U planinarskim krugovima, ime Mateja Perića sve je poznatije, a njegova strast prema planinama odražava se u svakom koraku koji poduzima. Rođen u malom, spokojnom mjestu Ždrimci, pokraj Uskoplja u Bosni i Hercegovini, Matej je još kao dijete s velikim veseljem provodio ljeta u planinama, okružen prirodnom ljepotom koja mu je bila dom. Prije pet godina postao je član planinarskog društva Malačka, i to je trenutak kada je shvatio da može još i više u svijetu planinarenja. Oduvijek fasciniran visokim vrhovima, sada je posvećen i promociji svoje omiljene planine – Vranice. U razgovoru s njim osjetit ćete, ne samo duboku strast prema planinama, nego i emociju koja prožima svaki njegov odgovor.
Kada si počeo planinariti, što te privuklo u planinarski svijet?
Rođen sam ispod planine u Bosni. Planine su uvijek bile moj prirodni ambijent, a ljetni mjeseci su bili rezervirani za druženja i istraživanja okolnog svijeta. Iako nismo bili ozbiljni planinari, više smo uživali u tihim šetnjama s prijateljima. Zamišljao sam tada planinare kako se penju na visoke vrhove i pitao se, zašto bi netko to radio? Međutim, to je bila samo početna točka. Zamišljao sam te vrhove, želio saznati što oni doživljavaju na tim visinama. I tako je krenula moja potraga – potraga za onim što je izvan običnog svijeta, u onim visoko smještenim prostranstvima.
Možemo li reći da je Vranica ta planina koja te posebno očarala?
Da, to je definitivno moja najljepša planina, ona koja mi je toliko bliska, gotovo kao prijatelj. Vranica je posebna iz razloga što je moja domovina. Svaki njezin uspon, svaki njezin pogled, svaka njezina prirodna ljepota odražava ono što znači biti dio nje. Vranica nije samo planina, ona je moj emocionalni temelj, i svaki put kad hodam njenim stazama, osjećam duboku povezanost s njom. Ne samo zbog njezinih dvotisućnjaka, nego i zbog njezinih tajni koje skriva u svakom kutku, poput Ždrimačkog slapa koji posjetiteljima oduzima dah.
Kako se prije tvog angažmana mijenjao broj planinara iz Dalmacije koji su dolazili na Vranicu?
Kada sam ja počeo, Vranica je bila poznata samo malom broju starijih planinara. No, kako sam se ja uključio u planinarski svijet Dalmacije, povezao sam ljude s Vranicom kroz izlete i planinarske susrete. Tako je Vranica polako postajala sve poznatija, a ljudi su dolazili u sve većem broju. Možda se nisam ni nadao da će moje ime postati povezano s njom, ali danas mogu reći da sam ponosan što su mnogi ljudi otkrili ovu ljepotu. Vranica je sada sinonim za nezaboravna iskustva i prekrasne uspone, a moj slogan "Dođite na Vranicu!" čuje se sve češće.
Život te doveo u Dalmaciju gdje si se pridružio planinarskom društvu Malačka. Kako je došlo do toga?
Život je pun iznenađenja. Životne okolnosti su me dovele u Dalmaciju. Obično sam vikende provodio u kafićima, a onda bih se vratio u Bosnu da bih osjetio taj mir koji samo planine mogu pružiti. Pitao sam se zašto ne bih počeo planinariti i u Hrvatskoj? Tako sam se slučajno povezao s društvom Malačka, i to je bio trenutak kad je moj put prema ozbiljnom planinarenju postao jasno zacrtan. Ubrzo sam završio planinarsku školu i postao planinarski vodič. Taj korak nije bio samo profesionalan – to je bila realizacija mog unutarnjeg poziva prema prirodi, prema odgovornosti i prema ljudima.
Zašto si odlučio postati planinarski vodič?
Planinarenje je već dugo moj način života, ali osjećao sam da želim više. Želio sam biti odgovoran, želio sam biti taj koji će motivirati, koji će pružiti podršku u trenutku kada je to najpotrebnije. Vodič nije samo netko tko poznaje stazu, on je osoba koja brine o cijeloj grupi, educira, pomaže u izazovima. Osim toga, želio sam i vratiti društvu ono što su oni meni dali – ljubav prema planinama. Osjećam da imam odgovornost širiti tu strast prema prirodi i prema planinama, jer znam da ona mijenja živote.
Koji su to izleti koje vodiš i ima li Vranica poseban fokus?
Moj prvi izlet kao pripravnik vodič bio je upravo na Vranici, i to je bio trenutak koji nikada neću zaboraviti. Zamišljao sam to kao jedan od onih trenutaka koji ti zauvijek ostanu u srcu. Vranica mi je uvijek bila nešto posebno, i svaki put kad vodim ljude tamo, osjećam kao da je ponovno prvi put. Ljudi su oduševljeni prirodnim ljepotama koje ova planina nudi, ali ono što mi je najvažnije jest što svi, bez obzira na to koliko su iskusni, mogu doživjeti tu istu magiju koju ja osjećam. Zbog toga uvijek naglašavam i gostoprimstvo – jer, znate, mi Bosanci uistinu volimo podijeliti ono najbolje s posjetiteljima. Vranica je, za mene, nešto što nije samo geografski, već emocionalno visoko – svaki vrh i svaki uspon je nova priča, nova avantura.
Počeo si se penjati i na vrhove iznad 3000 metara. Prvi je bio Rocciamelone, zar ne?
Da, to je bila prva ozbiljna visina koju sam osjetio. Sjećam se trenutka kada sam prvi put ugledao Rocciamelone s njegova vrha, osjećao sam ponos. Bilo je to veliko iskušenje za mene, jer sam znao da su visine iznad 3000 metara pravi izazov. No, s tim usponom sve se promijenilo – više nisam gledao visoke vrhove s distance, već sam postao dio tih neistraženih prostora. Taj uspon mi je otvorio oči za mogućnosti koje su bile preda mnom. I nakon njega, naravno, počeo sam tražiti nove visine.
Iako si imao ozljedu, uspio si se popeti na Ararat. Kako si se pripremao za tu ekspediciju?
Ozljeda mi nije dala da treniram onako kako sam želio, ali nisam dopustio da me to spriječi. Znao sam da ako želim stići na Ararat, morat ću sačuvati barem osnovnu fizičku formu. Najveći izazov bio je prihvatiti da ne mogu trenirati na punoj snazi, ali vjerovao sam da mogu izdržati. Ararat je zaista posebna planina – visoka, zahtjevna, no nevjerojatno lijepa. Aklimatizacija, postepeno prilagođavanje na visinu, bila je presudna. Iako je svaki korak bio borba, osjećaj kad smo konačno došli do vrha bio je nešto što se ne može opisati. To je bila pobjeda, ne samo fizička, već i psihološka. Taj trenutak je ostao sa mnom za cijeli život.
Kako bi ti predstavio planinu Ararat? Što je to što ju čini posebnom?
Ararat je jednostavno nevjerojatna planina. Iako tehnički nije najzahtjevnija planina, ona ima tu jedinstvenu, vulkansku energiju koja stvara osjećaj moći i ponosa. Sjećam se tih trenutaka kad smo išli prema vrhu, svaka moja misao tada bila je usmjerena samo na to da dođem do vrha. Ararat nije samo fizički izazov, ona je više – to je putovanje unutar sebe, to je test granica izdržljivosti, ali i unutarnje snage.
Kakav je osjećaj stajati na vrhu takve planine?
To je posebna vrsta slobode, kao da svi problemi ostanu dolje, a ti si samo ti i planina. Kad dođeš do vrha, sav umor, svi trenuci nesigurnosti, svi strahovi nestanu, a ostane samo ponos i ispunjenje. Mi smo na Araratu bili u grupi od deset ljudi, a samo osam nas je došlo do vrha. Taj trenutak kad se uspinješ s drugima, kada zajedno dijeliš tu radost, to je iskustvo koje ti uistinu mijenja život. Bez obzira na to koliko si umoran ili iscrpljen, taj trenutak na vrhu je neprocjenjiv.
Imaš li već planove za budućnost?
Naravno! Ove godine želim ostvariti svoj san i popeti Mont Blanc. Prošle godine nisam mogao zbog ozljede, ali sada je to moj glavni cilj. Mont Blanc je simbol planinarske strasti za mnoge, a za mene će biti to završni korak ka novim izazovima. Moj prijatelj i ja planiramo krenuti ići u osmom mjesecu, i siguran sam da ću sljedeći put pričati o svom uspjehu na tom legendarnom vrhu.
U svemu ovome nisi zaboravio svoje matično društvo – udrugu planinara Raduša?
Nikada nisam zaboravio svoju prvu ljubav – društvo Raduša. Iako sam otišao iz Uskoplja, Raduša je uvijek sa mnom, bilo gdje da idem. Mi imamo oko 250 članova i već 28 godina organiziramo uspone na najpoznatije vrhove – Mont Blanc, Ararat, i druge. Osim toga, ponosni smo na naš planinarski dom na 1485 metara, koji je za sve nas kao druga kuća. Aktivno sudjelujem u društvu i kao dio Izvršnog odbora, iako nisam tamo fizički stalno. Planinarenje nas povezuje, a ja ću uvijek biti dio toga.
Za kraj, imaš li nešto za dodati?
Da, imam! Planine nas mijenjaju, čine nas boljima i snažnijima. Ako još niste, dođite na Vranicu! To je planina koju morate doživjeti. Ona će vas, kao i mene, osvojiti na prvi pogled i zauvijek ostati u srcu.
Foto: Privatni album
