Branimir Mlačić postao je novi primjer Hajdukovog rada s braničima kao prodajnim potencijalima, u relativno kratkom roku su prodani Luka Vušković, Dominik Prpić, a sad i mladi Mlačić. Tu se sad već radi o trendu, zamjetit će to klubovi u Europi, u Splitu se očigledno mogu stvarati moderni mladi halfovi.
Ali, medalja ima i drugu stranu, zapravo je poprilično upitno koliko je tu sustav u Akademiji dobar, a koliko se radi o dosta banalnoj činjenici da ovi krajevi čak i genetski imaju predispozicije za razvoj takvog tipa igrača. Jer, neosporna je činjenica da se ova tri slučaja prodaje razlikuju, ne radi se o jednom sustavu koji je iznjedrio tri takva igrača (četiri, ako se pribroji i Skelin koji je neosporno sljedeći na listi tih talenata).
Vušković svjetski potencijal
Luka Vušković je bio svjetski generacijski talent, njegov razvoj od početka tinejdžerskih godina su pratili svi relevantniji europski klubovi, zapravo je samo bilo pitanje gdje će ići kad dođe u godine kad može ići u inozemstvo. Totenham je bio najuporniji, odlučio je čak i dvije godine zbog engleskih pravila čekati Vuškovića, a Hajduk je i odlučio kako je najoportunije prodati ga za najvišu ponudu, makar bez naknadnih postotaka. Podsjetimo, druga opcija bio je Paris SG. Je li odluka da ga se ne daje za dodatne naknadne postotke, makar za manji inicijalni iznos, bila dobra, pokazat će bliska budućnost. Za sada ne djeluje da je to bio pametan potez. Trenutačno je izgledno da će Vuška od ljeta u najmanju ruku biti prvotimac Pijetlova, iako je dosta moguća situacija da odmah sad ode u još veći klub. Za puno više od 11 milijuna, koliko je Hajduk dobio. Luka je u ovom trenutku najbolji branič mlađi od 20 godina, najveći europski klubovima takve su stvari jako bitne.
Prpić je pak ima puno radničkiji uspon, polaganiji. Smatran je lokalnim talentom, igračem za kojeg se definitivno držalo da će doći do prvog sastava Hajduka, ali nikako niti blizu razinama Vuškovića. Dapače, u jednom trenutku je imao zastoj u onom prelasku iz juniora u seniore, što je krizno razdoblje za više od devedeset posto mladih igrača. Srećom je Hajduk još bio u suradnji s Radomljem, otišao je Prpić u Sloveniju i tamo je u jednoj polusezoni riješiti se dijela dječjih bolesti. Sad se zna zaboraviti, znao je on često griješiti u svojoj slovenskoj epizodi, no kao da su u Radomlju imali više vjere u njega nego pojedini Hajdukovi treneri. Istrpjeli su ga iako su se borili za opstanak u ligi, na kraju im se isplatilo. A i Hajduku. Uz malo popratnih okolnosti s ozljedama braniča Prpić je postao neizostavni dio prvog sastava i relativno brzo se prodao u Porto. Može se sad govoriti što god, ali kad je potpisivao prvi seniorski ugovor, nije ga se projiciralo u taj rang.
Mlačić iznenadio
Mlačić je pak u potpunosti različita priča od ove dvije. Čak u početku juniorskih dana nije bio držan glavnim talentom u toj generaciji, često je bio treća opcija za braniča. No, prvo je Francoise Vitali vidio u njemu potencijal i dao mu prvi pravi ugovor, da bi ga trener Garcia povukao na pripreme s prvom momčadi. Na pripremama zapravo nije briljirao i činilo se kako nije spreman za seniorski nogomet. No, opet splet okolnosti, ozljeda Skelina i hrabra odluka Garcie da na njegovo mjesto uleti još mlađi igrač, i eto u pola sezone Mlačić pokaže koliki je talent. Iako je imao svojih grešaka, ima svaki branič, pokazao je nevjerojatnu adaptaciju na seniorski nogomet. Uostalom, zanimanje više klubova u ovom roku sve je pokazalo, drži ga se velikim talentom, tolikim da ga je Udinese odmah uzeo sebi. Druga je sad stvar koliko je samom Mlačiću pametno otići u Seriju A u ovom trenutku, nije to liga koja se pokazala nešto posebno dobrom za mlade strane igrače. Ali to su stvari koje diktira tržište.
Dakle, zaključak je kako Hajduk još uvijek nema sustav koji gradi mlade braniče sklone igri, nije to da se mijenja figura za figuru, već je do sada to uvijek bila neka posebna priča za svakog pojedinačnog igrača. Jasno da bi sustav bio nešto bolje, ali s druge strane, ne može se navijač žaliti niti na ovakve rasplete. Ostaje tu pitanje tko bi mogao biti sljedeći takav eksponat, ali isto tako treba biti objektivan. Da mi je netko prije godinu dana kazao da će se Branimir Mlačić prodati za pet milijuna eura, i to u klub kojem to nije baš novac kojeg će onako istresti (Inter se može kockati s tolikim iznosima, Udinese ipak mora imati projekciju da će im se ulaganje isplatiti), rekao bih mu „tko je Mlačić“, iako pratim i juniore. Tako da je nezahvalno pretpostavljati tko bi sad mogao iskočiti. Uostalom, tu se vraćamo na ono da sustava baš i nema, tako da se ne može na osnovu toga uprijeti prstom u nekoga.
Kockanje sa stoperima
Odlaskom Mlačića ostaje doduše jedna potencijalno neuralgična situacija za Hajduk. Klub je ostao na tri braniča. Šarliji i Skelinu koji se vraćaju nakon ozljede te Raciju koji s razlogom ima reputaciju malo divljeg nogometaša. Što nije karakteristika koja je najtraženija na poziciji stopera. Tu je i Diallo, ali u dosadašnjem dijelu sezone vidjelo se da se na njega ne računa baš ozbiljno. U načelu su tri stopera dovoljna za polusezonu, ne radi se o poziciji koju treneri vole previše rotirati. Ali jedna ozljeda ili jedan crveni karton mogu napraviti kaos. Tako da je ostanak na tri halfa, dok nema nekog mladića koji bi bio očekivana četvrta opcija za uletjeti (Gabrić možda?) ipak jedan oblik kockanja.
Foto: hajduk.hr
