Dvije su stvari, iz perspektive navijača Hajduka, iz susreta Zvonimira Bobana s novinarima medijski prošle jako tiho. Prva je bar donekle dobila pažnju Hajdukovaca na društvenim mrežama, Boban je kazao kako je Hajduk sada malo nervozan oko suđenja zbog nepravdi iz prošlosti.
Novinari koji prate Dinamo i koji su bili tu su zapravo dosta temeljito izbjegli pisati o ovome, jer zapravo govori kako je Hajduk bio u nepravednoj poziciji prije. Po društvenim mrežama se to malo vrtilo, ali nije bilo tekstova mainstream medija koji to problematiziraju. Nije iznenađenje Bobanova ovakva izjava, on zna što je bilo, već sam pisao kako je 2014. godine bio zapravo jedini nogometaš s renomeom koji je nakon prosvjeda te godine na Rivi ponudio svoju ponoć za opću navijačku akciju. BBB i Armada su odbili sudjelovati i to je ubilo Bobanovu ideju. A zagrebački novinari sada malo pišu o svemu tome, jer je većina njih, čast iznimkama, kako sad tetoši Zvonu Bobana isto radila i sa Zdravkom Mamićem. Pa bi pisanjem priznali i svoju ulogu u takvom despotskom nogometnom sustavu.
Pitanje trening kampa
No, jednu drugu stvar, koja se ne tiče povijesti nego budućnosti, nisu problematizirali niti navijači Hajduka. Valjda je to tako u našem društvu, bitnije je što je bilo prije, a ne što ćemo sada. Naime, Boban je najavio brzu gradnju kampa prve ekipe Dinama, koji će biti jednu stanicu dalje od stadiona, u Mandlovoj ulici. Gotovo pa ad hoc gradnja, tri terena i montažna zgrada (te zgrade više nisu kao od kartona, to su sad ozbiljni objekti za koje se ne može niti primijetiti da su montažni kad se zgotove, prednost im je brža gradnja). I bit će gotovo u trenutku kad se krene Maksimir rušiti, dakle već dogodine.
I to je ono što treba zabrinuti navijače Hajduka, puno više od toga da se klub okradalo na terenu. Jer, Dinamo će završiti stadion, kamp za mlade kategorije već ima uz njega, a stanicu dalje će imati kamp seniorske ekipe, koji će Dinamo i Grad Zagreb financirati u omjeru 40:60 posto. Boban je izašao s brojkom koštanja četiri do pet milijuna eura, ali kad se pogleda cijena zemljišta u tom dijelu Zagreba, očigledno govori samo o trošku kluba, ne i Grada.
Dok će Dinamo u dosta kratkom roku imati dva kampa i novi stadion, u Splitu će vjerojatno još uvijek trajati priča gdje uopće treba biti novi stadion, dok će se tereni za treniranje krpati Stobrečima, Žrnovnicama i sličnim lokacijama. Razina sportskog čuda je da Hajduk uz infrastrukturu koja definitivno ne prati rang natjecanja uspijeva sad već kontinuirano izbacivati mlade talente iz svoje akademije. No, ne smije se zavaravati, razlika između klubova će se zbog infrastrukture povećavati, i to je ono što treba brinuti.
Politika i Hajdukove uprave
Vjekoslav Viđak, Dragutin Matošić, Ante Kovač, Božidar Papić, Drago Urličić, Gordana Kosanović, Onesin Cvitan, Petar Slapničar, Nikola Grabić, Ivan Škaričić, Slobodan Beroš, Miroslav Buličić, Zvonimir Puljić, Ivan Kuret, Željko Kerum, Ivo Baldasar, Andro Krstulović Opara, Ivica Puljak i Tomislav Šuta. Popis je to gradonačelnika Splita od 1979. godine do danas, svi su oni i osobno odgovorni što Hajduk nikada, ali doslovno nikada, nije imao ozbiljan kamp za razvoj mladih igrača. Kako eto ovaj narod voli pričati o povijesnim nepravdama, podsjetimo kako je i sam Poljud jedna takva, danas se često zaboravi kako je prva ideja tih sedamdesetih bila da Hajduk dobije moderni nogometni stadion. Na kraju se izgradio mali olimpijski, zbog pokazivanja na Mediteranskim igrama i zadovoljavanja ega pojedinih političara. Kad je klub već izvisio na stadionu, posljedice čega se osjećaju i danas, moglo se bar urediti i trening infrastrukturu. Nije, i tako 45 i kusur godina.
Hajduk će tako ponovno upadati u rupu zaostatka za konkurentima, tešku infrastrukturnu, koja je dugoročno puno problematičnija od rezultatske, a neće biti ovaj put krivi niti Dinamo niti Grad Zagreb (iako će biti zanimljivo vidjeti kako će ovo pravno urediti, Europska komisija ne dopušta baš da javna uprava financira poslovne projekte, ali to se da zaobići, pitajte Reala). Bit će krivi prije svega splitski političari i splitske političke opcije. Ali i dosadašnje uprave Hajduka, nitko ih nije sprječavao da od zarade Lige prvaka 1994. godine ili prodaje Vlašića ili Vuškovića odvoje dva ili tri milijuna i kupe bar teren za gradnju u startu. Barcelona je uostalom tako krenula sa svojim kampom, prvo je kupovala terene pa naknadno gradila.
Godine političkog populizma bez pokrića (svi su se redom kleli u Hajduk) i okrenutost Hajdukovih uprava trenutačnom rezultatu, a ne gledanju budućnosti, doveli su do ove situacije. A s druge strane Tomislav Tomašević, iako je u mnogim stvarima pokazivao političko neiskustvo u vođenju velikog , po pitanju Dinama radi ekspeditivno. Za stadion ga ne zafrkavaju nikakvi arhitekti ili urbanisti, nitko ih ništa nije niti pitao, čak je gradska uprava izvela lukavi manevar s terenima uz Kranjčevićevu, radili su dodatnu parcelizaciju kako susjedi ne bi imali pravo izjašnjavanja o planovima gradnje. Nema analiza što i kako treba. Treba kamp prve ekipe? Evo ga, Mandlova, gradi se. Hajduk još nema pojma gdje će biti kamp, ako čega ikad biti, hoće na potezu oko stadiona trenutačnog, oko Splita, Klis, Divulje… Sve se to sada već godinama spominje, samo nitko da zabije prvu lopatu. A Hajduk dotle ima drugoligaške uvjete za trening.
Foto: hajduk.hr
