Prvi dio feljtona završen je izbacivanjem iz ekipe legendarnog Nikole Gazdića Janjčića, igrača kojeg danas na neki način utjelovljuje klupski maskota Hajduka Rico. U drugom dijelu pročitajte kako se Janjčić ipak vratio u ekipu i kako je odigrao jednu od najboljih utakmica u povijesti splitskog kluba, utakmicu koja će pokazati koji su dometi Hajduka
Tada je u klubu nešto puklo. I dalje se nije moglo a da ne zacijeli. A zacijeliti je moglo samo na jedan način – tako da se ono krivo ispravi, stvari stave tamo gdje pripadaju. Tragedija je bila u cijeni – životu Nikole Gazdića. Gazdić je, u ratu ili na studijama, obolio od sušice. Dvije godine nakon gostovanja Splićana u Zagrebu, Građanski je prvi put dolazio u Split i to s aurom strašne, praktički nepobjedive ekipe, krcate reprezentativcima, stvarane u okršajima s nekima od najboljih ekipa kontinenta, ekipe o kojoj su se pisala i pričala čudesa. Hajduk kao da nije ni trebao izlaziti na teren. Za uvertiru razbili su Plavi Juga u Splitu 1:7, a Jug je godinu ranije pobijedio Hajduka. Znajući moguće posljedice pogoršanja svoje bolesti, Janjčić je svejedno inzistirao da igra u tom prvom derbiju s Građanskim u Splitu. Nametnuti osjećaj krivnje pred svojim suigračima i sugrađanima bolio ga je mnogo više od ijedne bolesti. Luka Kaliterna priča:
- Ali prid revanš sa "Građanskin", dok san poliva plac vodon, doša je on, Janjčić. Već je bi bolestan, mršav. Pita san ga ča je doša. Reka je: "Zar mi neš dat, da igran sutra makar deset minuti?" Vidija san da je slab i zna da boluje od sušice. Bilo mi ga je puno ža. Reka san mu da je bez kondicije. A on će: "Moraš me pustit barem deset minuti, duša me boli... Moran dokazat da nisan bija kriv..."
I taj dan, ta nedjelja 22. svibnja 1921. bit će prekretnica za Hajduk. Tom 2:1 pobjedom ostvarenom dominantnom i uvjerljivom igrom protiv najzahtjevnijega domaćeg rivala dokazali su Hajduci koliko su dobri i tako su stvari konačno stavljene na svoje mjesto. Janjčić je briljirao, toliko da su mnogi kroničari još dugo dugo u budućnost tu predstavu opisivali kao najbolju koju su ikad vidjeli od jednog igrača Hajduka, a gol velikom Vrđuki ostao je upisan u povijest kluba: nakon što je driblinzima izbacio iz igre nekoliko gostujućih igrača, Gazdić je fintom poslao jugoslavenskoga reprezentativnog čuvara mreže u jednu, a loptu mirno u drugu stranu gola. Neumorno je lomio čuvare tijekom čitave utakmice i uz gol izborio i jedanaesterac. Ta pobjeda Hajduku bila je izuzetno važna, upravo neophodna, da odagna, možda ne sumnje, ali svakako nesigurnost, ponajprije samih igrača, a onda i svih ostalih, u svoje dosege. Jer, u to vrijeme nogometni i ini centri moći bili su Zagreb i Beograd, te su u tim gradovima bila česta gostovanja jakih stranih ekipa iz najboljih evropskih liga. Osim što je Split bio izvan svih kopnenih prometnih pravaca toga vremena, ni Hajduk nije raspolagao većim novčanim sredstvima kako bi mogao platiti gostovanja jakih klubova iz Austrije, Čehoslovačke, Mađarske, Italije, Španjolske – vodećih europskih nogometnih zemalja tog vremena, uz Britance, naravno. I zato je pobjeda nad Građanskim tako i toliko važna na više različitih razina. Koliko je značila navijačima najbolje opisuje Šime Poduje u svojim sjećanjima:
“Teško je opisati scene oduševljenja, koje su zavladale među gledaocima. Te scene ne ću nikada zaboraviti. Jedan gledalac, čovjek pedesetih godina, a sjećam mu se i prezimena, zvao se Centinić, ili mu je to možda bio nadimak, razbio je od zadovoljstva – zlatni sat. Šeširi su “letjeli” iznad glava gledalaca. Publika je prodrla na igralište i digla “Jančića” na ramena, te ga nosila u krugu i bacala ga u zrak. Ljudi su se grlili i ljubili. Buka je bila tako velika da se čula čak na Zenti, krajnjem istočnom dijelu grada.”
Plavi nikako nisu mogli probaviti taj poraz, onako samouvjereni i sigurni u svoj trijumf. Stoga su, da bi se opravdali pred svojim gradom, raznim fantastičnim pričama, a u suštini izmišljotinama, hranili naslove zagrebačkih novina: „Rulja napada igrače“, „90 minuta u životnoj opasnosti“, „Granec još uvijek u besvjesnom stanju“, Perškina ruka u gipsu“... Od svega navedenog točno je bilo da se Granec ozljedio prilikom jednog skoka, pa je dio utakmice odgledao s tribina. No duha više nije bilo moguće vratiti u bocu i u Zagrebu su doslovno izbile demonstracije, a gradonačelnici izmjenjivali brzojave, samo što rat nije počeo. Dimenzije skandala izašle su iz okvira Jugoslavije, te je i strani tisak pisao o sukobu. Uvidjevši kako je sve otišlo predaleko, JNS (Jugoslavenski nogometni savez) je proveo neovisnu istragu, saslušao svjedoke koji nisu pripadali nijednoj strani i svojim zaključkom dao zadovoljštinu Splitu i Hajduku.
Efekt te bitne Hajdukove pobjede osjetio se već idućeg vikenda kad je u Split stigla velika praška Slavia, doduše sa, kako su je sami oni karakterizirali, svojom prvom B ekipom. I takva je sadržavala dva reprezentativca – vratara Chanu i napadača Jirkovskog. Iako su Bijeli prvog dana uvjerljivo poraženi, igra je ukazivala na drugačiju realnost. Poraz nije oslikavao realno stanje stvari na terenu i bio je plod individualnih grešaka, ponajprije preplašenoga mladog vratara Miloša Rodina. Sutradan, kada je na gol stao Luka Kaliterna, to se osjetilo i na samom rezultatu – Hajduk je, na opće oduševljenje, pobijedio svoje učitelje, veliku Slaviju 2:0, posve zasluženo.
BSK (Beogradski sportski klub) i Jugoslavija, da ne zaboravimo beogradske divove tog vremena, do tada su već bili uredno pobjeđivani i kući i vani, posebno bi teško stradao BSK. U 8 utakmica protiv ta dva velika rivala – 8 pobjeda uz gol razliku 20:4. Iduće 1922. godine past će u Splitu ugledni austrijski – Rudolfshugel (5 lopti u mreži) i čehoslovački prvoligaši – ČAFC (3), Sparta Kladno (2), Maolstransky (6), te prvaci Rumunjske Kinizsi (4).
Krajem te 1922. u svega deset dana na neki širi i ravniji teren otišli su prvo Lovro Tagliaferro, asistent profesora na katedri za Botaniku beogradske univerze, ratni veteran Prvoga svjetskog rata, ne tako davno pouzdani Hajdukov half (igrao na onoj nesretnoj Hajdukovoj zagrebačkoj turneji 1919.), a iza njega i Nikola Gazdić, baš na svoj imendan. Znalo se da je bio bolestan, nogomet je prestao igrati već jedno vrijeme. Vinuo se one zapisane nedjelje 22. svibnja 1921. previsoko, prkoseći bogovima nogometa koji su mu jedino mogli spržiti krila da im ne ukrade igru. Morao je znati, osjećati da je to kraj, da će prijeći crtu iza koje nema povratka, ali svejedno nije prestajao letjeti. A tić kad ostane bez krila... I tako se i on pridružio prijatelju Lovru, nijedan ni blizu tridesete, kao mladi profesor kemije u sinjskoj realci, još jedan veteran prvoga velikog rata. Najbolji kojeg smo imali, reći će Luka Kaliterna još mnogo mnogo kasnije. Priče kažu da Split veći sprovod dotad vidio nije. Klub je izgubio dio sebe, a grad je živio klub.
Razbio je poslije toga još Hajduk Splita u gradskom okršaju desetak dana kasnije, za svoje Janjčića i Lovra i onda se balun zatvorio u baraku iduća četiri zimska mjeseca.
Ivan Rilov
U sljedećem nastavku pročitajte kako nakon ovih događaja koje su i samom klubu ali i okolini pokazali kako ima ulja u svići dolazi do prvog pravog prvenstva na državnoj razini, gdje će se Hajduk naći u areni s najmoćnijim klubovima Zagreba i Beograda
Foto: Nikola Gazdić Janjčić/ autorova arhiva
