KAŠTELA OD SREDNJEG VIJEKA DO DANAS Po uzoru na ostale posjednike zemalja na prostoru između Trogira i Splita, koludrice reda sv. Benedikta samostana sv. Arnira u Splitu podigle su utvrdu kako bi zaštitile svoje težake od turske opasnosti. Sagradile su je na položaju zvanom Gomilica koja se nalazila južno od srednjovjekovnog sela Kozice u kojem su imale velik posjed. 1529. godine zastupnik samostana Ludovik de Cipicis sklapa ugovor s majstorima Jakovom Markovićem, Grgurom Livonićem i Pavlom Zudenićem iz Trogira o izgradnji kaštela. Prema ugovoru se obvezuju sagraditi jednu utvrdu na mjestu zvanom Gomilica koja je imala točno određene dimenziije širine i visine te da trošak snose spomenuti majstori izuzev materijala za izgradnju.
Tako je na podvodnoj hridi udaljenoj 40 metara od izvorne obale nastala utvrda kvadratnog tlocrtnog oblika dimenzija: sjever-jug 38m, istok-zapad 37,5m. Sastojala se od obrambenog zida i kule na sredini sjevernog zida, nad ulazom u utvrdu. Kako se u to doba uglavnom komuniciralo brodovima, na sredini južnog zida bila su morska vrata koja su sačuvana do danas.
Kaštel (Kaštilac) je s obalom bio spojen kamenim mostom. S mosta se u kulu ulazilo preko drvenog pokretnog mosta koji se u slučaju opasnosti podizao uz sjeverni zid kule, zatvarajući vrata.
Kada je u Kaštilcu ponestalo prostora za izgradnju kuća, seljaci su ih gradili na obali, na prostoru koji je prethodno bio zaštićen zidom. Zid se uglavnom nije sačuvao ali se djelomično sačuvala linija zapadnog dijela sjevernog i linija istočnog zida.
Na temelju arhitektonskog snimka naselja Kaštel Gomilica i usporedbe sa ostalim kaštelanskim utvrđenim naseljima može se pretpostaviti da su na sjeveroistočnom i sjeverozapadnom uglu naselja postojale kule. Pretpostavka o postojanju kula mogla bi se potvrditi istražnim radovima na položaju pretpostavljene sjeverozapadne kule. Inače sva su kaštelanska naselja imala kule u sklopu svojih obrambenih zidova, a njihova svrha je bočna obrana zida.
Kula Kaštilca
Kula Kaštilca je u velikoj mjeri sačuvala svoj izvorni izgled. Prizemni dio kule nadsvođen je bačvastim svodom izrađenim od sedre nad kojim leži pod prvog kata. Ostale međukatne konstrukcije kao i krovna su drvene. Južni zid kule izvorno nije postojao. Od svoda nad prizemnim kula je bila otvorena prema unutrašnjosti Kaštilca. Poznato je da su kule koje su građene u sklopu određenog obrambenog sklopa, kao što su u ovom slučaju renesansni kašteli, sa stražnje strane bile otvorene zato da se iz unutrašnjosti kaštela može imati punu kontrolu nad njom. Ulaznan vrata kule zatvarala su se s unutarnje strane drvenim vratnicama i učvršćivala drvenom letvom koja bi se ukliještila s obe strane vrata. S vanjske strane zatvarala su se drvenim pokretnim mostom. Druga strana pokretnog drvenog mosta oslanjala se na kameni most. Svi katovi kule su međusobno bili povezani drvenim ljestvama.
U 17. stoljeću kula gubi obambenu funkciju. U katastarskom planu iz 1769. godine spominje se još uvijek kao Torre de Castelo, ali u privatnom vlasništvu. Da bi se zadovoljila nova namjena, zida se zid prema jugu. U tom zidu ostavljaju se prozori na svakom katu. Na prvom katu postojala su vrata. Da li se drvenim strmim ljestvama ulazilo kroz njih u kulu ili su služila da se konopom podigne u kulu sijeno, teško je reći. Danas je veza među katovima ostvarena drvenim stepenicama jednostavne konstrukcije.
Bratovština svetog Sakramenta je godine 1853. u sjeverni zid kule ugradila sat sa zvonom koji je održavala sve do godine 1935. Sat je radio do osamdesetih godina.
U vrijeme kada je nasut prostor između naselja i Kaštilica i kad su uništeni gornji dijelovi mosta, uništen je i donji prag ulaznih vrata kule i izjednačen nivo nasutog platoa i unutarnjeg terena Kaštilca. Godine 1991. su ti uništeni dijelovi obnovljeni.
Danas je kula u lošem građevinskom stanju: drvena stubišta, međukatne i krovna konstrukcija jako su dotrajale, urušen je luminar na krovu tako da kroz novonastali otvor pada kiša, a veza južnog zida sa zidovima kule vrlo je slaba te postoji mogućnost da se uruši.
Detaljan opis izgradnje Kaštel Gomilice iznjela je Katja Marasović u Kaštelanskom zborniku br. 5.
