Hajduk je remizirao s Varaždinom, u utakmici koja je bila onakva kakvu se moglo i predvidjeti, fizikalna i čvrsta, s gostima u srednjem bloku uglavnom, a Hajdukom u posjedu lopte. No, hajdemo mi to pomalo po točkama.
Prva zanimljivost je da je Hajduk odigrao dobro, koliko god to nekima bilo razočaravajuće jer nisu tri boda osvojena. No, da je situacija idealna, svejedno bi Varaždin bio najteži matchup Hajduku u ovakvoj ligi. A situacija nije bila idealna, utakmica je došla nakon teškog poraza, pred nju si ostao bez Pukštasa koji je energetski na razini Varaždina, najfizikalnije ekipe prvenstva. Uz to, Hajduk je protiv iskusnih gostiju izašao s ekipom koja je u prosjeku mlađa od 24 godine, rijetke su ozbiljne momčadi koje su s tim prosjecima godina. Plastično kazano, najmlađi prvotimac Varaždina Duvnjak bio bi u starijoj polovici Hajduka. Iz te perspektive, remi s mladom postavom protiv taktički najtežeg protivnika ne može se smatrati neuspjehom.
Taktičke zamke trenera
Druga stvar je da su treneri taktičkim postavkama pokušali iznenaditi protivnike. Varaždin je zaigrao s četiri u zadnjoj liniji, odustao je od trojke s jačim protivnicima, što je do sada bio običaj. Garcia je pak Almenu maknuo s izolacijskog desnog krila te je većinu vremena odigrao u veznoj liniji. Intencija je bila dobiti sigurnost u vezi s igračem viška, te pojačati defanzivnu tranziciju. Što je uglavnom uspjelo, imao je Varaždin dvije opasne kontre, no radi se o ekipi koja će protiv svakog u Hrvatskoj to napraviti, osim ako ne igraš bunker protiv njih. A budimo objektivni, Hajduk da na Poljudu protiv bilo koga zaigra bunker, stadion bi se do poluvremena raspao od zvižduka. Što je svakom treneru Hajduka teret, čak i Dinamovi imaju pragmatičniju publiku koja će povremeno istrpiti niski blok svoje ekipe.
Treće je da je Hajduk napade koncentrirao na desnu stranu protivnika. Više je razloga to uvjetovalo, prije svega odluka da Almena više drži središnje pozicije, jednostavno nije bilo izolacijskog igrača na drugoj strani. Drugo je da se pritisak radio na stranu gdje operiraju Manov i Latković. Najopasniji dio Varaždina, kojeg se tako natjeralo da se više bave obranom nego napadom, a ujedno se koristila činjenica da ipak nisu toliko defanzivno dobri koliko su bolja napadačka rješenja. I relativno je to dobro funkcioniralo, iako Ante Rebić nije imao svoj dan. No, Hrgović je odigrao dobro, njegovi centaršutovi su radili probleme gostima, tu je još jednom Krovinović pokazao koliko je bitan igrač, iako neki to neće vidjeti. Njegova dodavanja su takva da igrač u trku ne mora zastajati da prihvati loptu, već mu dolazi u prostor pravom brzinom da može nastaviti normalno trčati. Takve lopte u Hajduku mogu dati još samo Livaja i Almena od ovih napadačkih opcija.
Poljudski golovi Hajduku
Četvrta zanimljivost je da je prvo poluvrijeme bilo ono klasično za 0:0, Hajduk s pažljivom kontrolom susreta, Varaždin s dvije kontre koje su se neutralizirale… Ali onda još jednom Splićani primaju gol za međunarodnu razmjenu, kako se to nekada govorilo. Duvnjakov gol je savršen, ne postoji mogućnost za bolji šut i ne postoji golman koji će ono obraniti. Taj spisak megagolova koje Hajduk na Poljudu primi dodiruje pomalo ezoteriju. Sjetite se samo Sigurdssona i onog iz Gzire koji je toliko irelevantan nogometaš inače da se uopće ne sjećam imena. Ili se ne želim sjećati. Spektakularni golovi protiv Hajduka na domaćem terenu tjeraju očaj u genetski kod navijača, svaka generacija ima svoje traume. Tako mi gluposti Miladina i Runje protiv Rome.
Peta stvar je da je Varaždin ekipa koja je i protiv Dinama s početka meča igrala bolje, a onda je zbog očajnih branjenja prekida izgubila susret. I jučer su pokazali da su im prekidi bolna točka, Hajduk je stalno prijetio u tom segmentu, uostalom, poluvrijeme se završilo stativom nakon prekida. Nekima se lopta od okvira odbije van, nekima šut s 25 metara se od grede ubaci u gol. Korneri su bili stalna opasnost pred gostujućim vratima, šteta da se to nije pretvorilo u kakav gol.
Zelenika da, Zelenika uzme
Šesto je da je Varaždin na kraju darivao Hajduka, prvo je Zelenika sudjelovao u golu koji je Šego zabio, da bi zatim Boršić isključenjem doveo ekipu u poziciju da se 25 minuta grčevito brani. Omogućio je time Zeleniki da se iskupi za grešku kod gola, obranio je čuda na kraju. Zelenika da, ali Zelenika i uzme, u konačnici uz Malenicu najkonstantniji golman HNL-a. Koji je na kraju najzaslužniji kod Varaždinaca za ovaj osvojeni bod. Hajduk je dobro igrao s igračem više, kombinatorno su s lijeve strane ulazili u prilike, dok su s desne to radili centaršutevima. No, dobar protivnički golman i nedostatak sreće (Zelenikino boksanje lopte u vlastitu prečku) ipak su na kraju ostavili 1:1 kao krajnji rezultat.
Sedma zanimljivost je da smo još jednom vidjeli kako suđenje domaćih sudaca stvara nervozu na utakmicama. Pa onda jedan kriterij vrijedi na sredini terena, potpuno drugi blizu kaznenih prostora, a naknadna suđenja posebno su iritirala obje klupe. Daleko od toga da je imalo utjecao na rezultat, taj nekriterij je bio kriterijski, jednako neuravnoteženo je sudio na obe strane terena, istzaknimo posebno situaciju gdje je lošim postavljanjem faktički sudjelovao u akciji Hajduka, spriječavajući Varaždince da startaju na balun. A ni puštanje Zeleniki da stvarno dugo izvodi gol aute svakako nije za udžbenike suđenja.
Osma stvar je da je Varaždin dominirao u duelima, 48:36 je bilo za goste, i to je bilo očekivano u izostanku Pukštasa. Varaždinci su sastav kojem fizikom parirati može samo Lokomotiva, svaki drugi sastav (osim možda kompletnog Hajduka, koji u Amerikancu ima faktor x u tom segmentu) nema šanse dobiti ih u duelima. I to je zapravo glavni rezime, zašto remi nije neuspjeh. Duel bitka je u startu bila izgubljena, taj deficit se kompenzirao igračem više u vezi, zbog čega je morao patiti napad. Sve je to iznešeno s jako mladom postavom, i dok je s takvim pozicijama nedopustivo što se dogodilo u Rijeci, realno je očekivati da se u ovakvim utakmicama teško postigne dominacija.
Foto: hajduk.hr
