Popularno je ovih dana raspredati koji su Hajdukovi problemi, što dovodi do pomalo cikličnog djelovanja, čestih promjena u vodstvu i na klupi. U konačnici, zašto dvadeset godina nema titule, a 15 godina ikakvog ozbiljnog iskoraka u Europi. Pa, možda je vrijeme da se i mit pozabavimo svime time.
Što se tiče jalovog razdoblja bez titule, tu najprije treba uzeti u obzir vanjske faktore, koji su glavni okvir tog problema. Zbog dvije stvari Hajduk do 2017. godine nije imao nikakve šanse da postane prvak države. Prvi je interni, klub je 2011. godine doveden na prosjački štap, politika kao vlasnik te loše vodstvo kao izlog te politike doveli su Hajduk na rub stečaja. Ne treba zaboraviti, u vremenu koje je prethodilo tome pojedini političari su čak stečaj vidjeli kao način na koji premostiti probleme koje su sami uzrokovali. Klub je do 2017. godine poslovao gotovo kao da je u predstečajnoj nagodbi, zato je Brbić bio odličan predsjednik, malo je njih koji zapravo mogu taj posao odraditi na taj način, više je bio kao stečajni upravitelj koji pazi na potrošnju, nego li razvojni predsjednik. Ako su ljudi zaboravili, od 2012. do 2016. godine Hajduk je odradio samo jedan transfer s odštetom, Antona Maglicu. A i to je bila priča za sebe, sponzor koji je bio obećao da će on platiti odštetu jednostavno to nije napravio, klub je morao pokriti, trošak kojem se u startu nije nadao.
Izbjegavanje izlika
Ne smije se biti slijep i u nedostatku novca tražiti izliku za baš sve u tom razdoblju, rezultat jeste teško postići u tim uvjetima, ali je bilo moguće napraviti neke druge stvari. Damir Burić Šolta recimo isticao je kako ga nije dočekala niti jedna zabilješka bilo o igri bilo o igračima od njegovih prethodnika. Nije nedostatak novca bio kriv za to. Nota bene, jedan od prethodnika je bio i Igor Tudor, valjda je do Tottenhama malo promijenio modus operandi. Hajduk je tek i naknadno implementirao i IT sustav koji prati FIFA transfere, to je bilo vrijeme kad ona naknada za razvoj nije automatizmom uplaćivana matičnim klubovima, trebalo je proganjati taj novac. Hajduk je samo na Mateju Jonjiću, koji je u Aziji promijenio pet klubova zaradio desetke tisuća eura koji bi inače propali. Nitko nije smetao niti da se prije uvede taj sustav. No, generalno, financijska situacija nije omogućavala ozbiljnu konkurentnost.
A onda je tu bila i druga stvar, sve da je financijski bio konkurentan, Hajduk ne bi bio u igri za prvaka. Do prvog uhićenja Zdravko Mamić je bio apsolutni vladar domaćeg nogometa i protiv Dinama se nije moglo. Barcelona ne bi uspjela, ako ne bi poljubila prsten i ušla u dealove. Čovjek je gospodario reprezentacijama, nije bila prevelika tajna da je svaki izbornik znao koliki je kontigent njegovih igrača. Mlade se talente dovodilo s 14-15 godina ne samo novcima i poslom roditeljima u Bandićevom gradskom sustavu, nego i prijetnjama da neće vidjeti mladih reprezentacija ukoliko ne potpišu. Kontrolirao je i sudački sustav, kao posljednju branu bilo kakvoj mogućnosti sportske ugroze. Ljudi moji, postoji presuda Županijskog suda u Zagrebu u kojoj piše da su suci na terenu zakidali Hajduk kako bi Hrvoje Maleš pristao na isplatu za pošteno suđenje. Često se tu zaboravlja jedna stvar, Hajduka se reketarilo za pošteno suđenje, ne za povlašteno. Dodatna je pak sramota politike i pravosuđa da nikad nisu otišli dalje od Širića, da nisu pronašli te koji su odradili terenski posao. A potpuna bljuvotina HNS-a je da su isti ljudi u konačnici napredovali pozicijama.
No, došli smo do tih godina kad financije nisu nemoguće, kad se ima čime raspolagati, daleko je to od Dinama, ali i Bodo je bio daleko od Rosenborga, pa pogledajte danas. Pala je i moć Mamića, i danas je on bitan faktor domaćeg nogometa, ali daleko je to od onih vremena kad je bio alfa, beta i omega domaćeg sustava. Danas će mu se dalmatinski niželigaši otići ulizivati u Hercegovinu kako bi im pogurao ulaganje u teren, ali neki veći utjecaj nema.
Jasno, ti vanjski faktori su igrali ulogu i dalje povremeno, dovoljno se sjetiti finala Kupa u Vinkovcima 2018. godine. Izvadit će ljudi primjer prve titule Rijeke, praveći se slijepi na vanjske utjecaje tog trofeja, činjenicu da su Mišković i Mamić bili prst i nokat jedno vrijeme te da je riječki gazda imao izuzetno velik utjecaj na HNS, da je bez nekih problema mogao promijeniti u potpunosti sastav sudačke komisije kad to zaželi. Dakle, Hajduk i dalje djeluje pod vanjskim uvjetima koji nisu svima isti, tako je i danas. Ne vjerujem da Dinamovo čelništvo danas gura neke stvari, ali godine negativne selekcije u sudačkoj organizaciji stvorile su loše suce, od kojih je dobar dio navijača Dinama, što niti ne kriju, i koji će svaku 50:50 situaciju dosuditi za Plave. Istovremeno, onaj manji broj Hajdukovih navijača u crnom će svaku takvu situaciju dosuditi kontra Hajduka kako bi pokazali da su objektivni. Dakle, situacija i dalje nije izjednačena.
Unutarnja struktura
No, to nije smetalo Hajduk da sam digne svoju organizaciju, financije i igru na neku višu razinu. I diglo se, koliko god prosječnom navijaču, u nedostatku titule, zvučalo kao provokacija. U i dalje ograničenom prostoru Hajduk je došao do dva kupa, dva puta je plesao na rubu titule (često se zaboravi da pokoji bod koji je oduzet sudačkim greškama bi u potpunosti promijenio ishod, ali Bože moj). Ono gdje nije napravljen nikakav iskorak je neki osjećaj potpune šizofrenije, i dalje postoje situacije gdje je jasno da klub ne kontrolira niti događaje niti narativ. A onda takva situacija dovodi do javnog shitstorma (ne postoji hrvatska riječ koja bi dovoljno precizno pokrila ovaj izraz).
Iz moje pozicije, osobe koja temeljito prati Hajduk najmanje 12 godina, dva su razloga koja su u ovih osam godina onemogućila kluba da postane europski relevantan. Tri, ako uzmemo onu bazičnu situaciju da klubovi iz malih gradova teško mogu napraviti rezultat. Bodo je iznimka, Villarreal je teška iznimka s kontekstom da je zapravo grad iz metropolitanske regije velikog grada. I oba kluba zavrjeđuju poseban tekst, možda ga i napišemo ako ulovimo vremena.
Hajduk ima dva interna problema koji su ga napravili ovakvim kakav jeste, ovisan o medijskoj slici, prosječnom splitskom zagaduru i bolesno ovisan o rezultatu na pravu. Primarna stvar je da klub radi u okruženju koje je takvo kakvo jeste, geografsku odrednicu kluba ne možeš mijenjati, nismo američki sport. Potpuno suludo, ali smatram da bi Hajduk da mu je centrala u Puli ili Rijeci imao bolju prođu na kraju.
Prvi i osnovni problem kluba je okoliš u kojem djeluje. Nešto na što se sve ozbiljne tvrtke trebaju adaptirati, Apple ne posluje s jednakih osnova u SAD i Europi. A Hajduk ima jednu od najšizofrenijih pozicija kad je ova priča u pitanju.
„Što se tiče onih koji nisu izravno uključeni u samu nogometnu igru, jako je važno da shvatite da je vaš doprinos od vitalne važnosti; izvan terena nema protivnika, što nam daje dvostruku šansu, budući da nas pobjeda izvan nogometnog terena vodi bliže cilju pobjede na terenu zahvaljujući stvaranju boljih uvjeta za natjecanje“. Ovo je rečenica iz strateškog okvira Hajduka, dokaz da u klubu nisu sistemski spremni za borbu s narativom. Situacija je takva da Mate s Istoka ima jedno mišljenje, Jure sa Zaapda drugo, Petar sa Sjevera (ali nije u Torcidi) ima treće, Torcida ima svoje, Naš Hajduk svoje, grad je u svojim filmovima. Mate ili Jure uz to mogu biti iz medija, pa se plasira slika koja je u skladu s njihovim stajalištima. Klub jednostavno mora u ovom okolišu kao faktor uključiti i to sve svoje strateške dokumente, zapravo je ogroman propust da to nisu napravili.
Čovjek koji je bio u Hajdukovim strukturama mi je nedavno pričao kako je jedan od najvećih problema kluba toksična sredina. Tu je u pravu, mi imamo navijače koji će se kleti u „našu dicu“, onaj tren kad naša dica povežu dva poraza pričat će o Armagedonu koji je pogodio klub, a o Juranoviću ili Tekliću će pričati kako nisu niti za rad u skladištu. Nekad će biti u pravu, nekad će biti u potpunosti u krivu, neki će biti motivirani svojom zlobom, neki će raditi gluposti iz najboljih namjera. Ali je na kraju činjenica da nastaje toksičnost.
Onda ulijeće drugi problem, sijaset Hajdukovih uprava koje se nisu spremne nositi s time. Lijepo bi bilo kazati da Hajduk čeka vizionara na čelu, koji bi napravio nešto. Ali bilo bi to laganje samih sebe, Hajduk samo čeka osobu koja ima iole ozbiljan plan i koja je spremna stati iza njega. U rječnicima to nigdje nije navedeno pod pojam vizionarstva, nego samo logike.
Potreba za idejom
Objektivno, otkako pratim ovaj klub, a ima tome gotovo pa 40 godina, nije bilo uprave koja je imala neku viziju što za pet godina. Sve su djelovale na način da ih zanima tekuća sezona. Uvijek je ta tekuća sezona, jer ako ne uspiješ s njom, kreću doboši zlobe, a nitko se ne želi baš sukobiti s njima. Dok se ne nađe vrh Hajduka koji je spreman istrpiti što govore „legende“ kluba, mediji i usplahireni navijači, neće se naprijed. Posljednja prava legenda ionako je umrla 2019. godine, da, pričam o Jurici Jerkoviću, a navijači su ionako toliko ovisni o trenutku da je besmisleno gledati što govore. O medijima neću, oni su ionako bili suučesnik nogometne kriminologije od ubojstva Pokrovca do uhićenja Mamića. Minimalno.
Dok se ne nađe netko tko će stati iza svojih ideja, ali da imaju smisla, neće biti bolje. Hajduk mora shvatiti da će svojim početnim mogućnostima uvijek biti drugi kub i da će morati nalaziti načine kako biti konkurencija Dinamu, koji jednostavno ima bolje temelje. Ne zbog organizacije ili ičega, nego jer je tamo odakle jeste i ima ljude koje ima iza sebe. Olako se prešlo da je jedan od pet najmoćnijih ljudi države sudjelovao operativno u promijeni vlasti u tom klubu, idiotski bi bilo misliti da i danas na neki način nije uključen.
Okružje Hajduka uvijek će biti toksično, to tako tako jeste. Gledam od sebe, koji za razliku od mnogih drugih što zbog svog angažmana u suvlasniku kluba 2013.- do 2019., što od toga da svaki dan pratim što se događa, smatram da imam nekako bolji uvid. Što ne znači da znam što sve treba ili bi bilo potrebno evo danas. Ali znam da se treba riješiti strateški okvir i da treba naći sustav kojeg će boliti neka stvar što će javnost reći. Od mene nadalje.
Foto: hajduk.hr
