Situacija na Bliskom istoku u potpunosti izmiče kontroli, a uslijed rastućih napetosti i nemogućnosti postizanja dogovora između Sjedinjenih Američkih Država i Irana, cijela regija polako ulazi u kaos u kojem više zemalja traži mogućnost vlastitog nuklearnog naoružavanja. O tome što se točno događa na relaciji Washington – Rijad – Teheran i u kakvom se stanju nalazi iranski nuklearni program, u programu N1 televizije govorio je dr. sc. Tonči Tadić s Instituta „Ruđer Bošković“.
Protokol 123 i nuklearni apetiti Saudijske Arabije
Komentirajući informacije da Saudijska Arabija nastoji razviti ili nabaviti nuklearno oružje, Tadić je naglasio kako nitko u Rijadu neće javno priznati rad na nuklearnoj bombi zbog teških međunarodnih i političkih posljedica. Javna retorika u pravilu se odnosi na miroljubivu primjenu nuklearne energije, no ključni problem leži u obogaćivanju urana i postupanju s istrošenim gorivom u kojem se nalazi plutonij.
Saudijska Arabija je sa SAD-om potpisala takozvani Protokol 123, sporazum koji Sjedinjene Države imaju sa stotinjak zemalja u svijetu, uključujući i članice Euratoma. Taj se protokol oslanja na Sporazum o neširenju nuklearnog oružja (NPT), gdje države bez nuklearnog arsenala jamče da neće razvijati oružje u zamjenu za tehnologiju i gorivo.
Međutim, sporazum sa Saudijskom Arabijom razlikuje se od onog koji su SAD 2009. godine potpisale s Ujedinjenim Arapskim Emiratima. U slučaju UAE-a izričito je zabranjeno obogaćivanje urana na njihovu teritoriju, dok je u sporazumu sa Saudijskom Arabijom obogaćivanje dopušteno, a izostavljen je dio koji predviđa strogi nadzor Međunarodne agencije za nuklearnu energiju (IAEA).
„To je izazvalo opću uzbunu u Izraelu, ali i u samom SAD-u. Prema sporazumu, američke bi kompanije u Saudijskoj Arabiji trebale izgraditi vlastita postrojenja za obogaćivanje urana te o tome izvještavati američku vladu. Ipak, sporazum mora ratificirati američki Kongres i Senat, gdje slijedi tromjesečna burna rasprava“, pojasnio je Tadić.
Dodao je kako je Donald Trump nakon potpisivanja sporazuma zatražio od Saudijske Arabije da pristupi Abrahamovom sporazumu i prizna Izrael, što je tipičan Trumpov poslovno-politički manevar potpisivanja ugovora i naknadnog mijenjanja uvjeta. Tadić ističe da se Bliski istok ne može voditi na taj način te da su iranski, saudijski i izraelski čelnici svjesni takvih poteza.
Iranski nuklearni program: Gdje je 450 kilograma obogaćenog urana?
Osvrćući se na tvrdnje da je iranski nuklearni program uništen u ranijim američkim i izraelskim napadima, Tadić navodi da je riječ o političkom šumu bez pokrića u stvarnosti.
Iranski obogaćeni uran ne čuva se u metalnom obliku, nego u plinovitom stanju kao uranijat-heksafluorid, pohranjen u čeličnim spremnicima visine dva metra i promjera metar i pol. Svaki spremnik teži oko dvije tone, a ukupna količina u Iranu procjenjuje se na oko 700 tona plina raznih stupnjeva obogaćenja. Ti se spremnici nalaze na nepoznatim i dobro skriveni lokacijama.
„Iran u ovom trenutku raspolaže s oko 450 kilograma urana obogaćenog do 60 posto. Tehnički gledano, put od 60 posto do 90 posto obogaćenja – što je razina potrebna za nuklearno oružje – daleko je kraći i lakši nego put od 1 posto do 60 posto. S tom količinom, ako bi išli do 90 posto obogaćenja, Iran bi mogao izraditi 10 do 12 nuklearnih bojnih glava snage poput one bačene na Hirošimu“, upozorio je Tadić.
Za izradu takve bombe Iranu ne treba sofisticirano implozijsko oružje modernog tipa, već jednostavniji „topovski“ dizajn kakav je korišten u Hirošimi, a koji je i dalje dostatan za razornu snagu od 15 kilotona.
Američko i izraelsko bombardiranje ubrzalo iranska nastojanja da izradi bombu
Tadić ističe da je stvarni uzrok sukoba nastojanje da se Iran onemogući u samostalnom obogaćivanju urana i izradi bombe, dok je pitanje prolaza kroz Hormuški tjesnac tek sekundarna posljedica.
U cijeloj priči stvoren je potpuni paradoks: američko i izraelsko bombardiranje Irana s ciljem sprečavanja razvoja nuklearnog oružja zapravo je ubrzalo iranska nastojanja da izradi bombu kako bi se zaštitio od budućih napada.
Iskustvo iz sukoba Indije i Pakistana pokazuje da su obje zemlje nakon razvoja nuklearnog arsenala prestale s velikim međusobnim ratovima. Jedna škola mišljenja smatra da bi iransko ovladavanje nuklearnim oružjem dovelo do odvraćanja napada na Iran, no nuspojava bi bila lančana reakcija u kojoj bi vlastite nuklearne arsenale ubrzo razvili UAE, Saudijska Arabija i Turska. S druge strane, postoji opasnost da bi iranski nuklearni pokus bio izravan povod za preventivni izraelski nuklearni ili konvencionalni udar.
Znanstvena znanja o izradi nuklearne bombe danas su općepoznata i dostupna u literaturi poput „Los Alamos Primera“ iz 1944. godine. Za izradu je, uz tehnološko znanje, potrebna država koja je spremna izdvojiti oko 20 milijardi eura te posjedovanje fisijskog materijala. Budući da nuklearne elektrane grade i Turska, UAE i Saudijska Arabija, ključno pitanje regije ostaje kontrola istrošenog goriva.
Ograničenja IAEA-e i preuzimanje vlasti od strane Revolucionarne garde
Objašnjavajući ulogu Međunarodne agencije za nuklearnu energiju (IAEA), Tadić je naglasio da ta organizacija može obavljati inspekcije samo u zemljama potpisnicama Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja (NPT).
Izrael nije potpisnik NPT-a, zbog čega IAEA nema pristup izraelskim postrojenjima poput Dimone, kao što nema pristup ni arsenalima Indije, Pakistana ili Sjeverne Koreje. Iran formalno tvrdi da je član NPT-a, no pristup njegovim kapacitetima izuzetno je ograničen, pa IAEA svoje procjene o 60-postotnom obogaćenju urana temelji na uzrokovanju i analizi materijala s dostupnih lokacija.
Tadić smatra da su u procjeni rizika ključna dva pravila: države koje nabave nuklearni arsenal prestaju biti meta napada, ali time potiču sve susjede u regiji da učine isto.
Odgovarajući na pitanje je li svijet danas u većoj opasnosti nego prije šest mjeseci, Tadić je odgovorio potvrdno.
„Definitivno smo na opasnijem terenu. To potvrđuje i potez Saudijske Arabije koja želi vlastiti razvoj jer njene obavještajne službe znaju da je Iran bliže bombi nego ikada. Nakon što je u izraelskim i američkim akcijama likvidirano 137 iranskih dužnosnika, vjerskih vođa i političara, upravljanje državom de facto je preuzela vojna hunta generala Islamske revolucionarne garde (IRGC)“, zaključio je Tadić, dodavši kako vojne strukture u Teheranu manje mare za vjerske zabrane i diplomatske kompromise, što regiju neumoljivo vodi prema utrci u nuklearnom naoružanju.
Foto: Screenshot/N1
