Ovogodišnja nagrada grada Kaštela za životno djelo dodijeljena je Tonću Tadinu za izniman doprinos očuvanju i njegovanju kaštelanskog i hrvatskog folklora. Šezdesetosmogodišnji Tonći završio je Fakultet elektrotehnike i brodogradnje, a paralelno sa svojim poslovnim i obiteljskim vezama, vrlo rano započinje njegov umjetnički put u očuvanju i njegovanju tradicijske plesne baštine.
Već 25 godina umjetnički je voditelj i koreograf KUD-a „Ante Zaninović“ kojem je dodijeljena skupna nagrada grada Kaštela za 2024. godinu. Uz rad u KUD-u „Ante Zaninović“ postavlja svoje koreografije drugim društvima (HKUD „Matija Gubec“, KUD „Punat“), te pomaže u radu društvima koja nemaju voditelje (KUD „Sv. Roko“, KUD „Jadro“, KUDŽ „Filip Dević“, KUD „Kvadrilja“).
KUD „Ante Zaninović“ osnovan je u rujnu 2000. g. s ciljem očuvanja tradicijske nematerijalne baštine Kaštela. Očuvanje, zaštita i promicanje nematerijalne pjevne, plesne i kulturne baštine naše županije, osobito Kaštela, osnovni je višegodišnji program koji društvo provodi uz potporu lokalne zajednice, tijela lokalne samouprave te Ministarstva kulture. KUD „Ante Zaninović“ dobitnik je mnogobrojnih nagrada i priznanja: za scenski prikaz „Kaštelanska narodna četvorka“, za koreografiju „Izresla ruža rumena“, na međunarodnom festivalu u Filderstadtu u Njemačkoj, te je sudjelovalo na mnogim festivalima i kulturnim razmjenama diljem Europe i svijeta. Protekle dvije godine društvo je sudjelovalo na Državnoj smotri „Vinkovačke jeseni“, na manifestacijama TZ Kaštela: Kaštelanske promenade, Praznik cvijeća, Nostalgija, Miljenko i Dobrila, a te na Međunarodnom festivalu folklora u Kaštelima „Za jubav tance igraše“ koji se organizirao 22. godinu za redom.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Povodom dobivenih nagrada razgovarali smo s Tonćijem i njegovom suprugom Maricom, predsjednicom KUD-a „Ante Zaninović“ o njihovoj ljubavi prema folkloru koju su prenijeli na svoju djecu, ali i na članove KUD-a, osnivanju i djelovanju KUD-a, istraživanju plesova, promicanju pjevne, plesne i kulturne baštine na različitim festivalima i smotrama.
Dobili ste nagradu za životno djelo, a KUD „Ante Zaninović“ skupnu nagradu Grada. Što vam znače nagrade koje ste dobili?
- Dobivanje nagrade znači jedna radost. Znači da radite 45 godina, a meni je radost raditi i tu radost dijeliti s drugima. Radost se tada ne dijeli već se umnožava. Mislim da je najveća sreća i radost kada svoje znanje možete podijeliti s drugima. Ovo je ujedno i dvostruki osjećaj. Prvi osjećaj je super, dobio sam nagradu i znači da nešto vrijedim, da sam nešto dao, a onda se sjetim da je nagrada za životno djelo što znači da imam puno godina. Lijepo je da čovjek doživi godine, znači da si zdrav, da živiš – ponosno nam je kazao Tonći.
Kako je sve počelo, odakle ljubav prema folkloru?
- Sve je počelo davne 1976. godine. U Kambelovcu u to vrijeme nije bilo aktivnosti za mlade, nije bilo ni sportskog kluba, a mladi su htjeli napraviti nešto kako bi se zabavili. Kada sam bio dijete bilo je folklora, glazbe, dramske sekcije i kao dijete sam glumio u predstavama. Uvijek sam govorio da ću biti glumac, ali život me odveo u elektrotehniku. Napravili smo 1976. folklornu sekciju u koju smo doveli ljude iz Trogira kako bi nas učili plesati. Ja sam više bio za rock and roll i govorio sam ma gdje ću ja, ali ako želiš biti primjer drugima da nešto nauče onda si morao i ti dati primjer. I tako sam počeo plesati i išlo mi je dobro. Međutim, nije bilo financija , nije se mogao plaćati voditelj, nisu se mogle kupiti nošnje i to je trajalo samo godinu dana, nakon čega smo petorica nas, na nagovor voditelja, otišli plesati u Trogir. Malo, po malo, putovanja, zabave, ples, društvo i tako sam ostao do 1979. kada se osnovalo društvo u Donjim Kaštelima kojeg je trebao voditi moj prvi voditelj šjor Branko Šegović koji je za voditelja predložio mene. Tako sam nakon dvije godine plesanja postao voditelj sve do 1983. i mog odlaska u vojsku – ispričao nam je Tonći.
Ispričajte nam kako ste upoznali suprugu i kako ste ljubav prema folkloru prenijeli na nju.
- U društvu Donja Kaštela upoznao sam svoju sadašnju suprugu, moju Maru koju sam doveo u folklor i tako smo prohodali. Kada sam se vratio iz vojske, društva više nije bilo. Tada sam se opet vratio u Trogir gdje sam vodio dječju grupu, a dvije godine kasnije supruga i ja smo se vjenčali – priča nam Tonći.
- Ja sam u to vrijeme paralelno išla u srednju školu i išla sam u glazbenu školu. Završila sam srednju glazbenu školu, a nakon toga u fakultet i znanje koje mi posjedujemo zajedno smo stjecali i međusobno nadograđivali, ja s glazbene strane, on sa plesne i tako svih ovih godina – dodaje Marica.
Plesali ste i vodili grupe u Solinu i KUD Adriachem, a zatim osnivate KUD „Ante Zaninović“. Kako je došlo do toga?
- Zaposlio sam se u Solinu i nisam mogao stizati na probe u Trogir. Šjor Branko je tada vodio probe i u Solinu, pa smo nas dvoje prešli tamo. Koliko je bila želja i ljubav prema folkloru govori i to da sam od 20.30 do 21.45 bio na probi, a zatim išao raditi treću smjenu. Tamo smo vodili dječju grupu, a poslije i pripremnu. Nakon Salone, otišli smo u KUD Adriachem i napravili akciju u pet škola u Kaštelima. Skupili smo u svakoj školi po 20-30 plesača i u svakoj školi držali sekcije folklora. Skupili smo tako preko stotinu djece. Nakon određenog broja godina, nismo imali iste ciljeve. Mi smo željeli da što više potičemo mlade, tražili smo da se osnuje naš orkestar, ali stariji nisu imali previše razumijevanja, pa smo otišli iz društva. Mislili smo da se nakon toga više nećemo baviti folklorom. Tada je pok. Marin Bedalov predložio da napravimo novo društvo KUD „Ante Zaninović“ kojeg smo osnovali 2000. godine. Nismo imali ni nošnje, ali svi mladi koji su bili u društvu, prešli su kod nas – prisjeća se Tonći.
Kako su izgledale prve godine KUD-a?
- Počeli smo od nule. Shvatili smo da sve što uložimo od članarine koju smo dobivali, jer prvu godinu nemate pravo na dotaciju od Grada, trebamo uložiti u nošnje. U svibnju 2001., na prvu turneju koju smo organizirali u Kranju, išli smo s posuđenim nošnjama. Tada sam okupila mame i bake tadašnjih članova koje su znale šivati i vesti, imali smo slike originala i originalne nošnje po kojima smo kupovali materijal i sami šivali. S vremenom smo za svaku koreografiju radili nove nošnje. Danas imamo odlične nošnje koje na sceni izgledaju kao originali, samo nam fale još neki dijelovi. U početku smo imali i dječji zbor koji je pjevao na raznim događanjima u Kaštelima, a odlazili smo i na dječje festivale. S njima smo izdali tri CD-a, od kojih su na jednom božićne pjesme. U našoj prvoj godini imali smo i skupinu pučkih pjevača. Za odlazak na prvu smotru Međunarodni folklorni festival u Kranju trebali smo povesti klapu, a kako smo mi pjevali u crkvenom zboru u Kambelovcu pozvali smo starije pjevače od kojih smo saznavali stare kaštelanske pjesme da pjevaju s nama u Kranju. Otpjevali smo jednu crkvenu pučku, a u autobusu putem do Kranja učili smo tradicijski pjevati u tri glasa: prvi, drugi i bas. Dosta pjesama smo naučili i tako je zaživjela i ta skupina sve do 2012. g. – priča nam Marica.
Kada ste osnovali KUD primarno vam je bilo istraživanje kaštelanskih plesova, pa ste tako iz zaborava oteli kaštelansku narodnu četvorku. Kako je izgledao proces istraživanja i postavljanje četvorke?
- Radili smo na način da najprije istražujemo svoje. Od šjor Branka Šegovića smo naučili svega 3-4 kaštelanska plesa koja je on istraživao te o njima predavao na Hrvatskoj školi folklora. Kada smo počeli istraživati, počeli smo od Kaštelana koji su te plesove plesali ili gledali jer se radi o plesovima koji su se izvodili do Drugog svjetskog rata. Jedan od prvih kazivača bio je Ivo Cvitić koji je napisao stihove „Od stoljeća sedmog“ te je često dolazio kod nas. Stalno je govorio o kaštelanskoj narodnoj četvorci koja mu je bila pred očima, ali zbog godina nije ju mogao otplesati. Snimili smo njegove komande, riječi, pa čak i početnu melodiju i sve to stajalo je u ladici do trenutka kada nam je sin završio u bolnici u Zagrebu. Režim u bolnici je bio takav da sam s njim mogla biti samo tijekom popodneva, pa sam jutra provela u Institut za etnologiju i folkloristiku u kojem radi moj kolega Joško Čaleta. Zamolila sam ga da dođem pogledati materijale koje oni čuvaju o glazbenoj kulturi Kaštela. Tamo sam pronašla mnogo materijala, a među njima i audio zapise ljudi koje je dr. Ivan Ivanča intervjuirao i mogla sam ih drugačije iščitati jer sam razumjela taj govor. On je napisao kratke crte i zapisao stihove koji su se pjevali u nekim plesovima. Šjor Branko je dobio notni zapis, a Ivanča je od ljudi dobio stihove i melodiju i tako smo mi počeli slagati kockice. Pronašli smo i hrpu bilježnica pok. Ivana Careva te manji dio onoga što su ljudi, istražujući Kaštela, poslali poštom Institutu za etnologiju i folkloristiku. Sve skupa ne bi urodilo plodom i Tonći ne bi stvori koreografiju četvorke da mi nismo istraživali i kod kuće. Obišli smo na desetke obitelji po Kaštelima, pet godina smo mi to slagali. Velika pomoć je bio kolega Vladan Vuletin iz Štafilića koji me nazvao jer je istražujući Bijaćku vilu našao puno notnih zapisa plesova. On mi je dao kaštelansku narodnu četvorku za klavirski izvod. Barba Ivo Cvitić rekao mi je prvu komandu, kako počinje kvadrilja, objasnio mi je da se ona plesala kao finale večeri jer ju nije mogao plesati svatko. Vodio ju je capo od bala koji je izvikivao komande. Kada sam odsvirala početnu melodiju otkrila sam da je upravo to ono što je on pjevao i tako smo počeli slagati priču. Četvorku smo postavili 2003. g. i Zaninović ju je otplesao na svojoj smotri to ljeto, a na zimu 2004. g. izveli smo je na 1. Festivalu hrvatskih novih koreografija u organizaciji Hrvatskog društva folklornih voditelja i koreografa – prisjeća se Marica.
Uz kaštelansku narodnu četvorku istraživali ste i druge plesove i sve materijale uobličili u knjigu. S obzirom da se i dalje bavite istraživanjem plesova, planirate li objaviti još jednu knjigu?
- Paralelno s istraživanjem kaštelanske narodne četvorke, proučavala sam trogirsku kvadrilju, francusku kvadrilju, odakle su došle kod nas, kako su se udomaćile, zašto se one zovu kvadrilje, a ovo se zove narodna četvorka. Sav taj materijal sam uobličila u knjigu koju mi je tiskalo Zavičajno društvo Bijaći i uskoro bi trebalo izaći drugo prošireno izdanje u kojem su navedeni i drugi kaštelanski plesovi do koji smo do sada došli. Ali istraživanje tu ne završava, to je neprekidno traženje i kopanje i uvijek nešto novo saznate iz Kaštelanske glazbene povijesti – ističe Marica.
Svoje znanje unaprjeđivali ste na seminarima, a u međuvremenu ste postali profesori. Koje seminare trenutno vodite?
- Školovali smo se na seminarima Hrvatskog folklora koje je tada, u Jugoslaviji, držao Prosvjetni sabor Hrvatske. Tamo sam dobio ponudu za dođem plesati za Lado. Međutim, otići u Zagreb i ostaviti moja Kaštela, nije imalo smisla. Kroz sve ovo vrijeme išli smo na škole folklora i dugo godina smo bili asistenti Branku Šegoviću za dio Trogir, Kaštela, Split, Makarska, Podgora, Šolta, Brač, Hvar i Dubrovnik. Školu folklora je preuzela Matica iseljenika u vrijeme Domovinskog rata. Andrija Ivančan, koji je bio voditelj škole, rekao nama je da mi preuzmemo kolegij od Branka Šegovića. I dalje održavamo seminare koje organizira Hrvatski sabor kulture, ali i seminare koje organizira KUD "Kvadrilja" – priča nam Tonći.
- Tonći je preko FOKA-e licencirani voditelj. Po njihovim kriterijima postoje kategorije, tko je što i ne može svatko biti sve. Morate imati određeno znanje, završenu školu, morate postaviti šest koreografija koje su registrirane u ZAMP-u koje netko morao procijeniti, ne možete tek tako postaviti koreografiju. Na taj način su uveli nove ljude koji rade nove koreografije, ali one moraju biti procijenjene stilski, glazbeno i u ostalim elementima – dodaje Marica.
Sudjelovali ste na brojnim festivalima i smotrama diljem Hrvatske i svijeta. Koji su vam najviše ostali u sjećanju i zbog čega?
- Bili smo na Vinkovačkim jesenima kao predstavnici priobalja s prvom grupom četiri puta, a s dječjom tri puta te u Čakovcu na Državnoj smotri koju organizira Hrvatski sabor kulture. Sudjelovali smo na desecima folklornih festivala preko CIOF-a u Makedoniji, Mađarskoj, Poljskoj, Slovačkoj, Njemačkoj, Italiji, Ukrajini, Švedskoj… Bili smo i na festivalu Hrvatska ruža koju organiziraju Hrvatski iseljenici u Stuttgartu. Dva puta smo slali naše djevojke u nošnjama na natjecanje Najljepše djevojke u narodnoj nošnji Brodsko kolo. Prvi puta je naše djevojka bila 2003. g. i osvojila je drugo mjesto obučena u originalnu bakinu nošnju. Drugi put na Brodskom kolu 2014. kada je naša djevojka osvojila prvo mjesto. Mi smo tada bili u Zaprešiću na nastupu na kojem smo predstavljali Kaštela. Rekli su nam da trebamo dati jednu djevojku za natjecanje u nošnjama. Spremili smo ju u zadnji čas. Proglašena je za najljepšu te su ju oni prijavili na Brodsko kolo. To je za nas bilo iznenađenje tako da smo joj na putu od Kaštela do tamo objašnjavali kako se zove koji dio nošnje. Ona je izašla, a voditelj Mirko Fodor ostao je bez teksta kada ju je vidio. Sve djevojke došle su u zlatovezu, sa krunama na glavi, sa šeširima, mačevima, a ona je došla s britvom i pancirima u kaštelanskoj nošnji. Bila je tako lijepa, imala je lijep frizuru, sve detalje na njoj i prekrasan osmjeh. Dobila je toliko poklona, a čak je sljedeće godine morala doći i otvoriti Brodsko kolo. Kada smo se pojavili na Festivalu hrvatskih novih koreografija svi su očekivali da će to biti vrlo slično splitskim plesovima ili trogirskoj kvadrilji, ali ovo je bilo sasvim nešto novo i glazbeno i scenski. Tonći je uspio ples od 20-ak minuta sažeti u 6-7 minuta plesa. Dobili smo prvu nagradu za scenski izgled i to je bila jedina godina u kojoj su dijelili komplet muških i ženskih nošnji iz Hrvatske posudione narodnih nošnji u Zagrebu. U toj kategoriji nagrada je bila komplet Posavske ženske i muške nošnje koji smo baš mi dobili. S koreografijom Izresla ruža rumena nastupili smo 2008. g. To je pjesma koju je Franjo Kuhač zapisao u svojim šetnjama po Dalmaciji u knjigama Zapisi iz Dalmacije u kojima piše da je zapisana u Kaštel Kambelovcu. To je tipična ženska pjesma koja govori o tome kako je djevojka sama, zaljeva ružu, život prolazi i vraća se mladi junak kojeg nema devet godina i oni se ne prepoznaju. Tijekom plesa on nju pita bi li ga prepoznala, gdje ona odgovara …u svem bi rekla da si ti… i tada počinju življi plesovi galop polka gdje svi pjavaju „Tude se dragi poznaše i za ljubav tance igraše“. Upravo to je i naziv Međunarodne smotre koju organizira KUD "Ante Zaninović" – objašnjava nam Marica.
Organizirali ste Međunarodni folklorni festival na kojem svake godine sudjeluju grupe iz različitih dijelova svijeta. Kako ste došli na tu ideju?
– Mi smo prvi u Dalmaciji koji smo organizirali jedan Međunarodni festival, ove godine će biti 23. po redu u 25 godina. Česi, koji su došli na bazi razmjene, došli su nam 2002. g. Odlučili smo se 2003. g. povezati sa svjetskom organizacijom kako bi doveli neki možda malo atraktivniji sadržaj od našeg. Iduće godine sudjelovali smo u IOV-u (Svjetska organizacija folklornih festivala) koja u Hrvatskoj tada još tada zaživjela. Mi smo tu godinu ugostili Francuze, a iduću godinu Rumunje. Međutim, na naše večeri zvali i smo kolege iz susjednih općina i mjesta. Zvali smo KUD „Pleter“ iz Dugopolja koji su uvidjeli da je to jako dobra ideja te odlučili pozvati jednu inozemnu grupu. Tako će festival imati veći broj dana, a grupe će doći u Kaštela, pa u Dugopolje. Iduće godine nam se priključio Muć koji ima festival „Stara je škrinja otvorena“, a onda nam se još priključio i Dugi rat. Zatim smo Zaninovića uključili u CIOF Hrvatska koji ima kontakte s CIOF-om iz cijelog svijeta, a preko njih imamo pravo i oglasiti naš festival u CIOF kalendar. Ove zime dobili smo jako puno upita iz cijelog svijeta. Interkontinentalna društva koja dolaze neće doći na pet dana samo u Kaštela već se jave predsjedniku CIOF-a koji kombinira sve CIOF festivale. Na taj način smo umreženi s Karlovcem, Varaždinom, Zagrebom. Prošle godine imali smo grupu iz Indonezije, Brazila, BiH, Litve. Prije toga redovito smo imali grupe iz Makedonije, Mađarske, Češke, Poljske, Francuske i drugih država. Ove godine nam dolaze iz Kostarike, Grčke i Francuske – ispričala nam je Marica.
U proteklih 25 godina, malo po malo, gradili ste KUD. Kakva je sada situacija i kakvi su uvjeti rada?
- Još uvijek imamo ljude koji su od samog početka u veteranskoj grupi. Imamo prvu grupu u kojoj su srednjoškolci i studenti, dvije dječje grupe, mandolinsko-tamburaški orkestar – sastav od 8 glazbenik. Trenutno na raspolaganju imamo deset mandolina, dva kontrabasa, dvije gitare, a za tamburaški sastav posjedujemo dvije bisernice, berdu i dvije bugarije, kao i tri brača. To znači da imamo kompletnu opremu za tamburaški orkestar, uključujući i lijericu za eventualne nastupe, ali prvo trebamo imati svirače, pa ako se netko prijavi, možda ćemo koristiti lijericu.. Imamo dvadeset i nešto kompleta nošnji za Kaštela. Od nošnji imamo dvadeset kompleta za odrasle i dvadeset pet za djecu. Iako ti dječji kompleti nisu baš reprezentativni, radit ćemo nove kako bi ljeti djeca mogla nastupati u obnovljenim nošnjama, s obzirom na to da su neki 25 godina nošeni, a imamo i veći broj djece tako da ih moramo sve obući. Trenutno ukupno imamo 150 kompleta nošnji. Društvo nije imalo isključivo svoje prostorije već smo dijelili prostor Gradske kuće s drugim udrugama. Prije dvije godine smo uselili na kat stare škole, iznad vrtića, gdje sada imamo jedan dio za ples, a manji dio za druženje nakon probi. Imali smo izvrsnu suradnju sa svim pročelnicima za kulturu tijekom ovih 25 godina, kao i s Turističkom zajednicom i gradonačelnicima koji su podržavali naše projekte i pomagali nam financijski, kako za odlazak na nastupe, tako i za uređenje prostora. Ovaj prostor u kojem smo sada bio je prilično derutan, a Grad nam je pomogao u obnovi, dok smo mi sami čistili i uređivali. Svi 25 godina imamo dobru podršku i naravno, zahvaljujem našim članovima koji su voljni raditi kao volonteri. Obavezno imamo godišnji koncert na kojem predstavimo što smo radili u toj godini sa svim svojim članovima. Koncert se održava obično na brcu u Kambelovcu početkom ljeta i zove se Ispod balature – priča nam Marica.
Ljubav prema folkloru prenijeli ste na svoju djecu i unučad, ali i članove KUD-a. Kako ste uspjeli postići to da ljudi KUD vide kao mjesto kreativnog razvoja te pozitivnih osobnih i društvenih promjena?
- Sve ovo skupa bez ogromne ljubavi nas dvoje i ljubavi koje smo prenijeli na našu djeci i unučad te na naše članove ne bi bilo. Kćerka i zet su se upoznali u KUD-u gdje su plesali godinama. Kćerka sada vodi mlađu grupu. Imamo petero unučadi i svih petero plešu. Sin nam je isto plesao, ali u zadnje vrijeme ne stiže. Izgubio je svoju ekipu, malo su se generacije promijenile, ali stalno se zanima gdje idemo, što se radi. Kada se vrati ova malo starija ekipa, nadamo se da će se i on vratiti. Naši članovi su kroz ples u KUD-u stekli vrijedno životno iskustvo, doživjeli su interakciju s drugim kulturama i ljudima. Pomažu nam kada dolaze inozemne grupe. Neki od njih su prevoditelji i vodiči i to rade volonterski – rekao je Tonći.
- Željela bi da mi se još vrate oni prvi plesači iz KUD-a. Trenutno su nam u dječjoj grupi njihova djeca koja će za koju godinu biti u prvoj grupi, ali njih onda očekujem u veteranskoj. Naše članove dalje šaljemo na seminare pjevanja i plesa jer želimo da nam mlađe grupe vode mladi iz našeg društva. Radimo na tome da ljude koji su od nas naučili dalje školujemo, da im dijelimo ideje i da oni nastave ovaj rad. Ponosna sam da svatko od njih ima svoje poslove, da su kvalitetni ljudi koji žive u ovom gradu, koji rade u drugim udrugama i da razmišljaju kako je to vrijeme provedeno u Zaninovića bilo jako lijepo, da su jako lijepo proveli svoju mladost i da su od nas dvoje, osim plesa naučili i kako se vodi jedan obiteljski život jer su se neki među njima u društvu oženili, u društvu imamo nekoliko bračnih parova, poput naše kćeri i zeta. Svi su obiteljski ljudi i to je jedna dodatna kvaliteta ovoga što mi promičemo u društvu. S velikim povjerenjem nove generacije nam dovode svoju djecu, pa je tako kroz KUD u ovih 25 godina prošlo oko 2 000 ljudi – ističe Marica.
Koliko danas u ovo digitalno doba djecu zanima folklor?
- U Trogiru smo počeli prije 2 godine i u početku smo imali šestero djece u dječjoj grupi. Sada ih ima stotinjak i više nemamo jednu već tri grupe. Postavili smo im mladu voditeljicu koja je bila naš član i živi u Trogiru. Najmanja nam je ona grupa u kojoj su mladi i studenti. Oni imaju druge obaveze i ispite. Očito da su se prioriteti promijenili, ali još uvijek kombiniramo veteransku grupu i njih – kazao nam je Tonći.
- Mi vodimo najstariju grupu, a Tonči vodi prvu. U KUD-u Zaninović se također povećao broj djece tako da smo morali jednu grupu podijeliti u dvije te trenutno u Zaninovića imamo 45 djece – dodaje Marica.
Svaku petu godišnjicu obilježili ste drugačije. Što pripremate za ovogodišnjih 25 godina djelovanja KUD-a i koji su vam planovi za budućnosti?
- Svakih pet godina obilježili smo drugačije. Prvi DVD snimili smo 2005. g. i svaka koreografija na njemu bila je snimljena u autentičnom prostoru. Za deset godina smo napravili kalendar na kojem smo slikali sve naše plesače na različitim mjestima po Kaštelima. Na turneji u Italiji bili smo 2015. g. i zbog snimanja Miljenka i Dobrile nismo ju posebno obilježili, a 2020. g. bio je lockdown. Za ovu godinu snimali smo emisiju koja će biti na TV Dalmacija, a pored toga vadimo iz naftalina stare slike i videa koja imamo. Želimo snimiti film, pa ćemo snimiti intervjue sa starijim članovima. U ovoj godini planiramo više aktivnosti. Na našem ljetnom koncertu u srpnju ugostit ćemo grupu iz Županje. Na 23. Međunarodnom festivalu nastupiti će Ozara iz Kranja. To je društvo koje je organiziralo našu prvu turneju. Planiramo napraviti jednu izložbu fotografija, poklona, nagrada kojih ima jako puno. Pok. Marin Bedalov vodio je računa o svemu tome. Veliki dio fotografija je njegov, bio je zaljubljenik u fotografije. U spomen na njega bi trebali napraviti prezentaciju svih tih fotografija. Čekamo da se njegova djeca ponovno aktiviraju jer su oni plesali i svirali, a supruga mu je bila u radionici. Ove godine u pripremi imamo i tri seminara. Jedan seminar nam je u Trogiru i održati ćemo ga kako bi podučili one koji u svojim društvima plešu trogirsku kvadrilju, kako će ju pravilno plesati, a podučavati će ih upravo trogirski plesači. Drugi seminar vodim u Zaninovića, a krenuo je kao poticaj klastera ZORA čiji smo član. Radili smo dvije godine olimpijadu kulture i u okviru olimpijade krenuli su seminari za odgajatelje, učitelje i mlade voditelje dječjeg folklora da dođu i nauče o dječjim igrama sa pjevanjem, pokretima i pričicama. Treći seminar za koji znamo od nedavno je seminar u Frankfurtu preko Matice iseljenika na koji smo pozvani. Naši iseljenici organiziraju seminar za voditelje društava koji rade u Njemačkoj koji će pokriti sve četiri plesne zone: alpska, panonska, dinarska i jadranska. Za jadransku zonu imamo na raspolaganju pet sati, a predstaviti ćemo nošnje, plesove, običaje Kaštela i Trogira – kazala nam je Marica.
Foto: arhiva Marica i Tonći Tadin / Ivana Topić
