U prvom nastavku feljtona o Hajdukovoj generaciji 1924. godine pročitajte o počecima, situaciji u klubu, ali i gradu početkom 1920-ih, ali i o jednoj velikoj pogrešci Uprave kluba.
Počelo je, a kako će drukčije u Splitu nego – svađom.
Luka Kaliterna je bio zajeban tip. Onako visok, koščat, vječno namrgođen, matere su komotno mogle plašiti djecu njime, nije s njim bilo rasprave. His way ili highway. Znamo mi to danas, a polako su to počeli bili shvaćati i Splićani onda, prije 100 godina. Više puta je znao, frustriran neshvaćanjem ili naprosto neprihvaćanjem njegovih razmišljanja u klubu, samo odšetati, dignuti sidro i – adio Hajduče. Tako je bilo i '29., kad je ostavio ekipu negdje na pola puta pa su igrači sami navigali do titule. Iako, biti pošten je reći da nisu bili baš sami. Godine njegova rada i učenja ostale su s njima i dale rezultat. Onaj konkretni, „trofejni“.
Ali ovo nije priča o drugoj Hajdukovoj tituli prvaka države 1929. Nije ni o onoj prvoj – 1927. Ovo je priča o šarmantnijoj i nogometno zanimljivijoj, iako bestrofejnoj 1924. i događajima i okolnostima koji su joj prethodili, uzrokovali je i oblikovali. Godini koja će ući u klupske anale i na koju će se i klub i klupski kroničari i navijači i novinari redovito vraćati uspoređujući igru Bijelih u nekom budućem vremenu s onom iz te hajdučki posebne godine. Jako dugo u budućnost 1924. će u Hajdukovu životu figurirati kao nedostižna referenca. El Dorado nogometne igre u bijeloj monturi.
Split je u dvadesete ušao kao provincijski gradić od 25 000 ljudi, pospan, zapušten i kopnenim prometom gotovo pa posve izoliran od ostatka svijeta. Za ilustraciju, do Zagreba se putovalo parobrodom do Metkovića, pa feratom preko Bosne uz presjedanja u Sarajevu i Bosanskom Brodu, ili parobrodom do Sušaka, pa vlakom dalje, a postojala je i opcija željeznicom preko Knina, ali se onda autobusom trebalo truckati do Gračaca. O putu za Beograd ili Suboticu da ne govorimo. Godine 1920. grad je elektrificiran, a podjelom države na oblasti 1922. postaje središtem Splitske oblasti. To je značilo da postaje sjedištem raznih upravnih službi, ali i da se utemeljuju nove ili šire postojeće gradske, regionalne ili državne ustanove što, uz postojeće ribarstvo i poljodjelstvo, dovodi do rasta trgovine i industrijalizacije grada koji se transformira u najveću luku Jugoslavije. Otvaraju se nova radna mjesta rezultat čega je doseljavanje ljudi, mahom iz Dalmatinske zagore, usljed čega Split početkom idućeg desetljeća bilježi skok broja stanovništva od čak 40%, kad je Splićana već 35 000.
Godine 1925. Split je konačno uvezan u državnu željezničku mrežu što je od vitalne važnosti budući je to dominantan oblik prijevoza tog vremena. Sad se do Zagreba putuje „samo“ 14, a do Beograda 26 sati. Pokušajte zamisliti koliko je trebalo prije toga.
Sve to, uz utjecaj koji sa sobom donose strani mornari koji su, usljed političkih zbivanja, česti gosti Splita tada, uzrokuje bujanje društvenog, kulturnog i sportskog života grada. Tiskaju se mnoge novine različite tematike i Split, a pogotovo nakon talijanske otimačine Zadra Rapalskim ugovorom, od uspavane marginalne varoši postaje regionalno gradsko središte.
Posebnost splitskog identiteta i izdvojenost grada kao cjeline – makar dijelom posljedica dugotrajne prometne izoliranosti, u kombinaciji s mediteranskom zaigranošću i otvorenošću, te raznim novim, ne samo sportskim, nego i kulturnim, pa i društvenim utjecajima u najširem smislu riječi, bili su plodno tlo za razvoj, ne samo našeg Hajduka kao nogometnog kluba, nego i njegove ekipe jasnog i vrlo istančanog nogometnog identiteta, kao posljedica neumornog mažinanja jednog genijalnog uma koji se zasigurno također okoristio silnicama raznih utjecaja na čijem se putu našao naš grad tih ludih dvadesetih.
Hajduk je kao nogometni klub rastao vrlo brzo, sigurno velikim dijelom i usljed sreće što su mu ključne figure rane prošlosti bili ljudi s odličnim poznanstvima u sredini gdje se tada igrao, na stranu Škotska i Engleska, najbolji nogomet u Evropi. To je rezultiralo nizom sjajnih čeških učitelja od kojih su splitski mulci lakomo upijali svaku riječ i svaki potez. I brzo su se vidjeli rezultati. Niti dvije godine nakon svoje prve odigrane utakmice, Splićani su usred Zagreba pobijedili HAŠK (Hrvatski akademski športski klub), tada najbolji klub ovog dijela Evrope južno od Praga, Beča i Pešte, koji je, za ilustraciju njihove moći, u Prvenstvu Zagreba, u društvu Građanskog, Concordije i tri manja zagrebačka kluba, u trenutku prekida natjecanja koje nikad nije završeno, u 7 utakmica imao 7 pobjeda uz gol razliku 34:3. Uskoro je pobijeđena i prva strana ekipa – Vicenza, koja je tada spadala u top 10 talijanskih klubova. Potom je Hajduk svega tri godine nakon svog rođenja ravnopravno igrao na svom placu s jednim od najboljih klubova Evrope – praškom Spartom koja je došla u kompletnom sastavu svoje zvjezdane postave i minimalno izgubio. Sjajan uzlet te 1914. zaustavio je prvi veliki rat.
Iza rata dogodilo se nešto što će trajno obilježiti splitski klub. Turneja Zagrebom 1919. nije dobro prošla. Prvo su Hajduci nezadovoljni suđenjem napustili utakmicu protiv Građanskog, koji je tada već preuzeo dominaciju u zagrebačkom nogometu, pri rezultatskom zaostatku od 2:0, da bi potom, nakon remija s Concordijom-Victorijom, teško izgubili od HAŠK-a 4:0. Jest, zadnje dvije utakmice su igrane po jakoj kiši i dubokom blatu. Mihovil Borovčić Kurir je došao u Zagreb bolestan i takav igrao i to samo protiv Građanskog. Mario Righi, naš kapetan i centarhalf, mozak ekipe je na samom početku utakmice s Građanskim obnovio ozljedu i ostatak utakmice većinom statirao (tada nema zamjena), ali tko te pita... U Splitu kaos, ratno stanje. Što je bilo? Kako? Tko je kriv?
Već je toliko ponavljano da uistinu zvuči i čita se kao fraza, ali Split stvarno jest grad u kojem je sve i inače intenzivno – intenzivnije, sve kompleksno – praktički nerješivo, a sve problematično – fatalno. Ta histerična predimenzioniranost emocija koja bez greške rađa frustracije nosila je i Hajduk tog vremena na sve strane. I jedini način da se iz zasljepljujućeg blještavila emocionalnog vrtloga izađe – bilo je otpustiti pritisak. A to se obično radilo promjenama.
Tako je uprava, mlada i neiskusna, kako piše Šime Poduje, odlučila da mora nešto napraviti i povukla potpuno krivi potez: sukladno ničim utemeljenim, a vrijeme će pokazati i posve neosnovanim optužbama za nezalaganje, pa čak i izdaju – puštanje utakmice, isključuju iz kluba najboljeg igrača Nikolu Gazdića, od milja – Janjčića.
Ivan Rilov
U nastavku za tjedan dana pročitajte o Janjčićevom samoiskupljenju, ključnoj utakmici te generacije te što je barba Luka imao za kazati o tome
Foto: Split 1920-ih/autorova arhiva / Hajduk 1923./hajduk.hr
