DONOSIMO VAM ZADNJI DIO PUTOPISA
Veliki zaljubljenici u motocikle Kaštelani Ante Bedalov i Damir Komar odlučili su da je došlo vrijeme za avanturu; putovanje motorima do Afrike na kojem su u 25 dana prošli kroz osam država. Svoj put započeli su iz Splita do Valencije, a zatim nastavili svoju europsku avanturu do Gibraltara. Stigavši u Afriku odmah su krenuli u istraživanje Maroka i nakon sedmodnevne marokanske avanture na dva kola, došlo je vrijeme za Antin i Damirov povratak kući.
Dva sata kroz pustinju na devama
- Iz Midelta smo krenuli u Merzougu, selo koje se nalazi u blizini dine Erg Chebbi, jedne od najviših u Sahari koju još nazivaju i „vrata pustinje“. Tamo smo rezervirali smještaj u kampu, iako nismo znali koliko je kvalitetan jer kada smo ukucali na Booking ponudilo nam je jako puno različitog smještaja i teško je procijeniti koji je od njih kvalitetan, a koji nije. Kamp se nalazio u pustinji i trebali smo se voziti do njega. Mogli smo birati hoćemo li do kampa na devama ili se voziti četverociklima. Odlučili smo otići na devama, a vratiti se četverociklom. Dva sata smo na devama putovali do kampa, pri tome nismo znali da će put tako dugo trajati. Za deve smo se odlučili nas dvojica i još dvoje Nizozemaca, svi ostali su se odvezli do kampa. U pustinji je bilo nenormalno vruće, a deva jako neudobna. U kampu smo imali organizirane večeru i doručak. Zanimljivo je bilo to što, dok smo na devama išli kroz pustinju, vodič bi svako malo zastao, deve bi također zastale, a on bi se bacio u pijesak. Nije nam bilo jasno što radi, dva puta se bacio, a trećeg puta izvadio je daždevnjaka (salamander) i od čovjeka do čovjeka dolazio i pokazivao nam ga – pričaju Ante i Damir.
„Majmunski prsti“
- Sljedećeg dana krenuli smo prema Todri i Dadesu, dvjema spektakularnim klisurama smještenim u planinama Visokog Atlasa koje su zaista prekrasne. Vidi se da je to područje turističko, bilo je jako puno autobusa punih turista. Tog dana, došli smo kod jedne obitelji, i momak nam je predložio planinarenje koje bi trajalo oko dva sata, ali mi smo bili jako umorni. U blizini se nalazi brdo koje se zove "Majmunski prsti", niz neobičnih kamenih formacija koje zaista podsjećaju na prste. Prema legendi, mladić i djevojka iz dva berberska plemena posvađali su se prije svog vjenčanja. Tijekom svađe, počeli su se gađati hranom. Kada je bog to vidio, pretvorio ih je u kamene stešce i zbog toga se zovu "Majmunski prsti" (Monkey Fingers). Bili smo jako umorni, uhvatila nas je viroza, imali smo grlobolju i nismo imali snage pješačiti dva sata do tamo. Sa sobom smo nosili sve vrste lijekova, osim onih koji su nam stvarno trebali, onih za grlo. Kod tog domaćina jeli smo najbolji tajine koji se priprema dva do tri sata i to je jedini ispravni način pripreme. Kada bi ga naručili u restoranima bio bi gotov za oko pola sata, ali to nije pravi tajine – objašnjavaju nam Ante i Damir.
Game od Thrones i najveća solarna elektrana na svijetu
- Prešli smo najviši cestovni prijelaz u cijeloj zapadnoj Africi visok više od 2000 metara koji se nalazi na Visokom Atlasu, a zatim krenuli u Marakeš. Putem smo posjetili Ait Benhaddou, grad pod zaštitom UNESCO-a u kojem se snimala serija Game of Thrones. Na putu do Marakeša prošli smo pokraj grada Ouarzazate. Dok smo se vozili vidjeli smo ogromnu bijelu točku. Tu se nalazi jedan toranj, a pored njega nešto poput svijetle kugle koja nas je pratila satima. Bez obzira s koje smo strane prolazili, uvijek je bila tu pored tornja i izgledala je spektakularno. Nismo znali o čemu se radi. Kako smo dolazili bliže svjetlo je bilo sve jače i jače. Shvatili smo da smo stali pokraj najveće solarne elektrane na svijetu, Noor Ouarzazate. Ona ima veliku sabirnicu koja izgleda poput goleme vatrene kugle. Nije bilo moguće ući unutra, pa ju nismo mogli slikati, a s puta ju nismo slikali jer nismo znali što je to. Kada smo stigli u Marakeš i shvatili da je to najveća elektrana, bilo nam je žao što ju nismo snimali dok smo se vozili. Na tom području smo se i razboljeli. Kada smo došli u Marakeš tražili smo ljekarnu koju nikako nismo mogli pronaći. Iako smo se radovali Marakešu, nismo ga obišli i već sljedeći dan krenuli smo put glavnog grada Rabata – pričaju Ante i Damir.
Nesrazmjer bogatstva i siromaštva
- Rabat je prvi grad u Maroku koji ne izgleda kao afrički grad, jako je moderan, čist, izgleda europski. Grad ima i tramvaj, kao da si u Zagrebu. Žene, posebno mlađe, rijetko nose hidžabe. Dok smo bili u manjim gradovima, vidjeli smo tradicionalne ljude, a ovdje su ipak malo liberalniji. Medina im je urednija, šira, sve izgleda kulturnije. Ogroman je nesrazmjer bogatih i siromašnih; bogati su jako bogati, siromašni jako siromašni, nema srednje klase. Kada vidiš djecu, staneš sa strane, a malo dijete te gleda i maše i kroz ogradu govori "money, money". U Rabatu smo imali dobar hotel, konačno smo za doručak imali salamu, iako nije bila svinjska. Po prvi put smo imali pravi europski doručak i to je bio naš zadnji dan u Maroku. Nakon doručka otišli smo na trajekt. Putem je puhao jak vjetar, pa smo stali na benzinsku postaju i vidjeli motor ispred nas sa slovenskim registracijskim oznakama. Razveselili smo se jer smo vidjeli nekog "našeg", a i on se nama razveselio kao da smo prijatelji cijeli život. On je također išao kući. Tako smo se svi odjednom skupili i krenuli zajedno do trajekta – pričaju nam Ante i Damir.
59 sati vožnje trajektom
- Ukrcavanje u trajekt trajao je 5 sati. Prošli smo dvije kontrole, pokazali karte, a zatim je uslijedio prolazak motora kroz rengen. Slikali su nam motore samo izvana, ali Ante je zapeo jer im nije bilo jasno kako je HR Hrvatska, oni su mislili da je to Mađarska. Uzeo mu je putovnicu i nekoga nazvao. Čuješ nekakvo mumljanje i onda Hrvatska. Ante mu je pokušao objasniti, spominjao je Luku Modrića, ali ovaj ga ništa nije razumio. Nakon 10 minuta ga je pustio. Na trajektu smo se očekivali odmoriti, međutim, put je trajao 59 sati. Imali smo sreću što smo uzeli sobu u kojoj smo bili sami, dok su dva Slovenca koja smo upoznali, bili u odvojenim sobama s Marokancima koji su bili poprilično neuredni. Nismo htjeli kuhati u našoj kabini, jer kada bi otvorio vrata, sve je smrdjelo. Vidjeli smo da svi kuhaju, pa smo onda i mi rekli ok, kuhat ćemo. Na trajektu nismo imali interneta. Možeš ga kupiti, ali gigabajt košta 15 eura. Bonbon je Anti uzeo 60 eura zato što se slučajno spojio na neku pomorsku mobilnu mrežu i nije se uspio dovoljno brzo isključiti. Trajekt kreće iz Tangiera, staje u Barceloni i onda nastavlja do Genove. Opet smo se našli u Barceloni, ali samo 3-4 sata za ukrcaj i iskrcaj. Nismo znali što bismo radili, a nismo se mogli čuti sa svojima. Samo smo kuhali, ležali, spavali, družili se sa Slovencima. I tako, nakon 59 sati kada smo napokon došli u Genovu, pozdravili smo se s našim novim prijateljima i krenuli dalje - kazali su nam Damir i Ante.
Izlet u Rijeku i povratak kući
- Taj dan je plan bio iz Genove otići u Trst. Tijekom puta željeli smo još malo produžiti i tako smo stigli u Rijeku. Vozili smo se otprilike 620 km do Rijeke i to nam je bio najduže prijeđen put u jednom danu. Prošetali smo se Rijekom i sljedeći dan došli doma. Gledajući slike s putovanja, i dalje ne možemo vjerovati što smo sve proživjeli i preživjeli u 25 dana i prijeđenih 7500 kilometara kroz osam država – ispričali su nam Ante i Damir.
Foto: Privatni album
