Naš Portal od sutra će krenuti s feljtonom o Hajdukovoj generaciji iz 1924. godine, dakle, više od sto godina je prošlo od tog sastava koji je bio prva velika generacija igrača o' baluna po splitskim terenima, ali i šire. Autor ovog stvarno sjajnog i temeljitog feljtona je Ivan Rilov, lice poznato pratiteljima kluba, nekadašnji tajnik Našeg Hajduka, ali i zaljubljenik u prošlost splitski Bilih, zapravo publicist koji će jednom morati i knjige odraditi od svojih tekstova. Pa smo ga zamolili da prije samog početka feljtona ukratko opiše kako je došao do ideje za isti, što ga je motiviralo i što se može za danas naučiti iz doba otprije stotinjak godina.
Nekad ti život ponudi odgovore na pitanja koja često postavljaš na najneobičnijim mjestima.
Već dugo živimo svakodnevnu isfrustriranost našim klubom koja se očituje manje u samim rezultatskim neuspjesima, a više u inherentnom hajdučijskom odbijanju prihvaćanja realnosti u vidu svakog zida u koji jedva čekamo svom snagom opaliti glavom. I kad udarimo, odmah tražimo novi, drugi.
Zid, ne put.
Čovjek vremenom počne razmišljati o uzrocima i posljedicama, valjda kako bi osnažio vlastitu iluziju veće kontrole svega što živi. Kako gospođa Eleanor davno rekla - mali umovi raspravljaju o ljudima, prosječni umovi o događajima, a veliki umovi o idejama.
Tako i ja, vjerojatno da pobjegnem od sumorne hajdučke suvremenosti, znam utočište naći u prašnjavoj, crnobijeloj i mirnoj prošlosti. Osjećaj bude sličan onom ljetnom kad zaronim u modri beskraj pa mi se čini da me grli sav spokoj i tišina svijeta. Nema sumanutih zvižduka u osmoj minuti, nema maloumnih mrežnih komentara ni navijanja za ljude mjesto za ideje. Sve se već zbilo, sve već znaš, što te može dodirnuti?
Ali Hajduk k'o Hajduk, nađe načina da ti rasprši svaku pomirenost, svaki sklad poraza i da ti zagolica um i tamo gdje to uopće ne očekuješ.
Pa tako u nogometno pradavnoj povijesti nađeš primjere prapočetaka sustavnog, metodičnog rada naspram bezumnog i beskrajnog redanja bezimenih spasitelja, opise procesa stvaranja onoga što se danas s pravom naziva DNK-om nogometnog kluba, kako strateškog, tako i onog sasvim nogometnog - taktičkog, koji će pokazati, nasuprot poprilično raširenom vjerovanju među hajdučkim pukom, da je Hajduk vrlo rano u svom životu izgradio vlastiti kristalno bistri nogometni identitet na terenu od kojeg nije odustajao ni po cijenu poraza. Jer je znao da će time što će danas BITI, sutra postati moćan i najučinkovitije pobjeđivati.
I konačno shvatiš da se ne odgajaju i ne stvaraju samo igrači. Nužan preduvjet za to jest stvaranje stručnjaka: od Hajdukovih 17 titula prvaka, njih čak 16 potpisuju ili sami jedan od glavnih likova ove priče - Luka Kaliterna i njegov nasljednik Tomislav Ivić, ili njihovi bliski suradnici i učenici.
Čeprkajući po Bijeloj prijeratnoj povijesti, često sam se znao susresti s tom, tada toliko spominjanom hajdučkom 1924. Ovo je priča o njoj: gradu i njegovim ljudima, neraskidivo isprepletenima s klubom koji im je pokazivao što sve, kako i koliko mogu. Bez kompromisa i kalkulantstva, doduše uz jednu supermoć - znanje. Kako je baš Tomislav Ivić, njemu svojstvenim stilom znao neobranjivo poentirati: dok je Hajduk bio sirotinja bio je bogat, a kad je postao bogat, preko noći je osiromašio - bili smo sirotinja s najvećim bogatstvom što postoji, a to je znanje.
Priča je ovo o tome kako je Hajduk postao velik. I o tome kako ponovo može postati takav.
Ivan Rilov
Foto: hajduk.hr
