Ovogodišnja nagrada grada Kaštela za životno djelo dodijeljena je Marinku Kovačevu za izuzetna postignuća u odbojci i veslanju, za značajan doprinos razvoju glazbene i likovne umjetnosti te promicanju ugleda grada Kaštela.
Sedamdeset petogodišnji Marinko diplomirani je pravnik. U mandatu gradonačelnika Josipa Berketa obnašao je dužnost zamjenika gradonačelnika, a potom još dva mandata kao vijećnik Gradskog vijeća. Od najranije mladosti član je Odbojkaškog kluba Mladost iz Kaštel Lukšića u kojem je ostvario više od 20 godina igračke karijere nakon koje ostaje uz Klub, nekoliko mandata kao predsjednik, posebno kada je Klub pod imenom Mladost Marina Kaštela uzastopno osvojio šest naslova prvaka Hrvatske, dva državna Kupa i zapažene rezultate u europskim natjecanjima. Sudjelovao je u osnivanju i bio dugogodišnji predsjednik Veslačkog kluba „Marina Kaštela“, a bio je i član Upravnog odbora Veslačkog saveza Dalmacije i član Upravnog odbora Hrvatskog veslačkog saveza. Kao vrlo mlad postao je glazbar Hrvatskog glazbenog društva „Biranj“ iz Kaštel Lukšića, svirao je klarinet i tenor saksofon, a potom je obnašao funkciju predsjednika Kolegija puhačkih orkestara Splitsko-dalmatinske županije. Bio je član i drugih udruga i društava poput Likovne udruge „Osvit“ gdje je sa svojim likovnim ostvarenjima sudjelovao na više skupnih izložbi, Udruge maslinara, Odbojkaških veterana, Kluba darovatelja krvi, a bio je i sudac porotnik Županijskog suda u Splitu.
Što vam znači ova nagrada?
- Nakon toliko godina rada, odricanja u sportu, u svemu što sam radio, zaista je lijepo primiti ovu nagradu. S obzirom da sam davno već u mirovini, 75 godina sam navršio, i onda kad rekapitulirate sve što ste postigli i kad vas se sjete ljudi, kao što su se mene sjetili moji iz odbojke i glazbe, onda vam je to uistinu zadovoljstvo i ponos. Proveo sam cijeli život u odbojci i glazbi, kasnije i kroz udruge, a imao sam i epizodu u politici. I onda polako, kad dođete u godine, stigli su unuci, malo polje, malo ribolov i neke druge zanimacije. Ali drago mi je da su se ljudi sjetili. Ono što mi je posebno drago je što sam imao podršku obitelji i moje supruge. Zbog odbojke, veslanja, glazbe, pa kasnije i politike puno sam izbivao od kuće i zato veliko hvala mojoj obitelji na razumijevanju i podršci jer bez njih ne bih sve ovo postigao. Vrijeme provedeno u sportu i glazbi bilo je jako lijepo. Zadovoljstvo je da vas na kraju prihvati grad, ljudi u gradu i svi koji su mi dali podršku. Svima im se zahvaljujem na tome – ponosno nam je kazao Marinko.
Od najranije mladosti član ste OK Mladost u kojem ste ostvarili više od 20 godina igračke karijere. Kako gledate danas na taj uspjeh?
- Rođen sam u Lukšiću, sa istočnu stranu crkve nalazi se moja stara kuća. Igralište za odbojku bilo je sa zapadne strane crkve, pa je normalno da sam kao dijete odmah počeo s odbojkom. Skupila se ekipa iz okolnih ulica i tako smo krenuli igrati odbojku. Igrao sam više od 20 godina. Paralelno sam se počeo baviti i glazbom, ali sam se ipak opredijelio za odbojku s kojom sam prošao sve. U ono vrijeme sve je to bilo amaterski. Skupljali smo novac za putovanja, mjesna zajednica nam je pomagala da uopće možemo putovati. Uglavnom smo putovali po Hrvatskoj, Sloveniji i Bosni i Hercegovini tako da je to bio čisti amaterizam. Ali smo bili jedna klapa, društvo. Imali smo trenera kojeg se uvijek sjetimo, Vinka Butjera, trenera koji nas je potakao, s kojim smo se šalili i proživljavali puno toga. To je bio lijep period u mladosti koji smo mi, kao ekipa, prošli s odbojkom – prisjeća se Marinko.
Kao predsjednik OK Mladost uzastopno ste osvojili šest naslova državnih prvaka, dva državna kupa i zapažene rezultate na europskim natjecanjima. Koji je recept za takav uspjeh?
- Kada sam prestao igrati odbojku, ostao sam u Klubu te postao predsjednik. Nakon nekog vremena, s obzirom da je odbojka tradicija u Kaštelima, moj prijatelj Joško Berket se angažirao i u odbojci. Trener Ivan Rančić je krenuo sa mladima, htjelo se nešto napraviti kada je odbojka u pitanju i tako je sve krenulo. Šest godina za redom smo bili prvaci države. Skupili smo ponajbolje igrače, igralo se dobro, bili smo stvarno dobri. Jedan period sam bio predsjednik Odbojkaškog saveza Dalmacije, a bio sam izabran i u Izvršni odbor Odbojkaškog saveza Hrvatske. Recept za uspjeh je imati dobrog sponzora i mogućnost da angažirate, pored svojih mladih igrača, igrače koji su tad u Hrvatskoj nešto značili. I onda, kad se sastavi dobra ekipa, onda to krene. Mi smo imali dosta igrača iz Mladosti i dosta njih iz vani. Imao sam sreće što sam imao dobrog zeta koji je igrao odbojku, Francesca Corsinija, koji je došao ovdje u Kaštela i koji je dao svoj doprinos rezultatima koje smo ostvarili. Kada smo postali prvaci 2012. godine imali smo dobru ekipu, a nakon toga smo svake godine željeli biti još jači. Nama su Zagrepčani rekli da im je dosta nas iz Kaštela jer je zagrebačka Mladost bila neprikosnovena u Hrvatskoj, a onda smo se pojavili mi – ističe Marinko.
Kažu da su sport i glazba povezani, i Vi ste dokaz tome. Kao vrlo mlad postali ste glazbar HGD Biranj gdje ste svirali klarinet i tenor saksofon. Zašto baš ta dva instrumenta, svirate li ih i danas i koliko danas uživati u glazbi?
- U osnovnoj školi, u koju sam išao u Dvorac Vitturi, tražili su mlade koji će početi učiti svirate instrumente i tako sam ja započeo s klarinetom. U HGD Biranj sam svirao kao mlad, zatim sam se opredijelio za odbojku, ali sam se kasnije ponovno aktivirao u Birnju. Počeo sam s klarinetom, a potom sam, kao malo stariji, počeo svirati saksofon. Sviranje klarineta je malo složenije, svira se sa svim prstima i trebalo je više vježbe. Kada sam prestao igrati odbojku, rekli su mi da krenem sa saksofonom jer je malo lakši za sviranje. I tako sam počeo sa kolegom Ivanom Reljom svirati tenor saksofon. Više ne sviram, sada samo komentiram glazbu. Mi penzioneri skupimo se skoro svako jutro na kavi i komentiramo koncerte našeg Birnja, ali i drugu glazbu. Period koji sam proveo u Birnju zaista je bio predivan. Bili smo jedna generacija jako dobrih glazbara, a i Ivan Relja okupio je više ljudi, doveli smo prave dirigente koji su nas vodili. S Birnjem smo putovali vani, a bili smo i na raznim natjecanjima. Proglašeni smo najboljim puhačkim amaterskim orkestrom u Hrvatskoj 1994. godine. Tradicija se nastavila dalje, a s predsjednikom Ivanom Biliškovim, Biranj se još više razvijao. Naš najpoznatiji koncert bio je za 110 godina postojanja u splitskom HNK pod ravnanjem maestra Vjekoslava Šuteja. Bio je to zaista izvrstan koncert. Poslije toga, a i danas, mladi imaju odlične dirigente, i danas se nastupa. Drago mi je da je tradicija i odbojke i glazbe nastavljena dalje. Eto, mali doprinos tome sam dao i ja. Još uvijek se iz Birnja sjete nas penzioniranih glazbara, zovu kad je neka fešta. Pravimo društvo mlađima i prenosimo im neka naša iskustva – kazao nam je Marinko.
Bili ste jako aktivni i u Veslačkom klubu gdje ste doprinijeli osnivanju kluba, a djelovali ste ne samo na lokalnoj razini, nego i u županiji i šire. Kakve vas uspomene vežu za taj period života?
- S ekipom iz Kambelovca i Joškom Berketom, s kojima sam bio prijatelj odlučili smo pokrenuti nešto drugačije. Kako je Joško krenuo s Marinom, razmišljali smo da treba napraviti nešto uz more i ideja je bila Veslački klub. On je sa svojom pomoći oko čamaca i ostale opreme sve organizirao i krenuli smo u veslanje, a mene je potaknuo da se više aktiviram. To je bio jedan novi klub uz pomoć splitskih klubova koji su nam pomogli da sve organiziramo i tako je sve krenulo. Išli smo po svih regatama, u veslanje je drugačija organizacija, imate regate i državna natjecanja. Na državna natjecanja obično smo išli na Jarun, a regate su bile svugdje po Hrvatskoj, po Dalmaciji, išli smo i u Osijek, a bili smo i vani. Veslanje u Kaštelima održava se i dalje što mi je jako drago i to je lijepa stvar. I tu smo stvorili jednu dobru ekipu i uz pomoć dosta ljudi nastavilo se dalje. Obavljao sam više funkcija, pa sam tako bio predsjednik kluba, bio sam u Upravnom odboru Veslačkog saveza Dalmacije nakon čega su me predložili u Upravni odbor Veslačkog saveza Hrvatske – prisjeća se Marinko.
Bili ste dio i drugih udruga, poput Likovne udruge „Osvit“, Odbojkaških veterana, Kluba darovatelja krvi, od kuda crpite energiju za sve aktivnosti?
- U jednom periodu imali smo udrugu „Osvit“ gdje smo se uspjeli organizirati i počeli crtati. Tada sam započeo crtati u tušu koji je dosta precizan način rada. Najviše sam crtao masline, a kada san bio vani onda su to bile zgrade, kuće i slično. Sa ostalim članovima izlagao sam svoje slike maslina u tušu. I to je trajalo nekoliko godina, izlagali smo po Kaštelima, na aerodromu, pa čak smo neke slike nosili i vani. Uvijek se rado sjetim toga, a i moji me stalno pitaju zašto se opet ne bih počeo baviti crtanjem. Bio sam i u udruzi vinara, nosio vino na ocjenjivanje i dobio nekoliko nagrada. Za vrijeme Domovinskog rata aktivirao sam se i u Klubu darivatelja krvi gdje sam 50-ak puta dao krvi. Sve je došlo nekako u svoje vrijeme, pa je u jednom trenutku nešto postalo dominantno, pa sam se bavio time, pa je došlo nešto drugi i tako vam to ide. U svemu čime sam se bavio sam uživao, ali to je zahtijevalo i često odsustvo od doma i supruge koji su mi kroz sve to bili podrška i bez kojih se bih ostvario sve ovo – naglašava Marinko.
S obzirom na brojne sportske i društvene aktivnosti, jeste li zadovoljni svime učinjenim?
- Sigurno da sam zadovoljna sa svime. Veliko je zadovoljstvo primiti nagradu grada jer je ipak to kruna mog životnog puta. Prijatelji su mi rekli svaka čast, a neki su se i iznenadili kako sam ja toliko toga prošao, ali nije to sve bilo odjednom, nego malo po malo i skupile su se godine. Dok sam bio dogradonačelnik za vrijeme Berketa, u odbojci smo imali najveće uspjehe. U tom periodu smo stvarno prepoznali šta za grad Kaštela znači tradicija u odbojci, ali i u glazbi kroz koje smo promovirali naš grad – ističe Marinko.
Foto: Ivana Topić
