Knjiga Obična žena, autorice Hane Konse, sinoć je predstavljena u Nadbiskupovom kaštelu u Sućurcu.
Valentinovsku večer, u ulozi voditeljice i moderatorice, otvorila je ravnateljica Gradske knjižnice Kaštela Renata Dobrić. Prije no što će zvijezda večeri, autorica romana, preuzeti riječ, u program su nas uveli dobro poznati duo Nedo Kovačev i Miroslav Miše, koji mu se pridružio na harmonici.
Ova književnica i novinarka, koja se pisanjem bavi profesionalno tri i pol desetljeća, objavljuje priče na internetskim portalima, ljubavne romane, poeziju i kolumne, priču za djecu i književne predgovore, po prvi put je sinoć nastupila pred kaštelanskom publikom. – Zahvaljujem se svima koji su došli i poklonili mi svoje vrijeme. Kako mislim da profesija bira čovjeka, tako je mene pronašlo novinarstvo. Radila sam na raznim medijima ali najbolje sam se snašla u pisanim. – kazala je Hana na Renatino pitanje kako to da se počela baviti pisanjem.
Hana se osvrnula na novinarsku karijeru, početke u Slobodnoj Dalmaciji i istraživačko novinarstvo u Globusu. U sjećanju su joj ostali intervjui sa Goranom Ivaniševićem, Zdravkom Krstulović, za koju je rekla da je imala jednu posebnu eteričnost i ženstvenost, a radila je intervju i sa Borisom Dvornikom. Posebno je ponosna na intervju sa glumcem Čedom Martinićem koji joj se duboko urezao u sjećanje jer je to bio njegov posljednji intervju.
Na pitanje kako danas vidi novinarstvo, u usporedbi sa prošlim vremenima rekla je – Sve se promijenilo, pa i ja. Novinarstvo će uvijek postojati, ono ima svoj smisao. Sad se dogodio potres u Turskoj, vijest netko mora prenijeti. Situacija s medijima je danas puno bolja nego prije, mada, cenzure je uvijek bilo i uvijek će biti. Nakon vatre, internet je najveće postignuće civilizacije, on je kompletno promijenio svijet a naše starije generacije se ne snalaze u tim novim okolnostima.
Najdraži pjesnik i uzor joj je A.B. Šimić i njemu u čast izrecitirala je dvije njegove pjesme, Jedanput i Tužaljku, poslije koje su nas Nedo i Miroslav počastili sa pjesmama Jubin te od klape Šufit i Ostala si uvijek ista Miše Kovača.
– Ruske bajke su me očarale, kraljevići, princeze, šume, mama je radila u školi i oduvijek me privlačilo pisanje. Književni uzori su mi bili Ivana Brlić Mažuranić i Šuma Striborova, u mladosti Kundera, volim Murakamija, a omiljena knjiga mi je Stoner od Johna Williamsa. – rekla je na pitanje o najdražim knjigama.
Renata Dobrić pripremila je mnogo pitanja za autoricu. Pitala ju je, među ostalim i o lektiri, knjižnicama i ljubavnim romanima koje autorica, kako je sama rekla, piše s lakoćom i velikim užitkom.
– Mislim da je zadaća škole i sustava približiti knjižnicu i čitanje djeci. Sada su knjižnice pravi mali kulturni centri, mi smo onda imali samo knjige. Današnje generacije trebaju čitati Marulića i Hektorovića, lektira mora biti klasična. Žene vole čitati ljubavne roman, ja, recimo, volim izmaštati svoju idealnu ljubavnu priču i prenijeti je na papir. Žene se mogu identificirati sa ljubavnim romanima.
Osvrnula se i na temu odnosa muškaraca i žena, koje se dotiče u ovom romanu Obična žena. – Ravnopravnost da, ali muškarci i žene su biološki determinirani, to nas određuje. Idealan spoj tih različitosti stvara novog čovjeka. Tko se prilagođava, preživljava, treba poštovat biološki poredak, žene su uvjetovane s tim, kao što su i muškarci.
Pročitala nam je pjesmu bosanskohercegovačkog pjesnika Mensura Ćatića Jednom kad prestaneš tražiti ljubav, i rekla da je roman Obična žena plasiran i na njihovo tržište.
Knjiga govori o sedam žena koje predstavljaju sedam desetljeća, sedam etapa u ženinom životu.
– Ova knjiga bi trebala biti mjesto susreta autora i čitatelja. Roman se zove tako jer su ovo priče sviju žena, jer se običnim ženama događaju tragične sudbine, ali one unatoč tome nastavljaju dalje živjeti. Sve radnje u romanu su biografske i nisu biografske, čim si to napisao, to si jednim dijelom i proživio. To je jedna topla knjiga, trudila sam ju napisati što jednostavnije i na način da je svaka žena može razumjeti.
Za kraj nam je Hana rekla – Ljudi žele živjeti i to je ono najbitnije, a ljubav ovisi o kapacitetu osobe. Moje najveće životno postignuće je to što sam postala majka.
Foto: Ivana Topić