U prošlom nastavku smo vidjeli kako se Hajduk osvetio Građanskom na krilima velikog Janjčića, te kako su otišli u zimsku pauzu spremajući se za najavljeno prvenstvo države.
Uskoro je iz Zagreba stigla vijest koju su svi čekali još od samog kraja Prvoga svjetskog rata – prvi put će se, u jesen 1923., odigrati državno prvenstvo na kojemu će sudjelovati prvaci šest podsaveza od kojih se tada sastojala nogometna Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca ili naprosto Jugoslavija – tada već općeuvriježen naziv koji će služben postati tek 1929.: Ljubljanskog, Zagrebačkog, Splitskog, Sarajevskog, Beogradskog, i Subotičkog. Godinu kasnije održat će se i prvo kup natjecanje namijenjeno reprezentacijama gradova, odnosno podsaveza.
Početkom te 1923. Splitski nogometni podsavez broji osam redovitih članova: Hajduk, Split, Borac i Uskok iz Splita, Zmaj i Biokovo iz Makarske, Lovćen i Crnogorac iz Cetinja, te 7 privremenih članova: šibenski Osvit, sinjski Velebit, metkovsku Naronu, dubrovački Jug, gruški GOŠK, gruđanski Slaven i kotorski Primorac.
Bijeli su bez ikakvog problema osvojili svoje podsavezno natjecanje i plasirali se na završni turnir za prvaka države koji se igrao kup sistemom. Protivnik u četvrtfinalu bio im je šampion Sarajevskog podsaveza, klub sarajevskih Hrvata – SAŠK (Sarajevski amaterski športski klub), a igrala se jedna utakmica i to u Sarajevu.
Hajduk je odigrao brojne dvoboje pripremajući se za premijerni ligaški turnir. Prigodom jednog od njih, onog s lokalnim rivalima Splitom – otvorena je novoizgrađena tribina za potrebe velikog sokolskog sleta. Igralište je preuređeno, poravnato i povećano, što je odgovoralo Hajdukovu stilu igre, a teren okrenut u pravcu sjever – jug.
Hajduci s minhenskim Wackerom, lanjskim prvakom južne Njemačke i polufinalistom doigravanja za prvaka Njemačke, potom pobijedili jaki Augsburg koji je nedavno s 4:1 pregazio prvake Njemačke Nurnberg, da bi na kraju stradao novopečeni austrijski prvoligaš, friški prvak njihove druge lige – bečki Slovan, ispraćen s osam komada u dvije utakmice.
No najzanimljivija priprema za prvo državno ligaško natjecanje zbivala se u Zagrebu nekih dvadesetak dana prije prve prvenstvene utakmice koju će Hajduk ikad odigrati. HAŠK je slavio 20 godina i na svom igralištu u Maksimiru organizirao veliki turnir na kojem su sudjelovali svi prvaci svojih podsaveza. Hajduku je ždrijeb u četvrtfinalu namijenio ljubljansku Iliriju. Bijeli su u poprilično izjednačenoj utakmici razočarali igrom, iako su pobijedili 3:2 hettrikom zadnjeg u početnom nizu čeških majstora koji će Splićane učiti čarobnoj igri – Jaroslava Bohate.
U polufinalu je čekala odlična ekipa Bačke, najstarijeg nogometnog kluba u Jugoslaviji koji je okupljao vojvođanske Hrvate, vjerojatno tada najbolja momčad države uz veliku šestorku (Hajduk, HAŠK, Concordia, Građanski, BSK, Jugoslavija) sa svojim reprezentativcima napadačem Marcikićem i bekom Kujundžićem, te u to vrijeme silno popularnim i cijenjenim vratarom Belom Viragom. Hajduk je i dotad uvijek imao problema s neugodnim Subotičanima – od četiri dotadašnje utakmice dobio je samo jednu, a izgubio tri, sva četiri susreta stala su u gol razlike. Ova utakmica, ili preciznije reći – dvoboj, ulazi u povijest Hajduka kao najduži koji su Bijeli ikad odigrali. Trajao je 240 minuta i protegao se na nevjerojatna četiri dana! Prvog dana utakmica je završila 1:1 pri dominantnijoj igri Hajduka, a posebice u prvoj i zadnjoj četvrtini utakmice. Virag je bio sjajan. Drugog dana igrani su produžeci po kiši i dubokom blatu. Hajduk je zbog ozljede Bohate prethodnog dana morao igrati s 10 igrača. Bačka bolja, ali bez konkretnih prilika. Pravila su nalagala da se trećeg dana odigra nova utakmica, budući tada nije bilo raspucavanja s bijele točke. Hajduk pruža svoju najbolju igru na ovom posjetu Zagrebu, potpuno dominira, no ne koristi niz prilika, pa tako ni penal kojeg Virag brani osamnaestogodišnjem Tonču Bonačiću. Bačka puca samo jednom iz velike daljine. Opet produžeci koji su prekinuti zbog mraka nakon svega pet minuta.
Nadmetanje je ušlo u četvrti dan! U slučaju da opet završi neriješeno, pobjednik bi se odlučio ždrijebom. Bačka je imala drugačije planove. Rano su poveli iz navodno evidentnog zaleđa, na što je Hajduk kasnije podnio i službeni prigovor, i grčevito se branili i obranili od silnih Hajdukovih napada do kraja produžetaka. Koliko je Split već tada disao i živio s Hajdukom najbolje pokazuje tekst tada splitskog najtiražnijeg dnevnika Novog doba, koji je do detalja obradio ova četiri dana.
Usprkos ispadanju, dojmovi iz Zagreba su bili vrlo dobri, postojalo je zadovoljstvo igrom. Barem je to tako bilo javno predstavljeno. Kako je baraka disala nakon poraza, nije teško pretpostaviti. Utjeha svima bila je skora prilika za dokazivanje klase, i to na onoj pravoj, natjecateljskoj sceni.
Motiviran, da ne kažemo nabrijan i gladan, ali i siguran i samouvjeren, Hajduk je otputovao u Sarajevo – takvo je bilo vjerovanje i uvjerenje ekipe – napraviti prvi korak prema nečemu što im pripada, odlučni prebrisati nedavni nezasluženi poraz od Bačke u nadi da će ih ponovo sresti i poravnati račune u polufinalu prvenstva, jer je pobjednik susreta SAŠK – Hajduk išao na pobjednika susreta Jugoslavija – Bačka.
No jedan čovjek mislio je drugačije. Zvao se Janko Justin i bio je zagrebački nogometni sudac, inače bivši nogometaš HAŠK-a. Hajduk je počeo dominantno, samouvjereno i već nakon pola sata vodio 0:3. Nepažnjom vlastite obrane dozvolio je Sarajlijama da iz gužve pred Brajevićevim vratima na samom kraju prvog dijela smanje na 1:3. Justinov šou počeo je u drugom poluvremenu. Dopušta izrazito oštru igru domaćih, dosuđuje kazneni udarac koji to nije bio čime SAŠK smanuje na 2:3, te potom priznaje gol domaćih, nakon igranja rukom toliko očiglednog da su na njegov zvižduk svi igrači stali i potom šokirani krenuli prema centru kad je priznao gol. Sva upozorenja oba svoja pomoćna suca kod oba navedena gola samo je mirno izignorirao.
Tada je postalo jasno da su Hajduke još uvijek proganjali demoni nedavnih tragedija. Iako je izvana sve izgledalo kako treba, unutra je kuhalo, pritisak je rastao kao u ekspres loncu, a zagrebački sudac bio je samo katalizator. I eksplodirao je najmlađi – dvadesetogodišnji Mirko Bonačić, na toj utakmici Hajdukov desni bek. Van sebe od bijesa, nakon gola rukom, uzeo je loptu i pored Brajevića je zakucao u vlastitu mrežu za 4:3 za domaće. Djelitelj nepravde ga je isključio zbog nesportskog ponašanja. Preostalih petnaestak minuta Splićani su se šetali terenom čekajući kraj. Sarajevska pošta navodi da je Justin, pored opisanih nedjela, „previdio cijeli niz off-side-a i handsova i igru je pod njen kraj izgubio potpuno iz ruku.“ Zaključuju: „Zagreb je opet učinio veliku grješku, spremivši nam jednoga od svojih najnesposobnijih sudaca.“ Novo doba donosi izviješće saveznog delegata:
Žalio se Hajduk Savezu, tražio poništavanje utakmice no na zahtjev nije odgovoreno.
Ivan Rilov
Nakon ovih događaja Hajduk povlači potez koji će na kraju stvoriti legendu, maknuli su trenera/igrača Jaroslava Bohatu i po prvi put stavljaju za trenera domaćeg čovjeka. Luka Kaliterna je bio iznenadan odabir, dojučerašnji vratar, ali na kraju će ući u legendu i gotovo se neće spominjati bez prefiksa "barba". O tome u sljedećem nastavku.
Foto: Prva tribina Hajdukovog igrališta/foto arhiv autora / foto arhiv autora
