Krenuli smo s pregledom Hajdukove polusezone po segmentima, od golmana prema napadu. Najprije smo odradili golmane i obranu, možete čitati OVDJE. Sad je vrijeme je za presjek Hajdukove vezne linije u ovih šest mjeseci koji su iza nas. Dio ekipe s najvećim promjenama kroz polusezonu. Da ne dužimo, idemo po redu.
Capan – jeste već zaboravili da je Hajduk prvu utakmicu počeo s njim na poziciji šestice? Nažalost, ova polusezona je bila prijelomna, Marko vjerojatno od ove zime definitivno više nije dio Hajdukove svlačionice. Ta fina lijeva noga nije bila dovoljna da se probije do relevantnih igrača u prvoj postavi, u tom prvom meču je lošim postavljanjem izdržao samo 45 minuta na terenu i to je nekako bilo to.
Pajaziti – došao iz Gorice/Fulhama, ušao taj prvi susret protiv Zire i onda prva dva mjeseca vukao veznu liniju povremenim i hero footballom, kako bi se to moderno reklo. Vukao progresije sam, zbog svoje otpornosti na presing i duel. Prema kraju sezone ipak padao u igri, ali više kao posljedica promjena u taktici, nego nekog osobnog pada. Nije bilo više potrebe za herojstvom pojedinaca. Uz to, često je morao zauzimati poziciju šestice, koja jednostavno nije njegovo prirodno mjesto. Unatoč rotaciji kroz posljednja dva mjeseca, polusezonu završio s 90 posto uspješnosti dodavanja, što je granica vrhunskog rezultata. Ostaje dojam da mu se ipak treba pronaći adekvatnija pozicija, bliža golu. Jer iako je završio ovu dionicu bez zabijenog gola, ima nekoliko vratnica i nevjerojatnih obrana golmana, dakle, ulazi u prilike.
Skoko – započeo protiv Zire, još malo dobio s klupe priliku i potom poslan u Uskok na dvojnu registraciju. Igrač kojem je Hajduk ubio dobar dio prošle sezone niti ove nije baš tetošen od kluba. Ogroman talent i prodajni kapital, što se uvijek mora kalkulirati u klubu. Kao da opet ne znaju točno što s njim. Ukoliko je zaključak bio da je bolje da igra stalno u Uskoku, gdje je zapravo cheat mode u Drugoj ligi, ne bi ga se trebalo povlačiti s Klisa da vikendima sjedi na klupi za Hajduk. Nešto što bi stručni stožer i sportska sekcija kluba puno bolje trebali odraditi na proljeće.
Krovinović – i dalje metronom igre Hajduka i poluga balansa, na užas dežurnih zviždača koji su nakon odlaska Josipa Juranovića morali pronaći novu metu za frustracije. Kad Krovinović igra dobro, Hajduk igra dobro. A dobro igra češće nego su to mnogi spremni priznati. Ponovno se nbpodredio klubu, jer mu se uloga kroz ovih šest mjeseci mijenjala. Počeo je kao klasična lijeva osmica, da bi prema kraju razdoblja ipak ponovno spuštan na defanzivnog pivota u fazi obrane, dok je u napadu dobivao nešto ofenzivniju ulogu nego prije. Njegovi doprinosi najplastičnije se vide kod Šeginog gola Vukovaru, gdje je bio ideolog akcije koja je išla po špagi. Drugi najveći potencijalni resurs Hajduka za proljeće (Livaja je prvi), u njemu leži više golova i asistencija u ovakvoj igri, pogotovo ako klub dovede dominantnu šesticu u prijelaznom roku. Inače, u prvenstvu je završio s 85 posto točnosti dodavanja na protivničkoj polovici, to je nevjerojatan podatak.
Pukštas – ključni igrač veze ove jeseni. Jer je bio duel mašina na europski spektakularnoj razini. Momak je prvi po broju osvojenih duela na čitavom Starom kontinentu, istina, u jačim ligama je teže iznijeti taj dvoznamenkast broj duela po utakmici, ali ima i slabijih liga, pa svejedno ne bilježe takve brojke. Teror za protivnike u sredini terena, Pukštas pokazuje koliko je Gattuso bio unazadio ekipu, i to kao igrač koji u konačnici odgovara načinu igre Talijana. No, JuEsEj je jaka glava, nije kukao zbog prošle sezone, nego je treningom još pojačao svoje sposobnosti. Krajnje pitanje je hoće li na proljeće igrati. Hajduk treba prodavati, nije neka tajna da je Pukštas jedan od glavnih eksponata, iza sebe ima vrhunsku polusezonu…
Kalik – za njega se gotovo kod svakog trenera može napisati isti tekst. Počne kao prvo rješenje na prednjem veznom, zbog energije koju ima, onda mu ipak malo opadne minutaža, da bi kroz nastavak sezone završio na poziciji koja je često van pameti. Kod Gattusa je tako bio krilo, Garciji pak zna odigrati napadača pri kraju utakmica. Stvar je da je poziciju izgubio kad je Šego prebačen na špicu, jer nema potrebe za bjesomučnim veznim trkačem kad je devetka ona koja radi ogroman presing na protivničku obranu. Kalikov problem je da je njegov skillset generalno neodgovarajući za onu vrstu nogometa koju trenutačni trener najviše voli. I ukoliko dođe ta famozna šestica, Kalik će vjerojatno biti najveći gubitnik. Ukoliko se skroz ne preseli na napadača, iako je i tu pitanje koliko bi imao minutaže sa Šegom u sjajnoj formi (i koji donosi i ono što je Kaliku forte) te činjenicom da je tu još uvijek Marko Livaja.
Hugo – generalno najveća nepoznanica, ne samo u veznoj liniji. Došao je kao nekad veliki španjolski talent, koji već ima i nastupe za reprezentaciju, ali je zapeo u razvoju karijere. Nije prošao pripreme s nikim i to mu je bio ogroman teret. Potom ga Garcia nije baš gotovio kroz natjecanja. Da bi onda na kraju polusezone zaigrao od prve minute nekoliko dvoboja i pokazao zašto je bio nada čitavog španjolskog nogometa. Lopte koje on daje ne može nitko drugi. Nije ona šestica koja Hajduku treba, ne brani vrhunski prostor iza sebe, ali se pokazao i kao jako dobrom opcijom u onim trenucima kad se treba braniti. Primjerice, protiv Vukovara s igračem manje kadrovski prema protivniku i dva igrača manje u formaciji (teže se braniti osam na devet nego devet na deset). Hajduk je stajao defanzivno kompaktno, nije bilo puno tog prostora iza leđa za braniti, a kad bi Hugo, Krovinović i Melnjak uzeli balun, unatoč igraču manje u čitavom polju, stvarali su zone s viškom igrača i jednostavno sakrili loptu protivniku. Što je do dan danas zapravo najbolja nogometna obrana. Stoga, slijedi uzbudljivo razdoblje, ovog Španjolca treba vidjeti nakon što prođe pripreme.
ZAKLJUČAK: Puno je nedefiniranih stvari kroz polusezonu bilo u veznoj liniji, a zapravo ih je još više za nadolazeće proljeće.
Garcia se i sam tražio, počeo je s jednom šesticom i dvije osmice koje igraju široko, potom se faktički vratio na 4231 s dva pivota, da bi sezonu završio s nekim hibridnim sustavom, gdje je Krovinović u defanzivi bio na šest, a u ofanzivi bi bio osmica. Najsvjetlija točka svakako je Pukštas, koji probija granice fizikalnog nogometa, čisti duel stroj koji je sam uništavao vezne linije pojedinih protivnika, u Osijeku recimo zasigurno se njegovom transferu nadaju skoro jednako kao u računovodstvu Hajduka. Capan najveće razočaranje, jer se pokazalo da ipak nije rang za sadašnjeg Hajduka, veliki upitnici ostaju nad Hugom i Skokom.
Hajduku treba šestica, to je neupitno i nije neka velika tajna da potraga traje. No, Hajduku treba nekakav Kante ili Rodri, u gabaritima HNL-a i platežne moći Hajduka. Činjenica je da takvih igrača nema puno, a oni koji i jesu najčešće ili koštaju ili su čvrsto vezani za svoje klubove ugovorima, jer nitko ih ne pušta kad ih ima u rosteru. Medijski se spominje Pršir (iako je to, koliko ja čujem, zapravo puno dalje od realizma od onog što se piše i priča), ali ni to nije koncepcijski točno ono što Hajduku treba. U nekom širem lokalnom kontekstu to su Selahi i Radošević, iako bi Zuju trebalo malo skrivati u ofenzivnom dijelu. No, ima Hajduk napadačkog ofenzivnog potencijala i bez te neke šestice, ne bi to bio problem. Problem je da ni Selahi niti Radošević u ovom trenutku nisu baš najdostupniji.
Treba za kraj jedna napomena. S izuzetkom one crne rupe na Rujevici, Hajduk je imao defanzivno odličnu polusezonu, a veza je tu igrala veliku ulogu. Smanjili su potrebu ulaska braniča u direktne duele, vraćali su se odgovorno te obzirom na stil igre, Hajduk zapravo iz tranzicije nije primio puno golova, a tu je povratak veznih igrača uvijek ključan.
Foto: hajduk.hr
