DONOSIMO VAM TREĆI DIO PUTOPISA
Veliki zaljubljenici u motocikle Kaštelani Ante Bedalov i Damir Komar odlučili su da je došlo vrijeme za avanturu; putovanje motorima do Afrike na kojem su u 25 dana prošli kroz osam država. Prvi dio putopisa pratio je njihov put od Splita do Valencije, a drugi dio ostatak njihove europske avanture. Svoju avanturu na dva kola Ante i Damir nastavljaju u Africi istražujući Maroko.
Plavi grad i marokansko gostoprimstvo
- Stigli smo u Tarifu, najjužniju točku Europe. Ukrcali smo se na trajekt i odahnuli jer odlazimo iz Europe i napokon prelazimo u Maroko. Ono što nam je bilo zbunjujuće je činjenica da je trajekt krenuo u 16 sati, da put traje sat vremena, a mi smo u Tangier stigli u 16 sati. Zbog čega je to tako? Marokanci su prestali koristiti zimsko računanje vremena, tako da u toj zemlji tokom cijele godine traje ljetno računanje vremena. Za nas je to bilo odlučno jer smo stigli prije mraka, ali dočekala nas je njihova birokracija. Morali smo ispunjavati imigracijske obrasce, dali su nam papir koji nikako nismo smjeli izgubiti. Nakon što smo prošli kontrole, otišli smo u Chefchaouen, grad poznat po kućama obojenim u brojne nijanse plave boje koji je apsolutno predivan. Objasnili su nam da su grad u plavo obojili Židovi koji su se kao izbjeglice tridesetih godina prošlog stoljeća doselili u grad, a za njih je plava boja značajna kao simbol vjere i povezanosti s Bogom. U Chefchaouenu smo pri put doživjeli marokansko gostoprimstvo. Ljudi misle kako su naporni jer ti stalno prilaze i pitaš se što sad hoće, a oni te samo pitaju odakle si i požele ti dobrodošlicu. Jako su znatiželjni i na to se treba naviknuti. Djeca su nas pitala smiju li se slikati na našim motorima koji su im bili jako zanimljivi jer oni uglavnom voze male skutere, takvih motora kod njih nema. Dok smo se vozili djeci smo davali petice jer su istrčavali na ulicu čim bi čuli zvuk motor i pozdravljali nas. Kada god smo vidjeli stajalište gdje bi bilo lijepo stati, odmah bi se pojavila dvojica koja su prodavala uglavnom različite minerale. Skrivaju se iza velikih stijena i kada staneš, samo počnu izlaziti i tako je bilo na svakom stajalištu do pustinje – objašnjavaju nam Ante i Damir.
Čaj od mente i tajin
- U Maroku je teško pronaći pivo, moraš se jako potruditi. Obično svaki grad ima samo jedno mjesto, i obično se radi o kafiću ili trgovini koji se nalaze na skrovitom mjestu. Mi volimo popiti pivo, pa sam je to bio najveći problem u Maroku, kao i njihov doručak koji se sastoji od različitih namaza, jaja, meda, datulja, maslina, izvedenice zdenka sira i kruha. U Maroku je pivo jako skupo, limenku smo platili šest eura, ali sve ostalo je jeftino. Gdje god smo se okrenuli bili smo osuđeni na čaj od mente. Kroz cijelu Europu nam je dan bio koncipiran tako da bi se za doručak najeli i do navečer ne trebali jesti, eventualno nešto malo prigristi. To nam se u Maroku poremetilo jer bi za doručak pojeli malo i za dva sata bili smo gladni. Svaka država u kojoj smo bili nije bila skuplja od Hrvatske. Iz Chefchaouenua smo stigli u Fes. Medina u Fesu gotovo je u potpunosti očuvan srednjovjekovni grad, a njihova tržnica (bazar) splet je uličica u kojima se s jedne i druge strane nalaze mali dućani čiji te vlasnici vuku za rukav i hoće ti pod svaku cijenu nešto prodati. Kupili smo šafran, najskuplji začin na svijetu, koji je tamo jako jeftin. Svaki dan za ručak jeli smo tajin - marokansko jelo koje se obično priprema u glinenom loncu s poklopcem u obliku stošca. Lokalno stanovništvo jako je ponosno na to kako su uređene njihove kuće i terase i kada dođeš kod njih, obavezno te provedu kroz cijelu kuću – pričaju nam Ante i Damir.
Skupa slika
- Nakon Fesa, preko Ifrana stigli smo u Midelt, grad u visokim ravnicama između planinskih lanaca Srednjeg Atlasa i Visokog Atlasa. Razlika u temperaturi je bila velika, jer je u Fesu bilo skoro 30 stupnjeva, a na području Srednjeg Atlasa 12 stupnjeva. Velika razlika u temperaturi bila nam je problematična što se tiče odjeće, jer nismo znali što obući, stalno smo se skidali i oblačili. Stigli smo u malu šumu u kojoj su majmuni atrakcija i Ante se htio slikati s majmunom i dati mu nešto za jesti. Naravno, to nije bio problem jer vam je lokalno stanovništvo za vratom i odmah vas opkole, daju vam šaku kikirikija i uzmu mobitel kako bi vas slikali. Ante je znao da će nešto morati platiti, ali jedan ga je tražilo 40 eura, a zatim je došao i drugi koji je također tražio 40 eura. Došli su i do Damira koji ih je odmah odbio. Ante je krenuo u raspravu s njima i jednom je dao 20ak eura samo da ode, a drugi se naljutio jer nije dobio ništa - kazali su nam Damir i Ante.
Vještina ulijevanja čaja
- U Mideltu smo upoznali jednog dobrog domaćina, koji nam je ustupio garažu, a smještaj nam se nalazio na pola puta do pustinje i jako je popularan među motoristima. Njegova majka spremala nam je doručak uz koji nam je poslužila čaj. Zanimljivost kod njihovog čaja je da kada ga ulijevaš, čajnik moraš držati jako visoko u odnosu na šalicu. U početku nismo tako ulijevali, jer nismo znali, pa je konobar vratio čaj natrag i pokazao nam kako se pravilno ulijeva. Oni se ponose svojim čajnicima i što čaj možeš uliti s veće visine, a da je mlaz neprekinut, to je čajnik kvalitetniji. Ljute se ako ulijevaš čaj normalno, pa smo morali u javnosti ulijevati čaj s pola metra visine – objašnjavaju Ante i Damir.
Sve osim goriva puno jeftinije od Hrvatske, svugdje je policija
- Na ulazu i izlazu svakog većeg grada su policijske kontrole, motoriste srećom ne diraju. Njihov problem je velika nezaposlenost, stoga to rješavaju tako da ljude zapošljavaju u policiji. Ima ih jako puno i možete ih pronaći na svakom koraku. Policije smo se nagledali više nego civila, ali motore stvarno ne diraju, za razliku od automobila koje pregledavaju. Veliki udio turista su upravo motoristi i ako voziš normalno, nitko te ne dira. Iznenadili smo se koliko su ceste u Maroku odlučne, ali gorivo im je 1,20 eura što je začuđujuće skupo, s obzirom na to da je sve ostalo jako jeftino. U Francuskoj i Italiji je gorivo bilo daleko najskuplje od svih zemalja kojima smo se vozili. U Francuskoj je bilo preko dva eura, a u Italiji se lako zeznuti jer imaju opciju self-service i opciju s uslugom gdje vas oni posluže, ali vas prevare jer sve vi obavite, a onda vam naplate po litri 20 centi više. Svaka država u kojoj smo bili nije bila skuplja od Hrvatske, a Maroko i Portugal bili su najjeftiniji. U Maroku je zaista sve jeftino, jedino što smo skuplje platili je limenka piva koja je koštala 6 eura– pojašnjavaju nam Ante i Damir.
...Nastavak Putopisa čitajte u nekim od narednih tekstova...
Foto: Privatni album
