Splet okolnosti doveo je do toga da ovih posljednjih nekoliko dana svako jutro moram put Splita, što je stvarno teret uvijek. Širina je gotovo pa mitska zvijer koja čeka na putu i za koju uvijek uključiš dodatnih 20 minuta u kalkulaciju koliko ti treba da dođeš. Mislio sam da ipak imam komparativnu prednost, moram biti u Splitu, ali nema precizne ure kada, klizno je, pa sam računao kako ću uspjeti naći neke džepove kad je promet manje gust. Znate ono, ciljate vrijeme kad oni što u punu uru moraju biti na poslu nisu na cesti.
Ali, ovaj život je pokazao bolnu realnost. Pojavio se netko pametan koji je „samo za sekundu“ promijenio ritam semafora i eto ti ga vraže. Širina je mutirala, postala je čudovište u kojem fizikalni relativitet dolazi do vrhunca, vrijeme tamo ne teče isto kao drugdje, ovih dana doći iz Kaštela u Split postaje prava Odiseja, samo uz Scilu i Haribdu je i Širina tu.
Strpljenje, hrana i Google Maps
Oboružani strpljenjem, pecivima za prezalogajiti u automobilu i dvije uključene Google Mapse, gospođa i ja smo i jutros krenuli na tu epopeju. Od Starog smo krenuli s gledanjem putova, najboljih trasa za probiti taj čep između dva grada koja se dodiruju. „Preko stare kad se skrene u Sućurcu 42 minute, preko Magistrale sat i minuta“ obavještava zakonita, zauzimamo stav da kod Vatrogasnog doma u Sućurcu silazimo na staru cestu. No, iskusni smo već, dani borbe sa Širinom su iza nas, u Gomilici još jednom gledamo. Eh, promjena situacije, Google uopće ne nudi donju cestu, ali sad kaže ako skrenemo kod Metroa lijevo da štedimo 12 minuta u odnosu na Magistralu.
Ništa, priprema za to, odlazak u lijevu traku, ali iza Vatrogasnog u Sućurcu ponovno šok, kolona kreće nekoliko desetaka metara iza. Tu već uključujemo osobne empirije, Gospođa inače radi na lokaciji koja zahtjeva svako jutro prolazak Širine, govori o nekom malom polumakadamskom putu koji skreće s Magistrale malo iza Sućurca. Idemo i dole, šta sad, kaos je potpun, ionako smo blizu potpune predaje. U Kaju malo nakon rotora ponovno kolona, daleko prije onog skretanja prema staroj cesti. Mic po mic, sve je jasnije da danas prolaza nema bez muke.
Iz čiste znatiželje gledamo Mapse, kao šta da sad samo moramo produžiti u Solin, rekoh de stavi Dom zdravlja tamo, koliko treba. Kaže 20 minuta, ali nekim potpuno lijevim cestama, treba ljudima kroz dvorišta u Ninčevićima prolaziti, mogli bi onda kod njih i doručkovati. Od gladi i rezignacije moram pojesti krafnu koju kao ne bih smio jesti, ali inhibicije padaju u vodu. Onako usput spominjemo rodbinu pojedinih političara u ružnom kontekstu, jasno je da žici rade. Vidimo napokn onaj pothodnik ispod Magistrale, skoro pa veselje, gore vozila isto idu mic po mic, gotovo pa je čitava slika ispred nas statična, kao da je fotografija. Čak se i Baka Slišković više kretao po terenu nego vozila ispred nas.
Iritantni radijski voditelj
Istovremeno čujemo na Radio Suncu voditelja koji priča o toj gužvi u kojoj se nalazimo, te onako izuzetno pametno preporuča ljudima da idu u 6.30 sati. Eto, nitko se toga nije sjetio prije njega, eto baš danas nismo krenuli u tu uru… Nastavlja sa svojim nebulozama, preporuča i odlazak vlakom. „Šta je idiote, onda trudnica s kolodvora neka ide pješke do Firula“ vrištim na radio, zakonita smiruje, uz dodatak da je ionako taj voditelj često naporan. E da, istovremeno na onom semaforu prije pothodnika pažljivo prolazimo, već duže vrijeme nitko više ne drži do svjetala na njemu, nema smisla, samo bi dodatno ubio promet i vjerojatno stvorio gužvu već i u Šibeniku. „Samo začepi i pusti neku glazbu“ ipak dodatno uzvikujem radiju, poslušao me.
Napokon smo na onom dijelu Stare kaštelanske koji je paralelan s Magistralom, gledam ljude u autima gore na toj navodno brzoj cesti, razmišljam se kako je njima bilo čitavo vrijeme u jednoj koloni, ovo kad tražiš najbolji put bar malo razbije monotoniju. Primjećujem i da nema debila koji pretječu čitavu kolonu jer eto baš se samo njima žuri. Svi shvaćaju da su živci na milijardu, takav manevar danas vjerojatno bi izazvao tučnjavu i dodatno usporavanje. Ako se svi osjećaju kao ja, lako moguće da bi bila i masovna tučnjava.
Dolazimo i do skretanja na Magistralu, i taj dio posljednjih dana ide sporije, baš su nešto ozbiljno zajebali sa semaforima. Ipak, u tri sekvence semafora dolazimo do križanja, a kad prođemo čisto je šok kretati se 70-80 kilometara na sat. Zaboraviš u gužvi da je to uopće moguće. Na kraju, sat i 35 minuta Novi – Firule, malo sam računao, vremenski bi nam se bilo isplatilo otići na Prgomet, autocestom potom do Dugopolja, pa dole na Split. Nekakvih 15-20 minuta bi uštedjeli, potpuna bizarnost. O tome da mi kraće treba za relaciju Novi – Ploče niti neću.
Leptirova krila
U ovih par dana tih Tantalovih muka sa Širinom čini mi se da sam shvatio što su uspjeli poremetiti. Ritam je takav da iz pravca Solina pušta nešto više vozila nego prije prema Ulici gardijskih brigada, ali onda onaj drugi semafor koji bi ih baš trebao propustiti tamo ne otvara dovoljno ranije od ovog glavnog iz smjera Kaštela prema Splitu. Tako da Kaštelani kad im se uključi zeleno ne kreću odmah, nego koju sekundu moraju sačekati da prođu Solinjani. I tih nekoliko sekundi od jutra već do sedam sati napravi gužvu koja je nesnošljiva.
Teorija determinističkog kaosa govori kako zamah krila leptira iznad Kine u domino efektu događaja može dovesti do oluje u Teksasu. Splitskim prometnim „stručnjacima“ se tako dogodio efekt leptira, ta sekunda koju su kako kažu promijenili je poput najgore pošasti stvorila kaos u Kaštelima i Solinu. U pomalo bizarnoj poziciji, sva tri ključna grada kao i Ministarstvo prometa, pod kontrolom su iste političke opcije, mislio bi čovjek da će ovakve stvarne životne probleme moći nešto efikasnije riješiti. Hoće šipak, sad se čuje kako traže dodatne analize, gospodo, dok vi radite analize, ljudi gube sate u kolonama jer je netko bio jako pametan i išao je promijeniti tu jednu sekundu. Strah me i pomisliti što će biti kad pređu na onaj posebni sustav regulacije, kojim će Split upravljati, bez znanja što se događa na semaforima u Solinu i Kaštelima prije Širine. Otupiti živce i pojačati količinu hrane u vozilu, za sada jedina moguća strategija za nas putnike. A još kad nam spuste ove iz tunela…
Foto: čitatelj
