Mlada 22-godišnja Lucia Kujundžić otvorila je sinoć u dvorcu Vitturi svoju prvu samostalnu izložbu pod nazivom "Povjerovati pripovjedaču", a koja problematizira zapuštenu tvornicu Jugovinil u Kaštelima.
Radi se o multimedijski postavljenoj izložbi, koja je nastala kao diplomski rad mlade Kujundžić na Odjelu multimedije i animacije Umjetničke akademije u Splitu. Kako je to navela Mirela Vujević Duvnjak u katalogu izložbe, "zamišljena je kao velika umjetnička instalacija sačinjena od videoperformansa održanog na lokaciji bivše tvornice, prostorne trokanalne videoinstalacije reproducirane na trima masivnim retro-televizorima postavljenima na hrpu građevinskog otpada uzetog s izvorne lokacije, kao da su i same dio otpada; od narativno – eksperimentalnog filma, arhivskih fotografija, autorskih fotografija trenutnog stanja prostora s ostatcima arhitekture i od interaktivne prostorne instalacije načinjene od odabranih, rukom ispisanih izjava o tvornici na komadima paus papira obješenima o niti flaksa".
Kako to izgleda na samom mjestu događaja, u Vitturiju? Pa, nesumnjivo je kako je mlada autorica svojim postavom u dvorani postigla dojam nekakve postapokaliptičnosti i postindustrijalizma, onima mlađima od 50 godina sa svih strana će vrištati da je ovo kaštelanska verzija Mad Maxa. Jer ostaci Jugovinila savršena su scenografija za to, a anksioznost takvog prostora umjetnica je uspjela prenijeti u Vitturi. Kad se pogleda ova izložba čovjeku se dođe zapitati kako to da ruiniranu tvornicu nitko do sada nije koristio za snimanje filmova i serija postapokaliptične radnje. Inače, samoj uznemirenosti koju izaziva prostor doprinosi i zvučna kulisa izložbe, violinska izvedba koja bi se također uklopila u Mad Max scenografiju.
Ipak, samoj autorici nije postindustrijska scenografija bitna sama po sebi, već je prikaz te propasti nečeg što je nekad bilo glavni zamašnjak jednog grada, istovremeno i plus i minus, jer uz ekonomski probitak donio je i ekološki gubitak. A danas je samo ruina uz cestu.
"Ideja o ovoj izložbi je odavna u mojoj glavi, svi mi u Kaštelima živimo s tom tvornicom koja sada stoji kao uništeni znamen prošlosti. I kao neiskorišteni prostor. Ukupno sam nešo više od dvije godine spremala ovaj rad, ovu izložbu, nije to nešto što je došlo preko noći", priča nam Lucia Kujundžić. No, ona nije jedna od onih umjetnica koje se zadovoljavaju samo pokazivanjem nečega, diranjem kroz instalaciju. Ne, ovo je jedan vid angažirane umjetnosti. Jer ona vidi i kako je Jugovinil moguće iskoristit.
"Imamo jedan ogroman prostor u gradu, neiskorišten i devastiran, a istovremeno nemamo mjesto za mlade, gdje oni mogu doći, gdje se oni mogu izraziti. Ovo je pokazatelj da se takvi objekti mogu iskoristiti baš u tu namjenu, da na neki način i mladi imaju neki pozitivan odjek od njega, kao što su i naši stariji imali", priča nam Kujundžić, koja spominje kako Jugovinil nije izoliran slučaj, ima diljem Dalmacije na desetke ovakvih relikata nekadašnje industrije. Gledano iz te angažirane perspektive scenski nastup koji su odradili plesači u halama Jugovinila dobija dodatni značaj i može se na izložbi gledati i iz drugog kuta.
Treba spomenuti i najintrigantniji dio izložbe, onako povijesno gledajući. Svjedočanstava ljudi koji su radili ili koji su živjeli blizu Jugovinila. Što je bio i okidač za naziv izložbe, a dojmljivo su izloženi nasred dvorane, obješeni o plafon. I svoju punu izražajnost dobivali su tek ako je netko prošao pored njih, jer bi se krenuli njihati, odražavajući na neki način život. A zamijetili smo dva zanimljiva svjedočanstva, prvi koji kaže kako se pet do dva čekalo pred kapijom da zasviraju sirene za kraj radnog vremena, a druga je o tome kako svi na pitanje zašto je Jugovinil propao odgovaraju da je krivac politika. Ne znamo je li autorici to bila nakana, ali na ovaj način stavila je i svojevrsni epitaf na rubno kriminalnu deindustrijalizaciju tamo u devedesetima, dok je ona još bila mala djevojčica.
Sve u svemu, izložba za koju nećete požaliti ako bacite oko. Simbol jednog vremena, kako nam je sama autorica kazala, "željelo se potaknuti i nostalgiju na ta vremena dok je Jugovinil bio tu". Čak i ako niste ljubitelj konceptualne umjetnosti, sam dio s fotografijama je dovoljan razlog za doći, taj prijelaz fotografija iz vremena kad je Jugovinil bio moćni ekonomski gigant pa prijelaz na ruinirane hale koje su zarasle u brnistru i draču ostavlja dojam šoka. A na neki način, baš to umjetnost treba raditi, ne može biti izolirana od stvarnosti i povijesti.
Uspjeli smo u prolazu uhvatiti i Ivana Šutu, šefa Muzeja grada Kaštela, organizatora izložbe. On nam je kazao kako je sretan da ovi prostori mogu ugostiti mlade domaće umjetnike. "Možda će ovo biti poticaj i drugim mladim autorima da se okuraže i sami održe svoje samostalne izložbe ovdje", poslao je Šuta svojevrsni poziv. Inače, izložba je otvorena do 5. prosinca, može se pogledati u radno vrijeme dvorca Vitturi.
Foto: Ivana Topić