DONOSIMO VAM DRUGI DIO PUTOPISA
Veliki zaljubljenici u motocikle Kaštelani Ante Bedalov i Damir Komar odlučili su da je došlo vrijeme za avanturu; putovanje motorima do Afrike na kojem su u 25 dana prošli kroz osam država. U prvom dijelu putopisa pratili smo njihov put Europom od Splita do Valencije. Svoju europsku avanturu Ante i Damir nastavljaju u Madridu, glavnom gradu Španjolske.
Madrid vs Barcelona
- Nakon Valencije krenuli smo u Madrid, po nama jedan od ljepših gradova na cijelom putu. Ne možemo reći najljepši jer je cijeli Maroko bio poseban. Definitivno najljepši grad u Europi. Iako je u srcu Španjolske i nema more, stanovnici imaju mentalitet kao da su s mora. Kada smo bili u Barceloni, Barcelona je bila sterilna, uredna, sve je kao po špagu. A onda dođeš u Madrid, grad koji je iznimno živ, posebno navečer. Kada bih povukli paralelu s Hrvatskom, Barcelona je Zagreb, a Madrid je Split. Iako smo očekivali da će biti obrnuto. U Barceloni je zanimljivo to da nema gužve, nismo mogli vjerovati da u toliko velikom gradu nema gužve na cesti. Ali, Madrid je Madrid. Ciljali smo da nam smještaj bude bliže centu jer nismo imali previše vremena za gubljenje na javni prijevoz. Morali smo poslati mail gradu da nam odobri ulazak jer je Madrid jedan od gradova koji je zabranio ulazak automobilima koji imaju Euro 3 normu. Pronašli smo garažu u koju se možemo parkirati jer, iako smo znali da smo u sigurnim gradovima, tražili smo smještaje koji imaju garažu i zbog vremenskih uvjeta jer su nam motori bili toliko natrpani, da je bilo lako nešto uzeti s njih. Obišli smo grad, bili smo na Santiago Bernabeu, tražili Luku Modrića, ali nismo ga pronašli – pričaju nam Ante i Damir.
350 km dnevno
- Za sve gradove u kojima smo bili smještaj smo rezervirali dan ranije. Tijekom putovanja postali smo toliko komotni da smo u zadnji tren, sat, dva prije dolaska smještaj rezervirali preko Bookinga. Jer nikada se znate točno hoće li se nešto dogoditi, do kada ćemo imati volje voziti se, pa nije imalo smisla previše unaprijed rezervirati. Kad se podijeli kilometraža cijelog puta sa brojem dana koliko smo vozili, mi smo dnevno, svaki dan vozili 350 kilometara. Ali, puno smo mi to komotnije radili nego što bi drugi ljudi radili. Odlučili smo da želimo ići polako jer želimo nešto i vidjeti. Većina motorista izbjegava gradove i zaustavlja se putem, pa što vide. Ali, mi smo odlučili putem što manje vidjeti, a onda se zaustaviti u nekom gradu i tamo izaći navečer, večerati, prošetati gradom. Većina ljudi nama se čudila jer oni dođu u kamp, prenoće ondje i ujutro krenu dalje, a mi smo razgledavali – objašnjavaju nam Ante i Damir.
Grad kojeg je osnovao rimski car August
- Nakon boravka u Madridu, krenuli smo u Portugal, ali kako je to bio prevelik zalogaj za jedan dan, slomili smo put na pola, a grad koji je bio na pola puta je Merida. Na putu do Meride, dok smo se vozili, vidjeli smo mjesto koje se zove Santa Olalla. To je grad kao iz meksičkih sapunica. Ljudi izgledaju kao da su izišli iz jedne takve serije, s brčićima, svi su užurbani, a kuće su im ogromne. Bilo je to jedino mjesto gdje smo skrenuli s brze ceste. Navigacija nas je odvela na benzinsku pumpu, koja nije bila na brzoj cesti, pa smo igrom slučaja došli u Santa Olalla, ugodno malo mjesto u kojem smo ostali skoro dva sata i koje nam se jako svidjelo. Stigli smo u Meridu, grad kojeg je osnovao rimski car August. Poseban je po tome što ima najbolje sačuvane rimske ostatke na cijelom Pirenejskom poluotoku. Također, jako lijep grad s relativno malo stanovnika. Španjolci kada odlaze u mirovinu često se odlučuju živjeti upravo u Meridi. Stanovnici Meride pretežno su stariji ljudi koji traže mir jer je mjesto stvarno mirno i lijepo, a cijene su povoljne. Boravili smo u modreno uređenom apartmanu na dvije etaže u 110 kvadrata koji nas je koštao 50-ak eura, a čiji je vlasnik bio iznimno susretljiv za sve što nam je trebalo. S Meridom smo završili vožnju Španjolskoj, a zatim krenuli u Portugal, u Lisabon – rekli su nam Ante i Damir.
Najzapadnija točka Europe
- Odsjeli smo u kampu koji se nalazi malo izvan Lisabona. Lisabon nam za naše putovanje nije bio toliko bitan kao Cabo da Roca koji se nalazi 40 kilometara od Lisabona. Kada smo stigli u kamp, odmah smo postavili šatore i otišli do Cabo de Roce. Jedna od najljepših stvari koje smo doživjeli je trenutak kada dođeš do te litice i shvatiš da je to kraj Europe i da je s druge strane oceana Amerika. Bilo je predivno, jako vjetrovito i bilo je jeko puno ljudi. Upoznali smo Makedonce koji su primijetili naše tablice i s kojima smo nakratko popričali, a upoznali smo i jednog Nijemca koja se zajedno s nama vratio u kamp. U Lisabon smo stigli navečer. Grad je iznimno studentski i prepun je uzbrdica – pričaju nam Ante i Damir.
Utrke i najjeftinije pivo
- Nakon Lisabona, otišli smo u Portimao, grad na jugu u kojem smo ostali dva dana. Na Google Maps-u smo vidjeli da postoji „Algarve race cycling“ – nešto s trkama, super, idemo. Kada smo stigli, dočekali su nas zvukovi motora, 300 na sat, bilo ih je sigurno tisuću. Pomislili smo da smo došli na vikend utrke jer se tamo vozi MotoGP i Superbike World Championship. Došli smo u subotu, a utrka je bila u nedjelju. Propustili smo treninge i kvalifikacije, ali nam je gospođa rekla da možemo sutra kupiti samo kartu za utrku i tako smo odlučili ostati dan duže. U Portimaou su krenule ljetne temperature, bilo je plus 30 plus. S obzirom da je grad na oceanu, htjeli smo se okupati, ali bilo je prehladno. Kada smo ušli u Portugal, svi su nas pitali idemo li u Portimao jer je to njihovo glavno ljetovalište. Ono što je zanimljivo su cijene, pivo u centru Portimaoa košta 2,50 eura, to nam je najjeftinija piva koju smo popili. U hotelu u kojem smo boravili bili smo jedini gosti jer smo došli van sezone. Portimao je nekad bio ribarski grad, čemu svjedoče i murali na zgradama s motivima ribarskih mreža. Kako je vrijeme prolazilo, grad se sve više pretvarao u turističku destinaciju. Zanimljiva stvar u Portimaou je ta kada naručite u restoranu meso, sami ga pripremate. Donesu vam mali grill na kojem ćete ga peći. Idućeg dana otišli smo na utrku koja je bila jako zanimljiva, vidjeli smo i padove, bilo je puno ljudi, sve skupa neočekivano i super iskustvo – kazali su nam Ante i Damir.
Paella i flamenko
- Iz Portimaoa smo se vratili u Španjolsku i otišli u Sevillu. Sevilla nam je bila u konkurenciji za prvo mjesto za najljepši grad. Međutim, razočaralo nas je što je navečer grad bio prazan. Zbog toga nam je Madrid broj jedan, najljepši grad u koji bismo se rado vratiti. U Sevilli smo ostali dva dana, odsjeli smo u najgorem hotelu, ali to nam nije pokvarilo dojam o Sevilli koja je zaista jedan od najljepših gradova. Kolijevka je flamenka koji je posebno oduševio Damira. U Sevilli se nalazi Plaza de toros, najveća arena za borbu bikova koju nismo mogli razgledati jer se preuređivala, ali smo posjetili njihov muzej. Konačno smo probali čuvenu paellu koju zbog kasnijeg otvaranja restorana u Valenciji nismo imali vremena probati. Prošetali smo se po gradskoj četvrti Triani, starom dijelu Seville kojeg most dijeli od moderne Seville. I u Sevilli smo svratili na tržnicu, to nam je postala opsesija. Kada smo vidjeli koliko je živahno na tržnici i koliko svega ima za kupiti, odlučili smo da ćemo u svakom gradu u koji stignemo posjetiti tržnicu koja je zaista duša grada – ističu Ante i Damir.
Majmunčići i muke pri kupovanju karata
- Nakon obilaska Seville odlučili smo posjetiti Gibraltar, vidjeti poznate majmunčiće i njihov vrt te istražiti jesu li su njihove trgovine uistinu jeftine. Istina je da su trgovine jeftine za one koji imaju novca, za nas definitivno nisu. Vrt s gibraltarskim majmunima je bio prekrasan, ali im se nismo previše približavali jer su nas upozorili da, ako ne budemo držali čvrsto torbu, oni je mogu oteti i tražiti će nešto za jelo da bi je vratili. Čudo jedno, mali inteligentni lopovi. Trebali smo kupiti karte za prelazak Gibraltarskog tjesnaca iz Tarife u Tangier, u Maroko, ali karata nije bilo. Ulogirali smo se u aplikaciju za kupnju karata – karata nema. Instaliramo drugu aplikaciju u kojoj karata ima, ali ne za motor. U sljedećoj aplikaciji ima karata za motor, ali nisu dostupne. I tako smo nekih 10-ak minuta pokušavali. Kada smo napokon pronašli karte i htjeli platiti, nije nam prošlo. I sve se ovo događa baš na 1. april, nevjerojatno. Ante je ostario 10 godina u tih 10 minuta. Nekim čudom, ipak smo uspjeli – pričaju nam Damir i Ante.
...Nastavak Putopisa čitajte u nekim od narednih tekstova...
Foto: Privatni album
