Bodo/Glimt je još jednu sezonu glavna Pepeljuga priča europskog nogometa, klub sa sjevera ponovno ruši velikane kao na traci i mnogi su se ovih dana zapitali zašto Hajduk to ne može. I nemojmo se zavaravati, brojni su navijači i drugih klubova koji se pitaju isto. Bodo je proračunski sad malo jači od Hajduka, drži se da je na godišnjoj razini od oko 50 milijuna eura, više od Hajduka, ali manje od Dinama, ali i to je situacija u posljednje dvije-tri sezone, do ovo proračuna su Norvežani stigli uspjesima u Europi i sjajnim kupoprodajnim planom s igračima. Pa, hajdemo locirati zašto je u potpunosti nemoguće da Hajduk bude sličan primjer. Tri su osnovna razloga za to pa ćemo ih obraditi.
Prvi razlog – znanost
Bodo je klub koji se izuzetno puno oslanja na znanost i moderne tehnologije. Oni kad su 2017. godine zaključili da nešto treba mijenjati u klubu, koji je u tom trenutku bio u drugoj norveškoj ligi, jednostavno su poslali svoje ljude diljem Europe, da vide kako se radi po uspješnim klubovima. Potom su ta znanja implementirali na svoje mogućnosti, okrenuli su se znanosti i u posljednjih devet godina ubiru plodove toga.
Trenutačno je to nezamislivo za bilo koji hrvatski klub, ne samo Hajduk, eventualno bi Istra mogla otići u tom pravcu ukoliko ih Alaves usmjeri tako, ali to je veliki „ako“. U ostataku Hrvatske, a pogotovo u Dalmaciji, upotreba znanosti gotovo pa je tabu. Ne samo među navijačima, da ne bude zabune, iako i oni u najvećem broju preziru čak i „laptop“ trenere kako ih se voli zvati, već i sportski radnici su najčešće mišljenja kako je to sa znanosti u sportu nekakvo trljanje i da ništa ne može zamijeniti iskustvo. Živimo u društvu gdje se diplome dijele na benzinskim postajama, a đaci ponavljači lako dođu do doktorata, znanost u sportu tu je jednostavno žrtva očajnog društva.
Norveška nije takva zemlja, Bodo je duboko u svoj sustav ukomponirao znanost, uostalom kao i čitav sport u toj državi, zbog čega su na kraju sportski uspješniji od Hrvatske, koliko god se ovdje voljeli busati u prsa sportom. Ekipa sa sjevera čak i Norveške ukomponirala je, recimo, vlastiti softverski sustav Fokus, koji uz veliku količinu podataka i umjetne inteligencije locira potencijalne talente koji su u platežnom rangu. Potom ide sam skauting, nakon čega se dovodi igrača ako se dogovori s njime. Hajduk još uvijek ovisi o čistim sirovim podacima javnih nogometnih servisa, oku skauta te preporukama. Što ponekad dovede fenomenalne igrače, primjerice Almenu, ali dugoročno gledajući uvijek će znanstveno utemeljen sustav generirati veći broj dobrih transfera.
Da Hajduk ode u tom smjeru prvo bi nastao bunt navijača, koji bi se pitali je li to trebalo za otkriti Ivana Gudelja ili Baku Sliškovića (njega Ai sustav nikad ne bi preporučio, recimo). Na to bi najvjerojatnije uslijedila ofenziva sportskih radnika, koji bi se osjetili ugroženima i koji bi krenuli s pričama kako IT ne može zamijeniti oko. Na valu toga bi krenula medijska ofenziva. Dakle, ovako što je moguće samo ukoliko se u Hajduku pojavi netko s vizijom i sklonosti rađenja sustavima. Često se priča o strategiji i potrebi izrade prave. Bodo je nije imao napisan nikakav poseban plan, samo je na čelu kluba imao ljude koji znaju što je dobro i koji su imali ideju i spremnost da uče od drugih. Ponekad je dovoljno strategiju imati u glavi, nije nužno da bude i napisana. Kao usporedbu, sjetimo se samo kako je Francoise Vitali doživljen, kao neko piskaralo koje se eto bavi tipkanjem, a ne svojim poslom. Pisanje i analiziranje u Hrvatskoj je kulturološki podcijenjena disciplina i Hajduk je tu samo usputna žrtva.
Drugi razlog – okrenutost igračima
Često se zaboravlja koliko Bodo ima komparativnih nedostataka u odnosu na ostatak Europe kad su igrači u pitanju. Jer tko bi normalan otišao živjeti u grad u Akrtkičkom krugu, veličine niti 50 tisuća stanovnika i iz kojeg za doći do Osla morate kupiti avionsku kartu? I to za novac koji možete dobiti u Splitu, Zagrebu, Ateni… Dakle, unatoč svim sustavima prepoznavanja talenata potrebno ih je i uvjeriti da dođu u sjevernu Nedođiju.
Tu ključ igra njihova usredotočenost na igrače i njihove performanse. Ukratko, svaki igrač kad dolazi u Bodo dobije plan kako ga klub misli koristiti i dignuti mu sportsku vrijednost. Većina došljaka tako zna da neće biti na hladnom sjeveru do kraja karijere, da je plan dignuti im sportske karakteristike i proslijediti ih dalje većim klubovima. Najbolji primjer je poznato ime danas u europskom nogometu, Boniface, kojeg su doveli iz nekog no name nigerijskog gluba. Uspjeli su ga uvjeriti da imaju plan za njega, pa je pristao doći u potpuno drugačije klimaktološko i sociološko okruženje, da bi onda bio prodan u St. Gillose, odakle je pak proslijeđen na današnju adresu u Leverkusen.
Daleko od toga da i Hajduk ne zna biti okrenut igračima, ali to je drugačiji aspekt toga. Recimo, igračima je bilo super kad je Karoglan bio trener, jer im je on bio kao prijatelj. Norvežani nemaju takvu okrenutost, nego su koncentrirani na uspjeh igrača i stvaranje situacije da im je to olakšano. Hajduk ne definira plan razvoja igrača kod dovođenja, ne samo Hajduk, nego koliko je poznato niti jedan klub u Hrvatskoj. Bodo ima jednu olakotnu okolnost, publika na sjeveru nije kao tu i neće biti faktor uništavanja igrača, njima se ne mogu dogoditi Sentić ili Ljubičić, slučaji da navijači ili „navijači“ unište mlade igrače mentalno. To je jednostavno kulturološka razlika.
No, i na sjeveru imaju ljudi emocije, stoga Bodo od 2017. godine imami mentalnog trenera, čovjeka koji prije nije imao nikakvu rolu u profesionalnom spotu već je bio vojnik. I koji je doveden da igrače vrati iz psihičkog ponora nastalog padom u drugu ligu. Do danas on radi s igračima, stvara ih mentalnim mašinama koje se lakše nose i s psihičkim izazovima čak i Lige prvaka. Pitajte Intera.
Rade u Bodo nešto čime se i Hajduk voli podičiti. Vraćaju svoje bivše igrače ukoliko ne uspiju van nakon transfera. Ali to rade smisleno, znaju da će se ti igrači odmah ukalupiti u njihov sustav, makar vani ne uspjeli. Zanimljivo je kako se pokazuje da najčešće porblema imaju Norvežani nakon transfera. Oni stranci koji prođu kroz Bodo dokažu da ne bi na krajnji sjever išli bez spremnosti da uspiju bilo gdje.
Treći razlog – kontinuitet
Norvežani kad su zaključili da imaju svoj plan nisu odustajali od njega. Neće se to često spominjati danas, ali u toj eri od 2017. godine dogodila im se sezona kad su bili i na granici ispadanja iz Prve lige. Nije ih pokolebalo, nastavili su po svome. Uostalom, ove sezone bilježe najveće uspjehe u Ligi prvaka, a nisu aktualni prvaci, u sezoni koja je dovršena krajem prošle kalendarske godine Viking je prvak Norveške. No, bodovna zaliha u Europi je tolika da će i Bodo u kvalifikacije. Nije bilo potresa na kraju sezone, iako je u sadašnjoj situaciji objektivni neuspjeh da nisu uzeli titulu. Nego su skupili snage i izmeli Intera u Ligi prvaka.
Zadnjih gotovo desetak godina na čelu kluba i sportskog sektora u Bodo izmjenjuju pet-šest istih osoba, činjenica je da oni niti ne mogu lagano privući nekog sa strane. Primjerice, em nisu u poziciji platiti skupocjenog trenera, em je upitno koliko bi se nekome u srednjoj životnoj dobi uopće išlo ne te geografske širine. Nedostatak je time postao prednost u priči o kontinuitetu, iako je ključni čimbenik da su taj stav zauzeli kad su zaključili da imaju nešto dobro. Nije to larpurlartistički kontinuitet zbog samog kontinuiteta, zamka koju pokušaju postaviti loši sportski djelatnici.
Za kraj jedan zanimljiv podatak. Bodo ima danas proračun veći kakvih 25 posto od Hajduka, generiran uglavnom kroz UEFA nagrade i UEFA televizijska prava, komercijalna zarada je manja od Hajdukove. No, ono što je manje od Hajduka je i osnovna plaća igrača, oni troše oko devet do deset milijuna, Hajduk milijun ili dva više. Dvije se stavke zbog kojih je potrošnja Norvežana na kraju ozbiljno veća. Puno veća potrošnja na znanstvene sustave i ljude koji djeluju unutar njega s jedne strane, te bonusi i premijer igračima. Mnogi će vikati kako i Hajduk mora davati manje plaće, a bonusima i premijama poticati nogometaše, no to je zapravo priglup stav dok ne izgradiš sustav kao Bodo. Gdje igrači znaju čemu se mogu nadati, kakvi su planovi i zašto se isplati potpisivati bonuse, a ne osnovnu plaću. Dok nema toga, nitko normalan neće potpisati takav ugovor, pogotovo dok može otići negdje drugdje. O ovom dijelu sa znanstvenim odjelima ne treba niti pričati, orkan bi se dignuo da Hajduk kakvog dana analitičara, IT stručnjaka i Ai licencu plati kao jednog prosječnog igrača.
Uglavnom, Bodo radi i igra u jednom posebnom norveškom sportskom ekosustavu, i Hajduk jednostavno ne može niti prepisati takvo što, jednostavno postoji civilizacijska razina, Hrvatska nije isto što i Norveška. Da bi klub mogao poslati nekog da vidi kako rade, pa onda nešto od toga adaptirati i tu – mogao bi. Koliko se iz javnih podataka može vidjeti, nitko iz Hajduka nikad nije otišao vidjeti uživo trenutačno najzanimljiviju priču Lige prvaka.
Foto: hajduk.hr
