Galama koja je posljednjih dana krenula kroz dio medijskih kanala, kao i društvenih mreža, a kojima se zaziva odlazak Gonzala Garcije, jednostavno je nadrealna. Daleko od toga da je Hajduk ušao zvjezdano u nastavak prvenstva, ali nakon dva poraza raspravljati o tome treba li ili ne trener ostati na klupi jednostavno je glupost. Ne postoji druga riječ za to.
Dizanje vrijednosti igrača
Pogotovo kad se pogleda kontekst i usporedi ga se s proteklim sezonama. Hajduk igra bolje nego nekoliko proteklih sezona, to nije pitanje mišljenja, nego statističke brojke govore tome u prilog. A još više govori jedna stvar, nakon nekoliko očajnih prijelaznih rokova iz perspektive prodaje, klub sada nakon dugo vremena ponovno ima igrače koji pizaju na tržištu, pa se tako i prodalo Mlačića za oko pet milijuna eura. Nije nebitno, da je netko u lipnju prošle godine kazao kako će ovaj mladić na polusezoni otići za ove novce, bar polovica navijača ne bi imala pojma tko je uopće Mlačić. Garcija je direktno zaslužan za ovaj transfer, nije se plašio staviti 18-godišnjaka na jedno od najosjetljivijih mjesta u ekipi, je platio je danak tome na Rujevici, ali takve loše partije sastavni su dio odrastanja igrača.
Onako faktografski pobrojano, vratio je u život i Sigura i Pukštasa, koji su bili u stagnaciji, još jedan važan moment za prodajne vrijednosti, nešto o čemu Hajduk ovisi. Sad je očigledno i kako će Skelina gurati, tako da iz perspektive razvoja igrača Garcija je napravio i više od očekivanog. Svi oni koji priželjkuju „našu dicu“ nikad nisu imali ekipu koja je više u tom smjeru. Što se pak bodova tiče, oni su isti kao što je Gattuso imao lani u isto doba, samo što tada nitko nije ništa spominjao oko trenera. Iako je Talijan, nota bene, na polusezoni dobio pojačanja u vidu Šege, Nazaryna i Mlakara. Garcija je samo izgubio Mlačića i dobio Dantea Stipicu.
Gledanje u tuđe dvorište
Pa odakle onda sad te prozivke? Glavni je razlog vjerojatno gledanje u tuđe dvorište. Dinamo je lani u ovo doba još kaskao za Hajdukom, imao je očajnu jesen, a sada je sedam bodova u prednosti. No, u tu je prednost utkano dvadesetak milijuna eura transfera, više nego je Hajduk uložio u posljednjih 20 godina, dakle, uračunate su i one godine pijanog trošenja nakon pretvorbe. Teško je i pojmiti koliko je to puno za domaće uvjete, Dinamo i dalje ne igra dobro, ali ima toliko pojedinačne kvalitete da će igrači riješiti dvoboje u kojima ne stoje dobro na terenu. Dinamo je na besplatnu posudbu prije par dana poslao igrača kojeg je platio tri milijuna eura, što bi u Hajduku bio najveći transfer u povijesti. Samo zamislite medijsko čupanje kose da se u Splitu dogodi takav slučaj pogrešnog transfera.
Dakle, ljudi, novinari i analitičari jednostavno su nerealni. Hajduk je zapravo nadmašivao sposobnosti kroz jesenski dio, održavajući se s Dinamom na egalu, poklopilo se dobro razdoblje bilih s problemima Zagrepčana, koji su zbog ozljeda ostali bez kompletne desne strane i polovicu jeseni su patili zbog toga. Realna je pozicija da Hajduk s ovoliko skupim Dinamom može u borbu samo ako se poklopi milijardu stvari, što se na jesen i bilo poklopilo. No, činjenica je da je zagrebački klub svojom financijskom moći ispred ostatka lige otprilike onoliko koliko je Celtic bio u škotskoj u ono vrijeme dok je Rangers bio u nižim rangovima. Za Hajduk je tragična situacija da je trenutačni razvoj situacije takav da će se ta razlika samo povećavati.
Ljudi iz bazena
Drugi mogući razlog za kakofoniju u javnom prostoru je česta navada dijela medija da jednostavno više voli ljude iz okolice Splita u klupskim strukturama, pa i na klupi. Jer teško da se slučajno početak ovih priča poklopio s odlaskom Miše Krstičevića i Vika Lalića iz kluba, ljudi koji su iz bazena, kako bi se to reklo. Pri čemu, njihov odlazak ima rezona, prije svega financijskog, sistematizacijski je sve to loše bilo napravljeno i njihove su se uloge poklapale s nekim drugim, što u doba kad se pazi na proračun nije nešto čemu Hajduk teži. Tako da je apsolutna mogućnost korelacije ove dvije stvari.
A o samoj želji da domaći vode klub zapravo ne bi trebalo niti pričati. Ali, eto, mora se. Iako sam pogled na trenutačno najmoćniju ligu govori sve. Englezi dok su se držali tog načela da je bolje da domaći budu na klupi su, s izuzetkom Manchester Uniteda i Sir Alexa Fergusona, bili rupa u Europi. Tek dolascima stranih trenera, predvođenih Arsenom Wengerom, Englezi postaju relevantni. Houlliere, Benitez, Mourinho, svi su oni prije dvadesetak pa i više godina usmjerili Premiership da danas bude ipak najmoćnija liga na svijetu. Dakle, uopće nije bitno tko je odakle, bitno je samo je li dobar trener ili nije. U tom kontekstu pomalo je i nastrano koliko je lani Gattuso imao kredita i kod bazenaša. Čini se da galamdžije jednostavno bolje prolaze…
Ponavljanje istih pogreški
Uglavnom, bilo kakvo razmišljanje o micanju Garcije bila bi potpuna ludorija. Još jednom maknuti trenera, ponoviti po tko zna koji put istu stvar, i onda se nadati da će rezultat biti drugačiji značilo bi pozdrav s razumom. Situacija Hajduka je takva da mora gledati prodajnu vrijednost igrača, nije to samo sad nego i inače, jednostavno je tako u kontekstu današnjeg nogometa. Dok god trener dobro brodi u tom segmentu, kako god se zvao i odakle god bio, smjena ne bi smjela biti niti u primislima.
Foto: hajduk.hr
