometaš i član velikog rivala. Inače je bio i međunarodni sudac - uz brojne prijateljske, sudio je i utakmice velikih međunarodnih reprezentativnih natjecanja – Srednjoeuropski kup i Balkanski kup (tada ne postoji jedinstveno kontinentalno natjecanje, već postoje četiri velika i vrlo popularna regionalna – britansko, skandinavsko, srednjoeuropsko i balkansko) i klupskih natjecanja – Mitropa kup (preteča kasnijeg Kupa prvaka), a bio je i prvi hrvatski sudac koji je sudio na nogometnim turnirima Olimpijskih igara (1924. i 1928.) koji su prije pojave prvog Mundijala 1930. Smatrani i od FIFA-e priznati neslužbenim svjetskim prvenstvima.
I dok je Hajduk zabavljao purgere, sportski novinar Božidar Jankov, u svojoj karijeri i dužnosnik Splitskog nogometnog podsaveza, ali i klupski međunarodni tajnik, Hajdukov spretni, vješti, kontroverzni, elokventni ministar vanjskih poslova finalizirao je dogovor oko prve Hajdukove velike međunarodne turneje. Za Božić i Novu godinu Bijele će ugostiti najbolji klubovi sjeverozapadne Afrike: Alžira i Tunisa, tada francuskih kolonija, a na povratku i francuski klubovi. Bit će to prvi put da će Bijeli igrati u inozemstvu. Dotad su gostovali u Sinju, Zagrebu, Sušaku, Gružu, Sarajevu, Mostaru, Beogradu i Subotici. Teško je opisati šok koji je zavladao kad se gradom proširila vijest da Hajduk putuje, ni manje ni više nego u – Afriku! Vrijeme je to u kojem velika većina Splićana teško da je uopće napustila okvire svoga grada, a ako bi se takva dežgracja i dogodila bilo je to iz ljute potrebe. Ni u upravi kluba nisu bili oduševljeni. I ne samo zbog tako egzotične destinacije.
Vremena je malo, a Kaliterna nezadovoljan dotadašnjim načinom rada disciplinira ekipu i uvodi intenzivniji režim rada. Počinje se trenirati svakodnevno, a u tijeku priprema za odlazak na turneju i dva puta dnevno – poslijepodne na igralištu, a uvečer u gimnastičkoj dvorani Realke ili ispod tribina. Ponekad, otprilike svakih petnaest dana, trčalo se od igrališta do zgrade Oceanografskog instituta na Marjanu i natrag na igralište. Kaliterna, inače, nije trčanju pridavao veću pažnju što se onda držalo ludim. Još dugo vremena će nogometom vladati stroga podjela treninga na rad loptom i rad bez lopte – tjelesnu spremu. Luka je, još tada, inzistirao na tome da se stalno trenira loptom vježbajući izvođenje tehničkih i taktičkih elemenata igre i smatrajući, ispravno, kako se tako „stječe i fizička kondicija, dakle ustrajnost, pokretljivost i brzina, a ovi spojeni s tehnikom upotpunjuju kvalitetu pojedinaca i cjeline.“ Moderan nogomet ovakve principe rada usvojit će mnogo, mnogo kasnije.
Ivan Rilov
U sljedećem nastavku čitajte o internacionalnoj turneji Hajduka, kao i Kaliterninim razmimoilaženje s jednim Kaštelaninom. Antun Grgin je postao predsjednik kluba te je došlo do neslaganja s Kaliternom oko sastava.
Foto: Hajduk 1923/arhiva autora / Luka Kaliterna/arhiva autora
